Prioriteti u zivotu se mjenjaju, planovi pomicu za koji mjesec, godinu pa cak i vise njih, ali nema veze… No ajde kad sam vec tu, da krenem s svojim gundjanjem…

Ljeto provesti u Vukovaru je nesto sasvim osebujno. Provesti ljeto radeci jos osebujnije. Zapravo i nije tako lose, pogotovo kad se uzme u obzir visoka temperatura, komarci, visoka temperatura i komarci, vrucina i komarci… Uglavnom komarci i vrucina…

No ljeto je skoro iza nas, posao se odradjuje, zivi se starim uobicajenim tempom, i dost gundjanja… Uglavnom, nemam razloga previse za mrzovolju. Tu se ujedno vracam na stari nacin provodjenja dana: posao, red sieste, pogledati neki film/seriju, razmjeniti koju rijec s dragim ljudima i spavanje…

I kad sam vec kod filmova, treba nadoknaditi ovu ljetnu rupu i pogledati sto je vec u kinima. U najboljoj namjeri pred sebe sam postavio 2 filma – Twilight i Expendables.

Twilight – aehm… recimo da jos uvijek stoji na listi.
Expendables – wooohooooooooo!

I evo odma slika da ih docaramo:

Da se razumijemo: Kod mene se svi iz filmske industrije mogu podijeliti na “glumce” i “ikone”. Glumci su ono tipa Tom Hanks, Anthony Hopkins tj. likovi koji znaju stvarno odglumiti ulogu i zaista svaka im cast. Ikone su oni drugi. Dakle tipa Stallone, Schwarzenegger, Bruce Willis, Van Damme, Dolph Lundgren, Statham etc. Ikone nisu bas ono karakterni glumci, oni su ono sto jesu: LIKOVI. Iako “Ikone” uvijek nekako glume sami sebe, drveni su, lose izgovaraju text, ocajno glume – uvijek su zanimljivi pogledati.

I tako Expendables doista postaje galerija “Ikona”. Skoro svi nabrojani s izuzetkom Van Dammea su tu (ok, SVI nabrojani su TU!!!).
No ajmo na film:

The Expendables

Prve scene su upoznavanje s elitnom grupom kog-vec-cega (doista nije bitno sta su, ono to su frajeri) kako rjesavaju neku talacku ili kakvu vec krizu. Odma je jasno kako svi imaju neka specificna imena ili nadimke (opet, nebitno skroz jer to su ipak vec likovi koje svi znamo) i da su oni najbolji u tom sto vec jesu.

Sljedeci dio je jedan od meni najdrazih, iako kratkotrajan – u jednoj sceni tri ikone: Stallone, Willis, Terminator (pardon guverner) pregovaraju o nekom “poslu”. Naravno, od pocetka se znalo da Scwarzenegger nema veliku ulogu u filmu i odmah je jasno da Stallone dobija posao. Uglavnom poslije scene na dalje je sve manje vise cista akcija. Bez mozga, bez opterecenja i intrige: akcija na stereoidima. Pretpostavljam prica i nije potrebna al eto… ima je

Ukratko, posao je smaknit nekog diktatora/generala kojeg financira bivsi CIA operativac… whatever… Tu je i neka zenska bla bla bla… Da pojednostavimo radnju:

Izvidnica – zavrsi s spaljenim molom i hrpom mrtvih ljudi

Posao – hrpa smaknitih, explozija, automatska sacmarica, puno mrtvih, explozija na kubik.

Expendables je film za sve one koji se sjecaju Ramba i svih filmova s guba frajerima. No, evo imena iz filma:

Sylvester Stallone … Barney Ross

Jason Statham … Lee Christmas

Jet Li … Ying Yang

Dolph Lundgren … Gunner Jensen

Eric Roberts … James Munroe

Randy Couture … Toll Road

Steve Austin … Paine

David Zayas … General Garza

Giselle Itié … Sandra

Charisma Carpenter … Lacy

Gary Daniels … The Brit

Terry Crews … Hale Caesar

Mickey Rourke … Tool

Amin Joseph … Pirate Leader

Senyo Amoaku … Tall Pirate
Hank Amos … Paul
Antonio Rodrigo Nogueira … Garza’s Bodyguard #1
Antonio Rogerio Nogueira … Garza’s Bodyguard #2
Sassa Nacimento … Vilena Customs Agent
Sassa Nascimento … Vilena Customs Agent
R.A. Rondell … Gunner’s Goon
Tze Yep … Gagged Hostage
Preshas Jenkins … Gunner’s Pirate
Ronn Surels … American Operative
Lauren Jones … Cheyenne
Prazeres Barbosa … Old Woman Bartender
Jose L. Vasquez … Cell Guard #1 (as Jose Vasquez)
Daniel Arrias … Cell Guard #2
Antonio Gullo … Farmer
Javier Lambert … Squad Leader
Tatsu Carvalho … Palace Guard
Marcio Rosario … Royal Guard Leader
Paulo Gustavo Bastos … Vilenan Soldier (as Paulo Bastos)
Paulo Bastos … Vilenan Soldier
James Hébert … Bill Parker (uncredited)
Arnold Schwarzenegger … Trench (uncredited)
Bruce Willis … Mr. Church (uncredited)

U svakom slucaju, film prva liga, dva put pogledan… sto me opet vraca na Twilight… Hmmm… cini mi se da vampiri sto svjetlucaju na suncu nekako nisu ni do koljena pravoj macho zabavi!!

Prije jedno nekih 5 dana padne snijeg  Engleskoj i odmah drama. Ne znaju voziti avte, avioni im ne lete, škole ne rade… I svakom njegovo veselje. Međutim, snjeg je pao prije ćitavih 5 dana i to masivnih 5cm (10 ako je bila “mećava”)…

No ajd, ljudi si uzmu slobodan dan da uživaju u zimskim radostima – razumljivo…

Međutim nakon 5 dana, evo snjeg padne ćitavih 15 minuta… i epilog: zatvore se aerodrumi (okej, na pol sata delay u svima, ali dovoljno da jedan specifićni krene svojim naumom)

Na žalost, baš taj specifićni ima moj let zakazan. No ajde, nema veze, prate se vijesti, baci oko na letove, kašnjenja etc… Većer prije leta prate se obavijesti: “Letovi kasne i nastaviće se oko ponoći” (hmmm… moj let je negdje ujutro, dakle sve fajn)… i ajde, spakiraju se stvari, dogovori se vrijeme kretanja…

Kratak san i oko 4 ujutro opet se baca oko na obavijesti. Tam evo ovaj put lista otkazanih letova od većer prije – mog leta nema među njima… sve fajn, sve uredno i po planu, idemo na put…

Malo đir po autocestama, dolazak na aerodrum i bacanje oka na listu polazaka. Okej, otkazani letovi crveni, moj veli zeleni – ukrcaj u tijeku! Wooohooooooo…. Bacanje smješka na lice i pogled na ove ostale sirotane kojima je let otkazan. “Hvala bogu, moj je tu i kreće.” Doduše, veli da kreće s debelim zakašnjenem ali kreće…

Predajem putovnicu, prtljagu, redovito pipanje carinika i ulazak na terminal za ćekanje. Mhm… pola trgovina otvoreno, pola nije. Opet zabušavaju mamuim! Mora da se furaju na “snijeg od prije 5 dana đir”… Vrijeme polako ide i bliži se vrijeme redovitog polijetanja i eto najednom moj let opet zeleni!? Veli ajmo na izlaz 16 – ukrcaj.

