Uglavnom eto sjedi se, laganini surfa po iznimno jeftinom netu, gdje je manje više free ukoliko imate obični telefon s internet pristupom. Sweet… khm khm… T-Com, Vip i ostali – hoćete li što napravit već po tom pitanju? No digresija jel…

U ovoj silno uzbuudljivoj situaciji gdje mi mir ometaju povremeni prolaznici koji gledaju stol ispred mene BEZ kovanica i onako malkice pogubljeni pitaju se – a šta ti tu radiš, reko ajd malkice da vidim što se događa u domovini.

I vidi vraga, pederi pamfliraju ulicom. Oooookej…

Dakle da se razumijemo nekako – Homoseksualci, i manje više svi oni  koji slobodnije istražuju svoju seksualnost paradiraju ulicom… Ooooookej… ponavljam…

Pederi. Paradiraju.

-.-

Nisam neki previše zagriženi vjernik, nit mi nešto posebno ne smetaju ljudi koji eksperimetiraju u svojim domovima, ali de ono stvarno – čemu paradiranje!? Aj sad da se recimo postavimo u šuze nekog homoseksualno opredjeljene osobe i okrenemo priču:

Ljudi uobičajenog sexualnog opredjeljenja paradiraju: Svi im se smiju i onak podjebavaju :

“Vidi razvratnika, šta se ne sexaju u svojoj kući, buuuu, sodoma i gomora, kvare nam djecu…”

Naravno, parafraziram jer budimo iskreni – obični ljudi neće ić okolo i jebeno pjevati pjesme ko slavuji o tome kako se i s kime i čime sexaju. Pa dovraga ni jebeni “emotivni ljubitelji životinja” se ne deru o tome kako su zajašili ovcu u štali jel? Neke stvari su privatne, i trebaju ostati privatne, i vjerujte mi na riječ dragi pederi – ne zanimaju nas. To što neki degenerici željni pažnje izražavaju svoju frustraciju paradom – e jebiga… peh. I ond se čude kako ih ljudi ne podnose.

A opet, moooožda ih i ne podnose zbog eto ajmo reć računice. Koliko se sjećam, izvještaji su nešto govorili o 200 u paradi. Pa ajd recimo da je ta brojka donekle točna. Tih 200 ima oko 600 policajaca koji ih čuvaju… hmmmm… dakle svaki ima recimo 3 tjelohranitelja. Viš vraga, koštaju para ti što paradiraju. I ond krene sve po zlu pa et vijesti o 10 000 onih koji su protiv parade pa provjeduju – i ond se moram zapitati – ko sad zapravo paradira i koji se kurac događa???

10 000 – too je već jaka brojka?!?!

Koliko su ono prosvjedi protiv vlade skupljali ljudi?

Očito ljudima više smetaju pederi nego loša vlada, pa et u mom genijalnom umu se odmah stvori odlična ideja: ajmo proglasiti ove u vladi fino nekako marketinški s inkrimirajućim snimkama sexa s istim spolom – voila, instant revolucija!!!

Ili još bolje, ajmo u sljedeću vladu izabrati homoseksualce!!!!

Em bi morali radit prejebeno dobro inaće odmah masivni prosvjedi s crkvom na čelu, em bi bili emancipirani u svijetu – pa di ćeš bolje!

A sad dost o tom našem novom poretku. Ajmo sad na one stvari što me zaista znaju raspizditi:

Neko mi je nedavno reko, napiši ono što te frustira… e pa ond…

Jebeni, šugavi, mutavi, retardirani, mentalno nesposobni, šugavi, smrdljivi, ušljivi pas… I neda mi se više trošiti slova na njeg.

Prioriteti u zivotu se mjenjaju, planovi pomicu za koji mjesec, godinu pa cak i vise njih, ali nema veze… No ajde kad sam vec tu, da krenem s svojim gundjanjem…

Ljeto provesti u Vukovaru je nesto sasvim osebujno. Provesti ljeto radeci jos osebujnije. Zapravo i nije tako lose, pogotovo kad se uzme u obzir visoka temperatura, komarci, visoka temperatura i komarci, vrucina i komarci… Uglavnom komarci i vrucina…

No ljeto je skoro iza nas, posao se odradjuje, zivi se starim uobicajenim tempom, i dost gundjanja… Uglavnom, nemam razloga previse za mrzovolju. Tu se ujedno vracam na stari nacin provodjenja dana: posao, red sieste, pogledati neki film/seriju, razmjeniti koju rijec s dragim ljudima i spavanje…

I kad sam vec kod filmova, treba nadoknaditi ovu ljetnu rupu i pogledati sto je vec u kinima. U najboljoj namjeri pred sebe sam postavio 2 filma – Twilight i Expendables.