Sweet, ipak krećemo na vrijeme!!!

Međutim, neko je smislio drukćiju igru koja se zove – Otkažimo let svima!?

Najednom eto i ja jedan od onih nesretnika s otkazanim letom… milina… Dakle opet šetnja po aerodrumu u potrazi za informacijama. Ćovjek fino ode od jednog reda, do drugog, pa treći šalter i na kraju vele, odite online i promjenite booking ili nazovite službu za rezervacije. I zovu se informacije po posebnim tarifama koje naravno iscrpe zadnji impuls iz mobitela…

Naravno, svi oćito imaju istu namjeru ko i ja… linije zagušene, nedostupnost, online nemoguće išta promijeniti. A ništ, ajmo sad fino stat na loptu. Dakle ovuda ne ide, drugi aerodrumi poprilićno daleko (i za divno ćudo rade neometano ćitavo vrijeme), dakle treba se prebaciti nekako. I ajmo, kontaktira se prijevoz (god bless free poruke unutar mreže ) međutim i on je zakaćio promet pa et – još jedan delay …

Dakle sliijedi epizoda ćekanja… No, ne bi to bilo teško da et, neko pametni s aerodruma se dosjetio držati sva vrata otvorenima. Fino se navućem zime, bubrezi poklecaju i posjeti wc-u postaju redovitiji… Vrijeme ide… polako… jako polako…

Nakon 4.tog posjeta WC-u, lista s polascima polako postaje zelene boje. Na žalost, moj let nije među njima… jer eto… onak koji se sjetio otkazati ga, valjd je mislio da zima može potrajati cijeli dan, a mooooožd i 15tominutni snijeg zamete pistu? No bilo kako bilo, viša sila valjd ima drukćije planove…

Ćekajući prijevoz nekako mi se vrzma kroz glavu – đto je to drukćije u odnosu na jutro kada je let otkazan?

Temperatura zraka – ista 2 stupnja

Padaline – nepostojeće

Pista – ista ko i ranije

I onda mi sine: MRAK – ahaaaaaa… pa to mora da je to. Avioni se boje mraka!!!

(doduše nekako je vjerovatnije da je u prići onaj poznati engleski Health and Safety izgovor – dakle preventiva da se nedajbože nešto ne bi dogodilo, jer eto ipak su rekli da će padati snjeg, pa eto… ljudi se ponadali još jednom slobodnom danu)

Stiglo vrijeme za odmor… ali…
Par tjedana ranije kompletno apstiniram od weba i svih online aktivnosti. Nema novih postova, nema updejtova…. nićega…

Nestajem s vjećnih prebivališta, MSN, Facebook, Gtalk…. jednostavno povlaćim se i idem incognito…
Jednostavno mi treba mir da polovim sve konce, posložim sve što je nekako “u zraku”. Treba mi miran mozak na godišnjem. Ne želim ama baš nikakvo opterećenje. Postavljam višestruke backupove (hvala bogu na tome kako će se kasnije pokazati), arhiviram sve napravljeno, završavam sve i lovim konce na kraju…

Stiže taj ponedjeljak – zadnji radni dan za mene.
Sve složeno, sve spremno… Mozak već daleko od ureda lebdi nebeskim prostranstvom. Stvari još uvijek razbacane… ali who cares… Stigao je godišnji!!! Svojih 8 sati odrađujem onako ležerno, bez stresa. Kuham kavicu kolegama, slažem sendviće… ništ mi nije teško

Pridveće pogledam odjeću i kontam…hmmm…

Ovo ću ponijeti, ovo ću baciti, ovo doniram crvenom križu…

Odvajam majice i već unaprijed pretpostavljam kako ću se vratiti s upola smanjenim arsenalom odjeće . Nabrzaka sve bacam u kufer i odoh zaklopiti oći… vrijeme je za posljednju siestu u dalekoj zemlji…

Jutro.
Otvaram oći daleko prije jutarnjeg alarma. Pred mene stoji samo jedan cilj: VUKOVAR
Ništ me ne zanima, nit vrijeme, nit uvjeti na cesti ili zraku… samo je jedan cilj…

Zahvaljujući šefu, stižem na aerodrum daleko prije polijetanja… Iskusnim korakom i sada već ustaljenim rasporedom prijavljujem se za let. Sve kao podmazano. Unaprijed znam šta žele carinici ćuti (što ih naravno ni malo ne sprijećava da nakon uvida u moju putovnicu zapovijednim tonom odbruse – skinite sve stvari sa sebe), prolazim sve ćek pointe i ulazim na avion…
Strateški pogledavam gdje ću sjesti – naravno, izbjegavam mala derišta, smrdljive debele ljude i one s ćudnim putovnicama. Ako ustreba poslužim se laktovima protiv nemoćnih ali uvijek sjedam na traženo mjesto.
Zanimljivo, isprobao sam sve pozicije u avionu te sad više ne idem za onom – di bolje vidim – već onom – di se lakše nasloniti i zakrmiti.

Onog trenutka kad se avion poćeo kretati, san me ulovio i sljedeće što znam je da sam iznad Zagreba…
Opet mudro uz pomoć laktova izlazim među prvima van. Mudrim pogledom nalazim gdje rade ženske na carini i uz smješak i bez suvišnih pitanja prelazim granicu…

Stari, legenda, me ćeka… srce mi raste kad ga vidim…
Buraz na faxu, ali ne smeta… on mi je sljedeća postaja…

I sve polako ide prema planu… buraz, hrana… put do Vukovara… i evo SLUŽBENO ZAPOĆINJE MOJ GODIŠNJI…

slijedi: Lošinj, Dubrovnik, Zagreb, Muke po putovnici, Povratak

Ukratko, tjedan za pet…

Poso odrađen, novi dizajn za reklame složen (p.s. thx D. za razbibrigu i find the mistakes igricu), šef zadovoljan… ja još zadovoljniji…

Kak i ne bi bio kad mi et danas uleti s spikom: “D. od ovog tjedna na dalje imaš povišicu”

Kak ćovjek ne bi nabacio smješak na lice??

No et da to “proslavim”, sjedam u auto i pravac obližnje benzinske s supermarketom… Neko veće me uhvatila manija za ćokoladom pa et… idem preduhitrit krizu…

Laganini vožnja za uspavanim englezima, mjuza na radiju… smješak na licu… Bacam ljevi žmigavac i skrećem na parking… Okolo ni žive duše! “Pasmater, da nisu zatvorili ranije?” – i vrtim si krizni ćokolada scenario!

Ipak izlazim iz auta i idem prema supermarketu. Svjetla su upaljena, ima nekih ljudi unutra… sve fajn! Uzeću tu ćoksu… jupiiiiiii!!!!

Automatska vrata se otvaraju pred menom. Ulazim unutra…

Hrana po podu…
Ćips otvoren i razbacan…
Limenke razbacane…
Police polomljene…

A ništ… laganini prekoraćim taj nered, uzmem ceger u ruke i pravac polica s ćokoladama. Ćujm kak nešt opisuju: “Ma luđak jedan, tu je nož izvadio i prijetio se mušterijama. Nema ni 5 minuta! Porušio sve, uzeo novce iz blagajne i istrćo van! Ima ga snimljenog na kamerama…”

Aj kontam, frka prošla… Nije više greda, što je bilo bilo je. Mene zanima moja ćokolada, a ovaj nered – nije moja briga. Vidim nema nigdje niko ozljeđen, nema murije… a što drugo već put blagajne…

Et mene s cegerom nevino na blagajnu. Nigdje nikog!!?!
“Alooooooo… ima li koga?” – Vićem tamo…

Od nekud izlazi neki problijedio lik…
“Ste ok? De naplatite mi ovo pa da idem polako…”

Pogleda me i dalje zbunjen…
Nekak on to sirot meni provuće kroz one skenere. Skonto sam da me uopće nije pito jel sam toćio gorivo ili ne?!? Valjd ga panika il nešt?!

Zanimljivi su mi ti englezi… uljuđeni, fini… a u drugu ruku kriminalni…
No bilo kako bilo… imam svoju ćoksu za većeras

Da, upravo tako je bilo nekada u životu…
Danas? Danas su mi ladice prepune slatkiša… danas nemam želje za nićime. Rižu jedem eto zato što je zanimljivo probati ju s raznim receptima s tajlanda, kine, indije, bangladeša… A konzerva govedine… nisam je stavio u usta evo već dobrih 13 godina.

Nego da se vratim na ono zašto sam poćeo ovaj post s hranom. Iako već debel broj godina ne živim pod krovom roditelja. Štoviše, nit isto nebo nije u zadnje vrijeme… dragoj majci uvijek izleti ono

“Jedeš li sine?”

Nekako mi to tako slatko djeluje. Malo iritantno, ali opet slatko… Onako… Mama jedem, imam ćak i viška kila ali opet se brineš… Nema tu, majka se brine… evo ćak i sms poruku poslala u kojoj među ostalim piše:

“Jesi li većerao?”

Malo mi to sve smješno s obzirom kakvu prehranu vamo imam. Englezi su pomalo ćudni kad je hrana u pitanju. Osim redovnih take-out-a iz milijun i jednog restorana, evo kombinacija što sam isprobo u zadnje vrijeme…

Rućak im je ubi bože… Evo primjeri rućkova:

Sendvić s lukom. Toćka. To je to! Iznenađujuće, al dobro. Nekad me iznenade pa ubace i papriku unutra

Juha. Toćka. Ne juha pa glavno jelo. Već to je to. Juha. Fajrunt. Finito. Fertig.

Sendvić s 5 vrsta mesa. Sick. Masovna suprotnost onome s lukom. Baš ono teški mesožderski sendvić.

Sendvić s divljaći. Ispećeni komad divljaći između 2 kriške kruha. Predobar okus.

Omlet s povrćem. Okej. Ovo bi klasificiro ko dorućak, ali ne i englezi. Za njih je ovo punokrvni rućak.

Iz navedenih primjera se vidi da su im rućkovi slabija strana… ali zato većere su sasvim druga pjesma. Od divljaći sve do gurmanskih specijaliteta – ne štedi se ni najmanje. Oš pitu od zećetine, ili odreske od jelena nije bed… jede se… Kuhani kukuruz kao prilog u bilo koje doba godine – zašto ne? Jagode kao desert – ma samo daj…

Organizam mi se već prilagodio na takvu hranu… i uz sav mogući izbor…. meni se danas jede samo jedno ili dvoje stvari- Palaćinke s nutellom i kruh i mljeko!!

Ništ fensi me ne zanima, nije mi do hrane neke posebne… ali ovo dvoje mi na pameti non stop!!

p.s. Još par dana do službenog odbrojavanja do godišnjeg… Pokušavam sve konce poloviti i pozavršavati što više mogu na vrijeme…

No, život nekad ima svoje male povlastice. Jedna od mojih povlastica je spremaćica koja uređuje moju sobu 2 puta tjedno. Simpa ženica. Na žalost nije ono tipa halteri i ćipka, već više ono – heklanje i tabletići…

Ta fina ženica uvijek ima ljepu rijeć za mene kako sam uredan te kako ima najmanje spremati iza mene… ali eto jutros sam maaaaalkice zakazo… Gledajući neku seriju onako ujutro iz kreveta, zaboravio na vrijeme i skoro zakasnio na poso. Na brzinu sam izletio iz kreveta, higijena i trk u ured a soba ostala u kaosu. Odjeća na podu, nutella na noćnom ormariću, red bull limenka… krevet razbacan… sve u svemu katastrofa…

Ono mislim si – pokupim ja to kasnije…

Dan prolazi i po završetku vremena onak s malom grižnjom savjesti odoh u sobu da sredim nered.

• Krevet namješten.
• Svježa posteljina.
• Topli svježi mirišljavi rućnici na rubu kreveta.
• Roba posložena pod konac u ormaru.
• Tuš kabina besprijekorno ćista, sve se sjaji i ugodno miri…
• Novi sapun…
• Novi rućnici za lice.
• WC rolne zamjenjene i sve nadopunjeno. Sve tip top!

Moja draga spremaćica SVE sredila. I poznavajući mene, Nutellu spremila u ladicu od noćnog ormarića i priložila ćistu žlićicu u salveti!!!