Twilight – aehm… recimo da jos uvijek stoji na listi.
Expendables – wooohooooooooo!

I evo odma slika da ih docaramo:

Da se razumijemo: Kod mene se svi iz filmske industrije mogu podijeliti na “glumce” i “ikone”. Glumci su ono tipa Tom Hanks, Anthony Hopkins tj. likovi koji znaju stvarno odglumiti ulogu i zaista svaka im cast. Ikone su oni drugi. Dakle tipa Stallone, Schwarzenegger, Bruce Willis, Van Damme, Dolph Lundgren, Statham etc. Ikone nisu bas ono karakterni glumci, oni su ono sto jesu: LIKOVI. Iako “Ikone” uvijek nekako glume sami sebe, drveni su, lose izgovaraju text, ocajno glume – uvijek su zanimljivi pogledati.

I tako Expendables doista postaje galerija “Ikona”. Skoro svi nabrojani s izuzetkom Van Dammea su tu (ok, SVI nabrojani su TU!!!).
No ajmo na film:

The Expendables

Prve scene su upoznavanje s elitnom grupom kog-vec-cega (doista nije bitno sta su, ono to su frajeri) kako rjesavaju neku talacku ili kakvu vec krizu. Odma je jasno kako svi imaju neka specificna imena ili nadimke (opet, nebitno skroz jer to su ipak vec likovi koje svi znamo) i da su oni najbolji u tom sto vec jesu.

Sljedeci dio je jedan od meni najdrazih, iako kratkotrajan – u jednoj sceni tri ikone: Stallone, Willis, Terminator (pardon guverner) pregovaraju o nekom “poslu”. Naravno, od pocetka se znalo da Scwarzenegger nema veliku ulogu u filmu i odmah je jasno da Stallone dobija posao. Uglavnom poslije scene na dalje je sve manje vise cista akcija. Bez mozga, bez opterecenja i intrige: akcija na stereoidima. Pretpostavljam prica i nije potrebna al eto… ima je

Ukratko, posao je smaknit nekog diktatora/generala kojeg financira bivsi CIA operativac… whatever… Tu je i neka zenska bla bla bla… Da pojednostavimo radnju:

Izvidnica – zavrsi s spaljenim molom i hrpom mrtvih ljudi

Posao – hrpa smaknitih, explozija, automatska sacmarica, puno mrtvih, explozija na kubik.

Expendables je film za sve one koji se sjecaju Ramba i svih filmova s guba frajerima. No, evo imena iz filma:

Sylvester Stallone … Barney Ross

Jason Statham … Lee Christmas

Jet Li … Ying Yang

Dolph Lundgren … Gunner Jensen

Eric Roberts … James Munroe

Randy Couture … Toll Road

Steve Austin … Paine

David Zayas … General Garza

Giselle Itié … Sandra

Charisma Carpenter … Lacy

Gary Daniels … The Brit

Terry Crews … Hale Caesar

Mickey Rourke … Tool

Amin Joseph … Pirate Leader

Senyo Amoaku … Tall Pirate
Hank Amos … Paul
Antonio Rodrigo Nogueira … Garza’s Bodyguard #1
Antonio Rogerio Nogueira … Garza’s Bodyguard #2
Sassa Nacimento … Vilena Customs Agent
Sassa Nascimento … Vilena Customs Agent
R.A. Rondell … Gunner’s Goon
Tze Yep … Gagged Hostage
Preshas Jenkins … Gunner’s Pirate
Ronn Surels … American Operative
Lauren Jones … Cheyenne
Prazeres Barbosa … Old Woman Bartender
Jose L. Vasquez … Cell Guard #1 (as Jose Vasquez)
Daniel Arrias … Cell Guard #2
Antonio Gullo … Farmer
Javier Lambert … Squad Leader
Tatsu Carvalho … Palace Guard
Marcio Rosario … Royal Guard Leader
Paulo Gustavo Bastos … Vilenan Soldier (as Paulo Bastos)
Paulo Bastos … Vilenan Soldier
James Hébert … Bill Parker (uncredited)
Arnold Schwarzenegger … Trench (uncredited)
Bruce Willis … Mr. Church (uncredited)

U svakom slucaju, film prva liga, dva put pogledan… sto me opet vraca na Twilight… Hmmm… cini mi se da vampiri sto svjetlucaju na suncu nekako nisu ni do koljena pravoj macho zabavi!!

Još jedan dan na aerodrumu.

Još jedno putovanje.

Još jedan avion.

…

Od malih nogu uživam u putovanjima, i svaki odlazak od kuće mi je neka nova pustolovina. Nove stvari, novi ljudi, nova iskustva… zabava, smjeh i uživancija!

Ali šta onda kad se čovjek umori od putovanja?

Šta onda kad se putnik  ne vrati kući. I što onda kad putnik postane gost u svojoj kući? Gdje je onda kuća?

Da li je to onda tamo gdje spavam? Ili je to ono gdje se odmorim? Ili kako to da nema više odmora? Kako to da posao postaje ujedno i odmor? Previše pitanja i premalo odgovora…

No na vedriju stranu, svaki put nosi nešto novo… ako ništa drugo barem jednu stvar – promjenu… Ovaj puta cilj je malo udaljeniji nego obično, ali nema veze. Jedna stvar po jedna.

Ko zna… sutra je novi dan…

Prije jedno nekih 5 dana padne snijeg  Engleskoj i odmah drama. Ne znaju voziti avte, avioni im ne lete, škole ne rade… I svakom njegovo veselje. Međutim, snjeg je pao prije ćitavih 5 dana i to masivnih 5cm (10 ako je bila “mećava”)…

No ajd, ljudi si uzmu slobodan dan da uživaju u zimskim radostima – razumljivo…

Međutim nakon 5 dana, evo snjeg padne ćitavih 15 minuta… i epilog: zatvore se aerodrumi (okej, na pol sata delay u svima, ali dovoljno da jedan specifićni krene svojim naumom)

Na žalost, baš taj specifićni ima moj let zakazan. No ajde, nema veze, prate se vijesti, baci oko na letove, kašnjenja etc… Većer prije leta prate se obavijesti: “Letovi kasne i nastaviće se oko ponoći” (hmmm… moj let je negdje ujutro, dakle sve fajn)… i ajde, spakiraju se stvari, dogovori se vrijeme kretanja…

Kratak san i oko 4 ujutro opet se baca oko na obavijesti. Tam evo ovaj put lista otkazanih letova od većer prije – mog leta nema među njima… sve fajn, sve uredno i po planu, idemo na put…

Malo đir po autocestama, dolazak na aerodrum i bacanje oka na listu polazaka. Okej, otkazani letovi crveni, moj veli zeleni – ukrcaj u tijeku! Wooohooooooo…. Bacanje smješka na lice i pogled na ove ostale sirotane kojima je let otkazan. “Hvala bogu, moj je tu i kreće.” Doduše, veli da kreće s debelim zakašnjenem ali kreće…

Predajem putovnicu, prtljagu, redovito pipanje carinika i ulazak na terminal za ćekanje. Mhm… pola trgovina otvoreno, pola nije. Opet zabušavaju mamuim! Mora da se furaju na “snijeg od prije 5 dana đir”… Vrijeme polako ide i bliži se vrijeme redovitog polijetanja i eto najednom moj let opet zeleni!? Veli ajmo na izlaz 16 – ukrcaj.

Sweet, ipak krećemo na vrijeme!!!

Međutim, neko je smislio drukćiju igru koja se zove – Otkažimo let svima!?

Najednom eto i ja jedan od onih nesretnika s otkazanim letom… milina… Dakle opet šetnja po aerodrumu u potrazi za informacijama. Ćovjek fino ode od jednog reda, do drugog, pa treći šalter i na kraju vele, odite online i promjenite booking ili nazovite službu za rezervacije. I zovu se informacije po posebnim tarifama koje naravno iscrpe zadnji impuls iz mobitela…

Naravno, svi oćito imaju istu namjeru ko i ja… linije zagušene, nedostupnost, online nemoguće išta promijeniti. A ništ, ajmo sad fino stat na loptu. Dakle ovuda ne ide, drugi aerodrumi poprilićno daleko (i za divno ćudo rade neometano ćitavo vrijeme), dakle treba se prebaciti nekako. I ajmo, kontaktira se prijevoz (god bless free poruke unutar mreže ) međutim i on je zakaćio promet pa et – još jedan delay …

Dakle sliijedi epizoda ćekanja… No, ne bi to bilo teško da et, neko pametni s aerodruma se dosjetio držati sva vrata otvorenima. Fino se navućem zime, bubrezi poklecaju i posjeti wc-u postaju redovitiji… Vrijeme ide… polako… jako polako…

Nakon 4.tog posjeta WC-u, lista s polascima polako postaje zelene boje. Na žalost, moj let nije među njima… jer eto… onak koji se sjetio otkazati ga, valjd je mislio da zima može potrajati cijeli dan, a mooooožd i 15tominutni snijeg zamete pistu? No bilo kako bilo, viša sila valjd ima drukćije planove…

Ćekajući prijevoz nekako mi se vrzma kroz glavu – đto je to drukćije u odnosu na jutro kada je let otkazan?