Osim što sam se previše opustio, totalka mi se dani zbrljali jer evo već 3 tjedna u komadu radim bez vikenda i odmora. Normalno BAŠ na moj najneuredniji dan – spremaćica uleti u taj kaos…

Et, šteta što ne zna rvacki… ali nema veze… Sljedeći put ostavljam ćokoladu na stolu s porukom:

Thank you…

Je, bilo je policije…
Je, bilo je navodnog pucanja…
Je, bilo je masovnih stampeda…
Je, bilo je previse ljudi u klubu…
Je, bilo je previse ljudi izvan kluba koji zele unutra…
Je, bila je naporna noc…

Rekao sam sefu da nikoga nece biti u klubu do navecer i da cu mu tek sutra donijeti lovu, ali znam matorog jarca. Vidio je da sam prodao preko 130 boca skupljega sampanjca. Garant ce traziti da mu dam neke okvrne cifre… Znam ga vec kako dise…
….
…
..
.
Nedjeljno jutro. Budim se, osjecam se pomalo izlomljen. Garnitura u uredu, neudobna. Smjesak na licu… Ona lezi pored mene. Kosa joj pada niz lice, dolje preko grudi. Perfektna boja tena… taman boja po mom ukusu… mulat boja. Zaista dobra noc - vrti mi se kroz glavu… Posao, cura, zabava… sve je tu… Ne zelim je probuditi… samo zelim uzivati u pogledu neko vrijeme…
Mozda osjeti moj pogled, otvara oci i grli me…
Moze li biti bolje – Prolazi mi kroz glavu…
Ustajem se i bez puno rijeci oblacim majicu i hlace… Silazim dolje u klub i imam sta viditi. Poderani zastori , boce sampanjca po podu, komadi odjece, staklo na ulaznim vratima razbijeno u tisuce komadica…. Zaista burna noc…
Izlazim van… Sunce me udara u oci… Bol…
Uzimam nesto lagano za dorucak i vracam se u ured…

Ona sjedi u mojoj stolici. Preko ramena joj samo moj sako…
Moze li biti bolje, naravno da moze – Prolazi mi kroz glavu…
Serviram improvizirani dorucak… smjesak mi na licu… Zadovoljan sam…
…
..
.
I postajem jos zadovoljniji nakon dorucka kada zajedno odlazimo u tus kabinu. Voda joj se slijeva niz kosu i ramena, ostajemo zagrljeni, izmjenjujemo poljupce… Zamagljena tus kabina, divlji sex…
…
..
.
Perfektan pocetak dana…
Zovem joj taxi da je odveze kuci… i gledam je kako ide…. zadovoljan sam… Treba jos i novce brojati…
Sjedam u ured, otvaram sef i imam sta viditi… Lijepa hrpa novcanica…

Zavrsavam s brojanjem, sjedam na motor i idem kuci… zasluzeni odmor…

Savrsen dan..
Uz finu vecericu i ljepi odmor zavrsavam nedjelju i idem snivati san pravednika…

Ponedjeljak jutro.
Dolazim u klub, treba danas rijesiti razbijena ulazna vrata, policijska izvjesca… Stavljam kljuc u bravu. Ne ide! Pokusavam s drugim kljucem. Ne ide! Neki nepoznati covjek prilazi.
“Vi radite ovdje?”
“Da, o cemu se radi?”
“Vlasnici objekta su zaplijenili imovinu, brave su promjenjene i ne mozete uci vise dok se ne rijesi legalna strana.”
Odmah zovem vlasnika kluba da vidim o cemu je rijec… Navodno zbog nekih zapetljanih imovinsko-pravnih odnosa i zbog toga sto osoba koja je trebala izvrsiti uplatu za najam prostora to nije ucinila vec se pokupila s lovom od nekih 200.000 kn, landlords iliti vlasnici citavog objekta su zaplijenili imovinu!?!? Odmah idem do vlasnika kluba da vidim sto sad slijedi…
Da skratim, neko je drmnio 200.000 i nestao, a klub placa danak.

Sastanak.
Unutar prostorija kluba i unutar sefa nam je ostalo hrpa love, tehnikalija, dokumenata, privatnih stvari osoblja… Veliki zajeb. Moja putovnica je takodjer unutra. Vlasnik kluba hoce lovu, ja putovnicu. I krece nas dogovor…
“Daniel, koliko novaca ima trenutno u sefu?”
“Ima oko 18.000 funti, plus jedno 8.000 funti u gotovini samo od subote.”
“Daniel, taj novac je nase vlasnistvo a nemozemo do njega… imas li kakvu ideju?”
“Imam, ali nije legalna…” – vidim na sta matori jarac cilja…
“Jeli moguca? Znas da su svuda kamere…”
“Vanjske kamere me ne brinu, a unutrasnje sam sam postavljao… dakle… vjerovatno mogu i to rijesiti…”

Polako plan skovan… Treba bi provaliti u klub, neprimjetno se provuci izmedju kamera, otvoriti sef, pokupiti novce, moju putovnicu i nestati u noc…. Samo ostaje jedno pitanje… kome povjeriti posao? Osobno  ne vjerujem nikome da petlja po sefu i s novcima barata, a jos manje vjerujem nekome da ce dobro posao odraditi… A screw it... Kad sam vec ovako zaglibio… idemo i dalje…

Ako me uhvate, garant mi slijedi deportacija i zabrana ulaska u zemlju… Lets gamble…

Utorak, sumrak…
Oblacim se u tamnu opremu… Mission impossible style… Vrti mi se mjuza iz filma kroz glavu dok me voze pred objekat… Adrenalin polako krece, nervoza u tijelu… Razni scenariji mi se vrte u glavi. Sto ako neko naidje? Sto ako je netko unutra? Sto ako…? Sama pitanja… nijedan odgovor… Auto staje.
“Idem, nazvacu vas kad budem ponovo vani…”
“Sretno Daniel… i samo da znas, zaista imas muda!”
“Yeah… to cemo jos vidjeti…”
Izlazim van iz auta i priblizavam se objektu. Gledam kamere okolo na zgradama. Zaista. Previse ima kamera u ovoj Britaniji. Preveliki su paranoici. I ond vidi mene di sam sad… bas opravdavam razlog za paranoju… Polako, stizem blizu straznjeg ulaza u klub… Vadim kljuc, guram u bravu… DAMN! I ove brave su promjenjene!! Vadim polugu i krecem sad zaista na tamnu stranu… Lagano pucketanje plastike.. malo jaci pritisak… lom… pucketanje… i otvaraju se jedna vrata. Taman dovoljno da se provucem… Ulazim unutra. Krv mi sad vec juri venama i nosi adrenalin u svaki dio tijela. Najednom sve vidim ostrije, bolje… Miris alkohola mi ulazi kroz nos… nitko nije nista pocistio – prolazi mi kroz glavu… Prva kamera, prolazim, druga… prolazim… Kod na vratima za urede… promjenjen! Sranje. Srecom sa sobom uvijek nosim magnetni kodirani kljuc. Taj otvara sva kodirana vrata u klubu… Prislanjam ga na skener.. YESS!! Zujanje brave i otkljucavanje….
Sad je sve lakse… Ulazim gore u svoj ured. Putovnica. Prva stvar sto ulazi u moj djep… ostatak je sad lagan. Gasim video nadzor unutar objekta i sad mogu nesmetano prosetati…

Sve izgleda otuzno, tamno… gotovo…
Prilazim sefu, otvaram ga… FUCK! Ruksak koji sam ponio mozda nece biti dovoljan!
Trpam sve u njeg sto mogu i jedva ga zatvaram na kraju!