Temperatura zraka – ista 2 stupnja

Padaline – nepostojeće

Pista – ista ko i ranije

I onda mi sine: MRAK – ahaaaaaa… pa to mora da je to. Avioni se boje mraka!!!

(doduše nekako je vjerovatnije da je u prići onaj poznati engleski Health and Safety izgovor – dakle preventiva da se nedajbože nešto ne bi dogodilo, jer eto ipak su rekli da će padati snjeg, pa eto… ljudi se ponadali još jednom slobodnom danu)

Uvijek će ostati samo jedno pitanje u mojim mislima… ono jedno jedino… ono djećje, radoznalo, naporno, neumoljivo…

Na žalost pitanje nema odgovora, niti će ga ikada biti. Ostaje samo radoznalost i divljenje u mojim očima.

Sjećam se i ljepih i ružnih dana, s time da ljepi prevladavaju. Iz ne znam kojeg razloga, nekako mi pada posebno jedan dan na pamet… bilo je to neke, sada davne, 1992. Razgovor između nas dva, onako sasvim neobavezan i sasvim neočekivano – izjava…

“Dok sam ja živ, nećete biti gladni i ništa vam neće faliti…”

I doista, proročke rijeći. Svojski se trudio održati obećanje… Osoba koja šuteći sve podnese, ne odaje svoje probleme drugima i nosi teret na svojim leđima je uvijek heroj u mojoj knjizi… Ali isto tako, nekada ta osoba treba podijeliti teret… pogotovo s onim najbližima koji su u stanju podijeliti ga… No sad je kasno… A i nije više ni bitno…

Teret je tu da se nosi, problemi su tu da se rješavaju… svakom na svoj način.

No ovo nije post o teretu, niti problemima… ovo je post o ponosu i ljepim sjećanjima koji ima na pretek… i evo samo da ostavim natuknice po nekoj svojoj ljestvici:

1. Ha – da
2. Glađenje brkova
3. Osmjeh
4. Spremnost za pomoć (bilo kad, bilo gdje)
5. Ukočeni položaj u vožnji auta
6. Bangavi prsti na ruci što orahe lome
7. Jurcanja u GSI-u
8. Razumjevanje
9. Grah, Šnicle i Sarma
10. “Idi i donesi šibu”
11. Fangla i mistrija
12. Boćanje i boćarski klub

Naravno, ima tu još toga… ali neke stvari su mi nekako više prirasle srcu od drugih… “Ha – da” – najpoznatija uzrečica koja paše kao potvrdna, negacijska i svaka druga nijansa odobravanja i neodobravanja. Onako u stilu:

Jel tako da sam u pravu?

Ha – da…

Normalno, nikad mi nebi bilo jasno jel rečeno da jesam ili nisam…

Obićno “Ha – da” je popraćeno glađenem brkova. Onako, za vrijeme Remi partije taman pred handiranje – samozadovoljno glađenje brkova. Svaki hand je izvukao poznati osmjeh popraćen s nekim komentarom koji završava na “Ha – da…”

Ukoćenost u vožnji je bila legendarna… Kratke noge koje jedva dodiruju papućice zahtjevaju približeno sjedište. Ali ni to nije dovoljno… nekako je valjda praktičnije namjestiti si upravljač na pol prsa. Neprirodno ali opet, za njega nekako funkcionalno… istovremeno simpatićno i iritirajuće … No ni to ga nije sprječavalo jurcati se protiv audija, mercedesa i novih vozila, jer eto – može se s GSI-om….

Prsitma izlomljenim od valjka, isćašenima u povremenom okršaju s negativcima uvijek u stanju lomiti orahe… Legendarno!!!

I bez obzira na problem, nevolju, sreću ili nesreću čovjek je uvijek imao razumjevanja… ili ako ništa drugo, dodati jedno “Ha – da” i ćovjeku odmah bude nekako lakše…

Grah i šnicle – definiraju kulinarsko umijeće. Unatoč čestim spravljanju specijaliteta, ova dva su se uvijek našla na repertoaru. Zapečeni grah treći dan – najbolji ikad! A sarma, e to je već posebna prića koja poćinje nekako s izjavom “Pojeo sam 4 za probu…”

“Idi i donesi šibu” vuće svoje korijene unazad par desetljeća… legendarna tehnika odgoja, uvijek upamćena i poštovana – ali UVIJEK pravedna!!!

I Fangla i Mistrija imaju svoje korijene u davnim godinama. Nekako omiljeni alat majstora… trebalo je znati vitlati s time. Bezuspješno me pokušao naučiti toj vještini… jednostavno nemam talenta za to…

Za kraj ostaje Boćanje i Boćarski klub… mjesto gdje se provodilo najviše vremena. Mjesto koje je znalo uzrokovati debate o “Prvenstvenoj utakmici” i “Turniru” (normalno, završavane s jednim “Ha – da” )

I što reći dalje osim:

Stari je bio predobra osoba vrijedna divljenja… Nikada neću biti niti dio onoga što je on bio, ali ako uspijem postići samo dijelić toga tijekom svog života… smatraću da će me pogledati odozgor i reći jedno… ” ha – da”, pogladiti brkove i nasmješiti se…

Mojoj legendi koja ovo nikada neće vidjeti…

Zbogom… i volim te…

Ovaj post poćinje nekih 17 godina u prošlosti… Ne, nema interneta, nema mobitela, nema facebooka, msna i twittera. Severina i index su nepoznanica, Kerum, Todorić i ekipa su još uvijek relativno normalni i ne pretjerano bogati, domoljublje se cijeni, biti hrvat je ponos i dika, a branitelji su cijenjeni… no, ovo nije post o nijednome od njih…

Autobus na parkiralištu, torbe su spakirane i vrijeme je okrenuti novi list u životu. Zadnji pogled prema obitelji, duboki uzdah… i bez puno razmišljanja odlazak u nepoznato. Gledam okolo i tražim mjesto za sjesti. Svako sjedalo ima jastuk i dekicu… biram ono prazno. Ne želim sjesti na nećije mjesto… želim svoj mir…

Zvuk autobusnog motora me nekako trgne… Neki lik uzima putovnice, pregledava neku listu, stavlja kvaćice… Uz mene još 16 nepoznatih lica… daleki put za preći… krećem…

U prvih pola sata već vidim tko je tko…

Jedan klinac oćito želi svu pozornost za sebe – neka ga, nisam zainteresiran a prićanje i igru… Jecanje, glasan plać i drama – Već mi jedna klinka ide na živce. Stvaraju se neka prijateljstva, dijele se slatkiši i prića se o novcima… ali ne ja… ja samo želim mir… Ionako nemam nešto slatkiša uz sebe, a kamoli za dijeliti, novac što imam saćuvati ću…

Tu kreće moje sedmomjesećno putovanje…

….

…

..

.

Sedam mjeseci kasnije…

Ne znam je li isti autobus, ali klinci su isti… Ulaze u autobus, smjeh, vriska, pozdravljanje i preprićavanje sedmomjesećnih dogodovština… Jedan po jedan ulaze i sad su svi unutra. Vozać pali autobus i kreće se put domovine… Mašu kroz prozore, smjeh na licima… idu kući…

…da….

…oni idu kući…

…ja ne… ja ostajem…

Da li sam tužan – Ne znam, iskreno mislim da nisam, ali tamo di oni idu, ne želim ići… ionako nitko i ništa ne ćeka mene na njihovom cilju. Mene zanima drugi cilj, druga destinacija…

2009. Listopad – jedna Subota…

U rukama držim požutjeli stari papir. Na njemu lista od 17 imena. Prvo ime na papiru je moje… uz njega kvaćica… Isti onaj papir koji je prije 17 godina u rukama držao neki lik i pisao kvaćice pored imena. Pokušavam povezati imena s licima onih klinaca što su otišli… Zanimljiv osjećaj… zanimljiv broj godina, zanimljiv broj imena…

Zanimljiva je i sudbina koja uvijek nekako sve vodi u krug. Zanimljivo je vidjeti draga lica… ali najzanimljivije je vidjeti kako je život okrutan… Zanimljivo je vidjeti kako neki ne zaslužuju ali sada uživaju, zanimljivo je vidjeti kako ispravni ljudi samo pate… i zanimljivo je vidjeti kako se stvari zaboravljaju…

…

..

.

Nemam obićaj pisati ozbiljne postove, ali s vremena na vrijeme se sjetim kako nekada nije sve bilo lako… Ovaj post možda jednom nastavim i objasnim zašto je sudbina prema nekima okrutna, možda ćak i podijelim crticu iz davne prošlosti što se prepliće s sadašnjosti nakon 17 godina.  Najvjerovatnije neću jer vjerujem da svaki osmjeh treba cijeniti, svaki trenutak ćuvati… a loše trenutke treba samo preći i nastaviti preko njih…

I samo još zadnja kratka misao… sve se plaća u životu… i sve se vraća… bilo kako bilo…

Uživajte dok možete… Ne vrijedi “ćekati bolje dane”… Ti dani su SAD!