Vrijeme je da nestanem… Izlazim Van, zatvaram vrata za sobom…
Presao sam liniju. Kriminalac sam…

I dok me ta misao mori, udaljavam se od kluba. Vadim mobitel i sada vec znam.. ovo je zadnji put da sam bio tu…
…
..
.

…Ili mozda ne?

Utorak popodne. Moj neradni dan u tjednu. Koliko mi je društveni život u banani, evo mene opet u uredu. Idem završiti zaostalu papirologiju. I tako pomalo lijeno listam narudžbenice kad zvoni telefon. Uhhh… ne javlja mi se al ajd kad sam već tu… Zove neki mladi muški glas vezano za raznosenje letaka… Taman mi baš falilo njih… aj nek dođe na razgovor da upoznam lika (nekako sam volio upoznati sve ljude koji su bili na mom platnom spisku).

Mali toćan ko urica. Idem dolje otvoriti vrata i već kroz staklo nazirem lika i neku žensku vitku figuru iza njega. Slijedi opis lika iz pristojnosti – mlad, crnac, uglađen, svilena crna košulja, ulakirane cipele, svježe nabaćen parfem, biserno bijeli zubi, lanac oko vrata – iliti da pojednostavim PLAYER! Sjedaju on i ona, predstavljaju se…
“Chris… cuo sam da trebate nekoga za raznosenje letaka, trebam dodatnu zaradu!” – odmah on na posao…
“Daniel” – nema svrhe reći pravo ime ionako ga neće upamtiti – “Da, trebam par raznosaća”
Ona šuti ko zalivena….
“Ste vi zajedno ili…”
“Ne, ne, ja sam isto radi tog posla ovdje…. zovem se Anabella” – najednom se budi cura iz letargije… pruža ruku…
Onako, cim sam je ugledao, nesto i je zapelo za oko… Visoka, vitko tijelo, uske crne pripijene hlaćice, crna majica s ovećim izrezom oko vrata i ramena, suptilni lanćić koji taman lijepo pada na njenu ćokoladnu kožu, opojni miris ženskog parfema…… (jesam li rekao ili se primjeti da sam slab na mulatkinje???)

Onak, više se nisam previše mogao koncentrirati na interview pa sam im obojima dao posao…
Doduše, vjerovatno ih sljedeći put vidim drugi tjedan kad flyeri budu gotovi….

Petak… Veće. Vrata kluba otvorena.
Evo stiže Chris, sav ulickan i spreman za izlazak. Odmah on pozdravlja sve okolo. Vidim poznavaju se od ranije on i jedan od izbacivaća. I tu kreće naša mala ćakula….
“Hello boss” – Pozdravljaju Chris i Shawn (Izbacivać) . (Mora da im to “Boss” nekako leži reć, jer koliko sam skonto ama baš svi crnci, crnkinje, ukljućujući i DJ-e koji su radili za mene su me zvali Boss, dok bijelcima je nekako ime Daniel bilo draže…)
“Chris, Shawn… kako ste mi danas?”
“Cool Boss, jesi vidio onu Anabellu neki dan?” – odma Chris na temu cure. Nema zadržavanja kod njega…
“Jesam, sasvim fajn cura!” – i zaista, baš mi je bila onako fajn. Taman po ukusu.
“Jel ta Anabella onako 1,80 visoka, ravna crna kosa?” – Shawn koji valjda poznaje sve u gradu i široj okolici odmah ubacuje opis.
“Da, to bi bila ta… raznosiće letke za nas.” – idem bit onak profesionalno nezainteresiran. Ovo sam već odavno isprakso.
“Man” – još jedna od crnaćkih poštapalica – “Meni je ona skroz napeta. Garant bi je mogao pokupiti prvom prilikom!”
“Kladimo se da ću je pokupiti većeras ako dođe!” – Kreće Player (iliti po naški Galeb) Chris svoju shemu
“Ti? Ma da, baš će ići s tobom kepecom! prije će mene izabrati neg tebe. nemaš šansi” – Shawn… wannabe player odmah kontrira! Priznajem, u pogledu njih dvoje nekako mi Shawn ima veće šanse, ipak je višlji od nje, dok Chris zaista nema neku visinu… onak… kratak je.

Mic po mic i njih dvoje bace okladu u ćitavih 10 funti koji će je prije zavest…

Nedugo zatim stiže i Anabella… smješak na licu, uređena po obićaju… nema šta, drži cura do izgleda! Prvi koji ju salijeće je Shawn. Odmah na vratima. Konta lik, tu je njegova šansa prije nego uopće dođe u kontakt s Chrisom. Nije joj dugo trebalo da ga otkaći. Siromah Shawn ostaje kratkih rukava…

Unutra je odmah s pićem u ruci doćekuje Chris, mali zaista zna igru igrat s curama. Na svu sreću moj brat ga je imao prilike upoznati pa eto nek vam on kaže da je ovo živa istina!!! No koliko vidim ni on nije imo neki preveliki uspjeh…

Meni sesve to ućinilo toliko zabavnim da sam to podijelio s jednom od mojih barmenki (lajavom crnkinjom koja je zapela za mog brata). Onako, vjerovatno mi je negdje u pozadini mozga bilo sljedeće – ako kažem njoj za okladu, garant će to naći svoj put do Anabellinih ušiju. Znam, vražji plan al je upalio… Anabella saznaje u roku od 20 minuta za njihovu okladu i obojica ostaju ko pokisli miševi na sveopće veselje ženskog dijela radnika…

Vidim tu bi mogla biti moja prilika… ali jebemu… sam ću sebe sjebat. Imam tešku politiku poslovanja. Ne petljam se s zaposlenicima na emotivnoj bazi. Ali ako ništ drugo uvijek se mogu izvaditi da mi je ona freelance a ne stalni zaposlenik…. Fenomenalno. Imam ispriku!… Idemo…