Runda 1!
Odgojne mjere

U Engleskoj djeca su zaštićena poput endemskih životinjskih vrsta. Nedo bog dignit ruku na dijete jer posljedica bi mogla biti posjet zatvoru i prisilno sviranje piana… Postoje ćitave službe, krizni telefoni, mehanizmi koje djeca mogu pokrenuti ukoliko ih se izmlati. Dovoljno je da dijete iz pakosti okrene broj Službe i odmah neko pokuca na vrata…

U Hrvatskoj djeca polagno bivaju sve više zaštićena… ali kod strogijih roditelja to ne pomaže. Pljas po guzici u slućaju lošeg ponašanja. I ostale odgojno restriktivne mjere su još uvijek prisutne: šiba, kaiš, muvopić… ćitav arsenal mjera može biti na snazi… Dakle na podrućju razvoja otpora i žilavosti… Hrvatska pobjeđuje!

Hrvatska : Engleska (1:0)

Runda 2!
Školstvo

Engleska omogućava svoj djeci da se školuje, bez obzira na vjeroispovjest, rasu etc. bla bla bla… No u tom omogućivanju je sve doista namjenjeno djeci. Udžbenici se dobiju u školi i prenose se s generacije na generaciju. Zapravo udžbenici se “zadužuju” tijekom godine i na kraju godine se “razdužuju”. Ukoliko to nisu udžbenici, skripte su sasvim okej jer eto…. već godinama se ući iz istih materijala…

Hrvatska također omogućava svoj djeci da se školuje… bla bla bla (sve prethodno navedeno). Ali kod nas je sve namjenjeno profesorima i nakladnicima. Roditelji eto opet moraju financirati udžbenike po nahođenju profesora jer svaki traži određeni udžbenik. Iako imam par poznanika profesora – et moram reć da je zaista pederski odeđivati udžbenike po naklonosti nakladniku a ne materijalu iz kojeg se ući! Naravno, svake godine se u svijetu nalaze velika otkrića, teoremi i nove spoznaje pa je potrebno oploditi štivo za ćitanje… Srećom djeca u hrvatskoj su toliko napredna da redovito unapređuju teoreme iz kvantne mehanike i fizike koji su upravo bili objavljeni u NASA-inim radovima. Bravo Hrvati! Idemo dalje….

Hrvatska : Engleska (2:0)

Runda 3!
Prijevoz (put) do škole

Engleska također omogućuje prijevoz od i do škole u modernim autobusima sa milijun i jednom zvjezdicom na A-testu. Ipak djeca moraju biti zaštićena ćitavim putem. Dakle školstvo se na neki naćin brine da dijete prilikom odlaska u školu, boravka u školi i odlaska iz škole bude pod nadzorom. Naime ukoliko su neki ućenici locirani na imanjima udaljenim od naselja, autobusće otići sve do ulaska na imanje i vozać će saćekati sve dok dijete ne uđe u kuću da bi se uvjerili da je sve u redu. U svakom slućaju pokušava se minimalizirati mogućnost nepredviđenih sitnica poput ozlijeda, kidnapovanja i takvih shema…

Hrvatska također omogućuje prijevoz do škole – onim imućnijima. Naravno tu je sitnica plaćanja mjesećne karte u visini trećine plaće. Ukoliko spadaju djeca u onu sretniju skupinu gdje im je škola na udaljenosti za pješaćenje, oni imaju bonus… samostalna šetnjica kroz ulice, parkove, uz kafiće i izloge i to sve na svježem zraku. Oni najsretniji kao što danas u vijestima ćujem imaju extra bonus šetnje kroz prirodu i kroz minska polja… Way to go… brinemo se za zdravlje djece…

Hrvatska : Engleska (3:0)

Runda 4!
Odjeća

U Engleskoj svaka škola ima svoju uniformu koja se sastoji za muške: Hlaće, bijela košulja, kravata i opcionalno vesta u bojama škole. Za curice vrijedi: suknjica, bijela košulja i opcionalno vesta, također u bojama škole. Bez obzira na imovinsko stanje sva djeca izgledaju podjenako. Razlika je možda samo u naćinu na koji se eto izvuće košulja iz hlaća ili kako je okovratnik zavrnut… Nakit i slićno nije poželjno.

U Hrvatskoj ćitava trapeza odjeće i obuće, naravno, financirana od strane roditelja. Plejada najkica, adidasica, ljevih, desnih, gućija, prada i kojih već pomodnih markica. U svakom slućaju, da se lijepo pokazati ko koliko ima i posjeduje… Treba da se vidi… inaće je to bez veze… We win!!! Again!!!

Hrvatska : Engleska (4:0)

Sad, koliko je ovaj rezultat pozitivan? Nebi imao ništa protiv ako je taj rezultat u nogometu… Ovako… pa sad…

8. Boje na bazi olova- kuće su održavane s ovim bojama. Sloj preko sloja preko sloja (govorim o eri daleko prije tapeta- pa ćak i onda s bojom preko istih) Toliko slojeva da kad se poćne guliti izgleda kao neki trunuli list! Bili smo okruženi s time i imalo je jednu svrhu – ojaćati nas! No ako pitate EPA (Environmental Protection Agency iliti po naški Zavod za zaštitu okoliša ili tako nešt…), vjerovatno smo trebali bit mrtvi dosad.

7. Vožnja bez kaciga – Obožavali smo juriti na biciklovima,  kud i kamo zabavnije bez svih tih kaciga i štitnika. Skakali smo preko kanala, sjurili se niz brda i najeli se blata. Nisu nam trebale kacige, bili smo tvrdokorni!  Nije uopće bolilo jer se nije smjelo pokazati da boli (ili smo preglupi bili da osjećamo bol?).

Uostalom, kosa nam je bila duža.

6. Batine – Ljubav boli, batine još više! Prije nego su batine bile smatrane ‘zlostavljanjem’, ućili smo stvari na staromodni naćin. Dobiješ batina i brzo shvatiš da odgovaranje starijima nije bilo preporućljivo ukoliko želiš sjesti na guzicu isto veće. U sadašnje vrijeme nesmiješ opalit svoje djete bez da susjed baci oko kroz prozor i prijavi te socijalnoj službi. Bože saćuvaj?! Kakav je ovo svijet kad ćovjek nesmije istući svoje dijete u udobnosti svoja 4 zida?

5. Psi bez lanca – Davnih dana pas je bio pas. Bez obzira na vrstu, ćućnili bi pored njega i poćeli ga maziti. Nema veze jel to pit bull ili obićni selđuk (seljaćka đukela). Ionako nismo znali razliku. Ako te ugrize – ugrize te. Zadnja stvar na pameti je bila reć da nas nešto ugrizlo pa da moramo na onu odurnu vakcinu ić.

4. Azbest – Naša pluća su bila jaka zbog onećišćenja u zraku, pasivnog pušenja i azbesta po zgradama gdje smo živjeli. Navodno uzrokuje rak- e pa rak nas ćini jaćima! Uostalom kako je to moglo biti opasno kad smo bili zaštićeni s bojama na bazi olova??? Koliko zgrada, škola i zatvora je u svijetu bilo remodelirano, eto da se napravi mjesta ‘slabijoj’ generaciji. Ta ‘slabija’ generacija će jedan dan prićati priće kako su sretni jer su se morali boriti s zraćenjima mobitela – ćisti horror jel?

3. Sitne igraćke – Igraćke ne da su bile oštre, već su naravno bile natopljene olovom i dovoljno sitne da ih možemo progutati. Svako dijete ima barem jednu priću o tome kako je jednom dvno progutalo lego kockicu, kliker ili tako nešt. Uvijek se sjećamo trenutka kad smo je progutali… ali ne sjećamo se onog trenutka kad je izašla. Vjerovatno je negdje zaljepljena u silnim žvakaćima koje smo progutali i koje su zaljepljene za naša crijeva.

2. Lijekovi za odrasle – kad smo bili bolesni… ond smo bili bolesni!!! Roditelji su znali skontat uvijek kad nešt muljamo, ali kad su nam oći poćele krvaviti ond smo bili tretiranii kao odrasli. Nisu postojali djećji aspirini ili doze za djecu! Usta su se široko otvarala i gutalo se ono što nam je dano! Ukoliko nismo izgubili svijest istog trenutka imali smo sreću doživljavati svakakve boje pred oćima. Bonus je bio tretman onih najstarijih. Gutljaj šljivovice rješava sve!

1. Naoružanje – Pištolji i puške za igranje su bili realistićni i znali su samo tako zaboliti. Bilo da su napravljene u kućnoj radinosti od gumica, žica i drugih lansirnih materijala, projektili su bili ubitaćni i žestoki! Luk i strijela su uvijek bili moje omiljeno oružje. Bez premca!  Sada igraćke su naranđaste boje i ispaljuju projektile od spužve!? Di je tu zabava??

Navodno je tijekom proslosti proslo dosta razlicitih stanovnika i neki od njih su naravno odapeli. Sve u svemu, odlicna podloga za horror pricu:

“Kuca na osami, izvire iz magle. U vrtu se nalazi jezero koje je spojeno s unutrasnjosti kuce kroz bunar… Podmukli zvuk dolazi…” – i tako dalje jel…

Osim par problemcica…

Bunar je samostalan i jedina veza s jezerom su takozvane podvodne vode koje idu kroz zemlju.
Kuca je na osami – al ih ima jos 3 u krugu 200m.
Magla – onak sasvim normalna stvar za Englesku!
Podmukli zvuk – aloooooo, Heathrow, Gatwick… sve aerodrumi i iznad na nebu je Holding zona za avione prije slijetanja… I et, prica o duhovima odmah pada u vodu…

No ajd recimo, onak hipotetski, da se ipak jedan duh zadrzao na imanju. Nazovimo ga Bob!