Anabellu vidim na terasi i zapoćinjem s njom laganini razgovor… Ono malo o životu, općenito… Saznajem da ima tek 19 godina (malo šokantno jer izgleda…. mmmm…. zrelo), radi u parfumeriji, nema dećka (bitna informacija), voli bijele dećke (bingo), voli ići van po klubovima (dupli bingo… sve mi ko po špagi ide), i tako još par sitnica koje sam zaboravio u roku od 5 sekundi… Hmmm.. kad sam već tu, prićam s njom…idem spojiti ugodno s korisnim u isto vrijeme!
“Sad u srijedu idemo u susjedni grad u klub na studentsko većer. Ostajemo tamo do kraja većeri i ujutro ćemo raspodijeliti letke kad ljudi budu izlazili van… zainteresirana?”
“Naravno, gdje da dođem?”
Kod mene u sobu, ured, stan… biraj - proleti mi kroz glavu… “Dođi tu pred klub i odavdje krećemo”

Taman mi se fino poklopilo… imaću curu s kojom ću biti vani u klubu, a poslije se još i posao odradi. Odlićno. Jedino što nisam dobro sraćuno je tko će još s nama biti! Ne znam kako, ali Shawn je naćuo da se ide u Srijedu te se uspjeva uvući na listu ljudi koji idu distribuirati letke…

Srijeda…
Evo nje pred klubom, Shawn je pokušava zavesti, i još dvoje ćekaju… Po ulasku u auto odmah smještam Shawna na stražnje sjedište, Anabellu na prednje i idemo… U klubu zezancija, ali dosadni Shawn poćeo ić i meni i njoj na živce. Ono, lik zaista ima taktiku – napadaj dok ne posustanu.
Na moju sreću ide to meni na ruku i evo nje…
“Shawn mi postaje naporan, hoćeš me izvesti van da ga se riješimo malo!”
“Naravno, ajmo…” – pružam joj ruku a ona hvata bez pogovora.Štoviše, u provlaćenju među ljudima mi se približav izazovno blizu. Dovoljno da osijetim miris parfema na njenom vratu…
Vani opet neka gužva ljudi.
“Hladno mi je”
“Dođi vamo” – odgovorim joj i onako raširim ruke. Na moje iznenađenje ona dolazi i privija svoje tijelo uz moje. Osjetim njen dah na svom vratu. Miris parfema mi polako opija mozak a krv se polako izljeva iz mozga… stanje muškog hormonskog ludila valjd…. Još njeno tjelo dršće i privija se više uz moje. Osjetim njene bradvice kako me bodu u prsa. Nisam niti stigao reći što sam htio kad evo Shawn dolazi van. Lik zaista ima osjećaj za tajming. Izraz njegovog lica je bio neprocjenjiv. Šokiran, zbunjen, nevjerica…i opet šok… zaista… to da mi je bilo slikati….

Kad je već uspio ubiti trenutak, potrudio se i ubiti ostatak većeri. Nije me ispustio iz vida niti sekundu, a ona opet nije ispustila moju ruku cijeo većer. Prkos ili nešto drugo, nisam mario… meni je bilo sasvim fajn držati za ruku komad za kojim se pola kluba okreće. Završili smo s zabavnim dijelom, podijelili letke… i moj plan da nju zadnju odbacim kući i pokušam uletiti… ne treba puno pogađati… Shawn je opet sjebo! Nekako je skemijo biti zadnji za odbaciti… Nit sam se pozdravio s njom kako spada, već je otišla…

Sve mi se kroz glavu vrtila do petka. Pomisao na njeno tijelo…. miris… i ja sam gotov…

Petak… većer…
Evo nje. Shawn ovaj put ništa ne petlja niti pokušava. Player Chris disponiran njenom pojavom. Jedini koji se nećemu smješka i oćekuje je moja malenkost….
Kratki pozdrav, bez puno razgovora ulazi ona klub. Naći ću je kasnije – sav samouvjeren…

I doista, nalazim je kasnije. S nekim tipom. Ista poza kao sa mnom dva dana ranije. Moje lice je vjerovatno slićilo Shawnovom. Šokiran, zbunjen, nevjerica…i opet šok… zaista… bez teksta…

Neki sasvim peti lik je uletio i pokupio je…

Unutar konkurencije od 8 klubova na relativno malom prostoru, odlucili smo se za jedan malo neuobicajeni potez u ovom podrucju. Limunzina u sluzbi kluba. Svaki vikend bi bila drukcjia limunzina, Lexus, Dodge, Hummer,Harley custom… i svaka je imala logo kluba sa strane. Igra je bila simpl… svi se zele provozati s limunzinom po mogucnosti free. Oni koji pridju limunzini dok je parkirana mogu besplatno djir do kluba. A kad su vec tamo… ond i zavrse u klubu… Sve u svemu vrlo isplativa strategija. (Pred zatvaranje kluba, jos 3 konkurenta su kopirala strategiju)…

Ponekad smo imali promo cure sto su isle s limunzinom da privuku znatizeljnike, a nekad iz radoznalosti sto radi konkurencija sjednem u limunzinu s njima pa me prodjiraju ispred konkurencije – spojiti ugodno s korisnim jelte…

Vozac nam je bio Ricky. Nabijeni crnac, s celavom glavom i mini pletenica repicem iza glave. Lik strava, ali legendaran… Sto veca zenska guzica – on sretniji. Ostatak tijela mu nije uopce bio vazan. Ima tu neku cudnu pomalo zastrasujucu fiksaciju s zenskom straznjcom jer uzvik tipa “Di si bejbe” Zeni od 3 tone…. ipak malo off po meni…

Stize nam Petak i evo Ricky dolazi s Hummer H2 limunzinom….
“Hello boss, Wanna ride today?”
I tako sjedam na straznje sjediste i krecem prvu rundu… Grad se polako puni ljudima, izlaze svi van zeljni zabave… Copori od 5-6 zena na djevojackim zabavama, pripiti momci… sarolika drustva… Iskreno, nisam bas voljan za promociju pa se vracam s Rickijem u klub i velim da cu kasnije ici ponovo… kad grad vise zivne…

Idu sati, i vrijeme je za provjeru konkurencije…
Sjedam u Limunzinu i idemo Ricky i ja u tour… Prva tura ni manje ni vise 7 cura… sve vesele. Neko djevojacko vecer… Ono simpa skroz. Predstavljam se kao Promo lik i eto 7 komada u klubu odmah… Easy Job, zabavan… Mogo bi ja ovako citavo vecer… Puno je zabavnije od ulaza u klub i odmjeravanja cura… Barem puno vise smjeha…

Nakon dvije ture, veli Ricky “Boss, tebi ovo ide… trebo bi se ti i malo zabaviti za svoj racun!” – baca onu svoju kezu s 3 srebrna zuba. Poznavajuci njega, taj bi me uvalijo u probleme bez treptaja…

Zadnja runda za mene veceras…
Riky bacio oke na neke 4 Somalijke. Jedna ima malo poveci straznji kraj – sto sve objasnjava… Aj reko – “Ricky, idem po ove 4 za tebe i ond fajrunt”
“YESSS Boss! You are the MAN” – odusevljava se covjek!