Bob ima jednu sasvim blesavu naviku. Kad nema nikoga u kuci, onak valjd iz dosade proseta svim prostorijama i ukljuci alarm! Jucer mu doslo da bas to napravi! Pol sata nakon sto sam otisao u grad, Bob se sjetio ukljuciti senzor u najtamnijoj sobi bez pristupa dnevnom svjetlu, prozoru, propuhu i slicno!? Ko ce ga znat, mozd je radio photo session? (Soba sluzi samo za fotografiranje) I et, zbog dragog Bob-a, danas se svi senzori mjenjaju… reda radi…

No Bob voli posjetiti moju sobu onak na redovitoj bazi. Kak je moja soba jedina s tus kabinom i toaletom, valjd mu zanimljivo doc i gledat se u ogledalo?! Naime, na prolazu za tus kabinu s ljeve strane stoji ona kuka za rucnik. Iz nekog cudnog razloga, Bob se voli nasloniti na ljevi zid i gledat u ogledalo?! I svaki put kad to radi, srusi mi rucnik! Barem jedno 2-3 puta dnevno. Vecinom dok nisam u sobi, al et, zna se zalomiti dok sam i ja tamo!

Onak shema – umivam se, rucnik na kuki, okrenem se da obrisem lice – rucnik na podu!
No et ja i Bob igramo tu igru vec neko vrijeme… ak ga cini sretnim rusiti rucnik – nek mu bude!
Nekad mi dojadi i ostavim mu rucnik na podu u nadi da ce ga dignuti – al jok – Bob je tvrdoglav!

I tako, iz dana u dan, noc u noc, Bob i ja igramo rusi rucnik igru…

Navodno je u kuci bilo jos neobjasnjivih stvari poput nakrivljenih slika, razmjestenog posudja i slicno. Ne znam dal je Bob kriv za to isto, al sve je moguce…

Ukratko, tjedan za pet…

Poso odrađen, novi dizajn za reklame složen (p.s. thx D. za razbibrigu i find the mistakes igricu), šef zadovoljan… ja još zadovoljniji…

Kak i ne bi bio kad mi et danas uleti s spikom: “D. od ovog tjedna na dalje imaš povišicu”

Kak ćovjek ne bi nabacio smješak na lice??

No et da to “proslavim”, sjedam u auto i pravac obližnje benzinske s supermarketom… Neko veće me uhvatila manija za ćokoladom pa et… idem preduhitrit krizu…

Laganini vožnja za uspavanim englezima, mjuza na radiju… smješak na licu… Bacam ljevi žmigavac i skrećem na parking… Okolo ni žive duše! “Pasmater, da nisu zatvorili ranije?” – i vrtim si krizni ćokolada scenario!

Ipak izlazim iz auta i idem prema supermarketu. Svjetla su upaljena, ima nekih ljudi unutra… sve fajn! Uzeću tu ćoksu… jupiiiiiii!!!!

Automatska vrata se otvaraju pred menom. Ulazim unutra…

Hrana po podu…
Ćips otvoren i razbacan…
Limenke razbacane…
Police polomljene…

A ništ… laganini prekoraćim taj nered, uzmem ceger u ruke i pravac polica s ćokoladama. Ćujm kak nešt opisuju: “Ma luđak jedan, tu je nož izvadio i prijetio se mušterijama. Nema ni 5 minuta! Porušio sve, uzeo novce iz blagajne i istrćo van! Ima ga snimljenog na kamerama…”

Aj kontam, frka prošla… Nije više greda, što je bilo bilo je. Mene zanima moja ćokolada, a ovaj nered – nije moja briga. Vidim nema nigdje niko ozljeđen, nema murije… a što drugo već put blagajne…

Et mene s cegerom nevino na blagajnu. Nigdje nikog!!?!
“Alooooooo… ima li koga?” – Vićem tamo…

Od nekud izlazi neki problijedio lik…
“Ste ok? De naplatite mi ovo pa da idem polako…”

Pogleda me i dalje zbunjen…
Nekak on to sirot meni provuće kroz one skenere. Skonto sam da me uopće nije pito jel sam toćio gorivo ili ne?!? Valjd ga panika il nešt?!

Zanimljivi su mi ti englezi… uljuđeni, fini… a u drugu ruku kriminalni…
No bilo kako bilo… imam svoju ćoksu za većeras