Nije trebalo puno ubjedjivanja. Ulijecu njih 4 u limunzinu, Ricky nabacuje smjesak i idemo polako prema klubu.
“Odakle si ti? Imas zanimljiv akcent.” – pita jedna od njih…
“Croatia” – uhh al volim ovo ponosno reci…
Ricky pusta ritmove Dancehalla i Soke na ozvucenje a ove cetiri doslovce lude! Mrdaju, plesu, izvijaju se po podu!! Cudo zivo. Ko da su ih opsjeli demoni! Poludile!

Najednom me jedna pocela vuci za lijevu ruku. Druga me uhvati za desnu pa pocme navlaciti sebi. Treca uleti u krilo i pocne Soka lapdance!! Kad sam pomislio “U jebote, sta se ovdje dogadja!?” Ulece cetvrta i onak me bespomocnog zazvali! (koristim ovaj odurni izraz jer je bas bilo to – odurno!!)  Prikelji svoja mesnata usta na moja i pokusava mi jezicinu ugurat!!! Jebate skoro me ugusi!
Ne znam koja me pocela za kravatu vuc…
U svoj zbrci najednom osjetim da su mi hlace otkopcane i da me neka grabi za ud!??!

Auuuu jebote stac sad? Pa siluju me ovdje!!!

“Rickyyyy… pozuri s tom voznjom!!!”
Vidim Rikcijevu facu  u retrovizoru – keza od uva do uva… I limunzina odjednom usporava tempo. Mamumu njegovu, vidim ga kako dize onu pregradu imedju vozaca i putnika… Pa ima da ga razbijem!

Ove 4 popizdile totalka! Razvlace me na 4 strane. Bome imaju snage,… Molim boga da ova voznja sto prije zavrsi… Osjetim pucanje gumba na kosulji. Neka me povlaci u stranu i gumbi popustaju jedan po jedan!

Napokon! Osjetim poznati thud udarac. Lezeci policajci blizu kluba!! SPAS!!
Cim je auto stao, otvaram vrata i iskotrljam se van. Jebeni H2 je visok pa sam skoro na facu u pod zaronio.
Izlaze njih 4 i odose u klub… a Ricky me gleda i cijepa se od smjeha!!!

Ko da me tornado izbacio… Kosulja van hlaca, raskopcan kais, pokidani gumbi, kravata razvucena…

Ko da stampedo preko mene prosao…

I am ashamed…

I ak mi neko kaze kako Somalijske krabulje imaju strogi odgoj… ne pusim tu pricu!!!

Opet vikend, stojim na vratima i promatram pridoslice u klub… Ista lica, osmjesi, nasminkane, utegnute cure sto suptilno isticu svoje atribute… i onda najednom… evo nje… Priblizava se nasmijana…

Viskoke potpetice je cine jos vitkijom, zamamnijom… nekako gracioznijom… Ekipa izbacivaca se pogledava i baca onako kulerske osmjehe… Ne skrece niti lijevo niti desno… odmah do mene… zagrli me, prisloni svoje tvrde cice uz mene i njezno u obraz poljubi… Uzvratim zagrljaj i nonsalantno uzvracam pusu u obraz…

“Bila sam prosli vikend na putovanju”
“Aha…” – ma ono, nek vidi da mi uopce ne fali… jel.. idemo biti kuler do kraja…
“Jesam ti nedostajala” – pocinje poznati cvrkut…
“Vidio sam da te nije bilo… kakvo je bilo putovanje?”
“Ma bezveze, isli smo na live koncert…”
“Aha… onda smo ti mi ovdje falili…”
“Naravno” – baca smjesak, i onako zavodnickim pogledom – “Danas je opet after- party kod mene… jel dolazis?”
“Ne znam, budem vidio kakva bude noc…” – E sad vec hodam po tankoj liniji, al kad sam vec dosad… idemo i dalje….

“Ok, podsjeticu te kasnije” – Veli ona i ulazi u klub… Ponovo pada njen zagrljaj i pusa…
Srdacna neka cura – kontam si…

Evo ih! Stizu izbacivaci kao copor hijena. Cujem njihov smjesak…
“Vidi ti naseg Managera, upecao je djevojku”
“Da, da, ajmo posao odraditi… zajebancija kasnije…” – Vracam ih na njihovo mjesto….

Vecer ide… Ljudi dolaze i odlaze. Nju vidim jos puno puta tijekom veceri…. i svaki put padne pusa i zagrljaj. Hmmm… nije lose… da se ovako raditi… U sitnim satima, evo i nje po vec neznam koji put prolazi pored mene… usporava… zastaje…
“Danas ides kod mene?” – pada pitanje, a u ocima joj vidim lagani odsjaj alkohola… Pripita je.
“Jos ne znam… ali mislim da ne…” – I zaista, u to vrijeme mi se nije islo… Nekako ideja pripijene cure podlozne svemu mi nekako nije legla…
“Ma moras, ja zelim da ti ides!” – postaje uporna…
“A da?” – opet pocinjem sa svojom nonsalantnoscu… Nekako mi se svidila ta uloga nezainteresiranog lika…
“Da” – i opet me zagrli, ali ovaj put umjesto u obraz… njene usne se spajaju s mojima. Mekane, slatke… Krv lagano udara u glavu…
“Mmmhmmm… ovo je nesto drukcije” – Izlece mi. Toliko o mom nezainteresiranom karakteru…
“Sad moras doci na after! Nemas isprike!”
“Nemam.” – E jebga… sad sam tu di jesam i nema uzmicanja…

Radno vrijeme se priblizava kraju… Ljudi polako idu kuci… Evo nje, ali sad stikle je vise ne cine gracioznom. Lagano se ljulja i havata za frendicu…
“Wouww… kuda si ti krenila?” – Onak je taman uspjevam prihvatiti pri posrtanju…
“Moj Danieeeeelll, hoces me ti odvesti kuci? Mene Daniel vodi kuci!!!” – Pocinje ona veselo… a svi izbacivaci gledaju i bacaju osmjehe…
“Da, da, tebe cu odvesti kuci… i to odmah!”

Mislim si, bolje je odbaciti kuci osobno. Nedugo prije te veceri jedna cura je silovana nedaleko od kluba, i istinu za volju, nikome ne bi pozelio tako sta. Silovanja pijanih cura nisu neuobicajena praksa ovdje. Vecina ih nikada nista ne prijavi jer se srame ili ko ce ga vise znat… Uostalom, makar i pijana, jos uvijek mi je bila simpaticna i bilo bi mi zao da joj se ista dogodi…

Javljam kolegi da zatvori klub ako se ne vratim kroz nekih pola sata, sjedam u auto s njom i vozim je kuci…
Evo nas… njena zgrada. Hmmm fino susjedstvo… Vodim je uza stepenice i ulazimo u stan… Sjedam ju na krevet i govorim – “Evo, kuci si… nego… di je taj after-party?”
“Svi su otisli… trebali smo ici do mene poslije kluba… mislim da su otisli kod frendice… ali ti si tu… zagrli meeeee”
Zagrlim je, ona me poljubi… i polako je spustam na krevet…

Odmicem se lagano…
“A da ti malo odspavas? Idem ja polako…”
“Nemoj ici!”
“A-a… idem…ti fino odspavaj…”
“Danijel…”
“Da?”
“Ti si dobar…”
“Aha.. valjd jesam…” – izlazim van…
Svjezi zrak me udara u glavu po izlasku iz zgrade… Uhh.. zar sam zaista propustio savrsenu priliku za sex!?!? Uhhh… Idem bolje nazad u klub provjeriti stvari… ionako je sutra subota i novi radni dan… biti cu pametniji nakon malo sna…

Po povratku me docekuje zajebancija i osmjesi. Sto god da im rekao, niko mi nece vjerovati…
Pomalo naporna i slatka noc… vec je 6 ujutro… Idem zadovoljno na dorucak…
Ispijam toplu cokoladu i polako jedem dorucak, kroz misli mi idu usen, zagljaji… zvoni telefon…
“Daniel, jel mozes donijeti novce kod mene kuci? Trebamo odraditi sastanak vezan za nastupe u klubu” – Sef. Toliko o spavanju…

Dan polako prolazi, a mene umor hvata… Nista od spavanja.
Subota Vecer…

Ponovo se otvaraju vrata kluba. I opet evo mene na ulazu… Gledam, ali ne vidim… osjecam se izmoreno…
Najednom evo meni zagrljaja i spajaju se njene meke usne s mojima… Stigla je ponovo. “Daniel, danas moras ici samnom na after party!”
“Aha, ako ne zaspim prije toga…” – Lagano razbudjen i ugodnog raspolozenja…

Isti scenario kao prethodne veceri… osim sto je danas trijezna. Cvrkuce svojim frendicama – “Ovo je Danijel, moj buduci decko”…
Aha, zabavno to njoj… a i meni… samo da nije prokletog umora. Oci mi se sklapaju same od sebe…

Sporo, presporo stize i kraj veceri… i opet sitni sati…
“Idemo do meneeeee!” – Sva razdragana… – “After party kod Tigga!”
Ide i nesto od osoblja iz kluba… ali meni dusa vec spava…
“Ma Daniel, idemo… red je da se mi zabavimo i opustimo od posla” – navaljuje kolega…
“Ajmo” – napokon popustam. Ona me hvata za ruku i vodi.
“Danas se ja o tebi brinem kao sto si ti za mene jucer”

Super, nemoram voziti. Njen red.
Stizemo pred sad vec poznatu zgradu i idemo svi u stan… sveukupno nekih 10tak ljudi…
Zezaju se, ispijaju cugu… a meni se samo radi jedna stvar… spavanje…
Vidi ona da sam vec na rubu izdrzljivosti…
“Hoces ti mozda malo prileci kod mene u sobi, pa kad se malo odmoris se prikljuci ostalima”
Fenomenalna ideja… prihvacam bez pogovora.

Na putu do njene sobe prolazim kraj kuhinje. Za oko mi zapadaju lajne kokaina, kreditne kartice i srolane novcanice… Udara me odmah i miris jointa iz istog smjera. Toliko o zabavi. Ali meni vise nije bitno. Samo zelim malo sna… Lijegam u njen mirisljavi krevet i prije nego me je poljubila kako spada meni se sve zamraci i tonem u san…

Ne znam koliko sam dugo bio bez svijesti u snu, ali prva sljedeca stvar sto osjetim je dodir njenog tijela uz moje. Ona lezi pored mene i gleda me. Malo sam zbunjen i dezorijentiran… ali i zadovoljan… napokon mi se ne spava toliko…
“Danijel, ja trebam pomoc…”
“A da? Pricaj…”
“Imam probem, ne mogu se skinuti s kokaina. I sad sam nasmrkana i ne mogu vise ovako”
Ufff… hladan tus… U sta sam se sad ope uvuko!?!?
“Ok, a zasto jednostavno ne prestanes?” – Aj idem vidit o cemu je rijec…
“Mene prijatelji uvijek nagovore da im se prikljucim i ja uvijek popustim. Hoces li me ti sprijeciti?”
“Kako?”
“Ostani tu samnom do jutra.”
“Hmm… ok… ali ja ne uzimam nista od tog sranja…”
“Ok.”

Otvaraju se vrata od sobe. Ulazi njena frendica, vidno urokana… Niti ne pita vec je evo ne krevetu s nama dvoje.
“Ja cu se samo ovdje opruziti” I pada na krevet… Dritto do mene!!!
Onak sad bacim pogled oko sebe… Jedna zenska s ljeve, jedna s desne. Obje imaju ruke oko mene, obje high… Taman kad pomislim da nemoze biti cudnija situacija ulece moj radni kolega u sobu i ostaje zatecen.
Jebiga.

Sto god sad reko ili se pokusao opravdat, kasno je. Vec vidim traceve u klubu – Manager zavrsio s dvije u krevetu!

Bez rijeci, on se samo okrene i ode… ali vidim mu smjesak cak i odozada. Usi mu se smiju!
Neznam koliko dugo sam bio tako izmedju njih dvije, ali najednom se obje bude.
“Idemo povuci jos koju lajnu” – predlaze prijateljica… “Ajmo” – odmah se slozi Tigga

“Tigga” – aj idem vidit jel bila ozbiljna kad mi je ono ranije rekla “Ostani ovdje samnom.”
“Vraticu se, samo jednu liniju i to je to…”

Ona odlazi van, a bome i ja… Dok njih dvije vuku svoje lajne i hihocu se… meni je dosta. Dosta mi je pizdarija u zivotu. Ne treba mi jos ovo. Izlazim van… ponovo svjezi zrak i ranojutarnje sunce. Zovem taxi… sjedam u njega. Dorucak….

Malo je drukcije nego jucer. Danas sam vise zbunjen… ali i siguran da mi ovakve stvari u zivotu ne trebaju… Radije cu i dalje promatrati uredjene curice s vrata nego imati jednu zbrkanu… Koliko toliko… ostajem dosljedan sebi i svojim principima….