Tag Archives: UK

Expendables

Privatni zivot me povukao daleko od neta i zabave, trosenja sati i vremena na stranicu i sve ostalo. Privatno kad stvari stegnu jednostavno treba stati na loptu i krenuti ispocetka.

Prioriteti u zivotu se mjenjaju, planovi pomicu za koji mjesec, godinu pa cak i vise njih, ali nema veze… No ajde kad sam vec tu, da krenem s svojim gundjanjem…

Ljeto provesti u Vukovaru je nesto sasvim osebujno. Provesti ljeto radeci jos osebujnije. Zapravo i nije tako lose, pogotovo kad se uzme u obzir visoka temperatura, komarci, visoka temperatura i komarci, vrucina i komarci… Uglavnom komarci i vrucina…

No ljeto je skoro iza nas, posao se odradjuje, zivi se starim uobicajenim tempom, i dost gundjanja… Uglavnom, nemam razloga previse za mrzovolju. Tu se ujedno vracam na stari nacin provodjenja dana: posao, red sieste, pogledati neki film/seriju, razmjeniti koju rijec s dragim ljudima i spavanje…

I kad sam vec kod filmova, treba nadoknaditi ovu ljetnu rupu i pogledati sto je vec u kinima. U najboljoj namjeri pred sebe sam postavio 2 filma – Twilight i Expendables.

Twilight – aehm… recimo da jos uvijek stoji na listi.
Expendables – wooohooooooooo!

I evo odma slika da ih docaramo:

Da se razumijemo: Kod mene se svi iz filmske industrije mogu podijeliti na “glumce” i “ikone”. Glumci su ono tipa Tom Hanks, Anthony Hopkins tj. likovi koji znaju stvarno odglumiti ulogu i zaista svaka im cast. Ikone su oni drugi. Dakle tipa Stallone, Schwarzenegger, Bruce Willis, Van Damme, Dolph Lundgren, Statham etc. Ikone nisu bas ono karakterni glumci, oni su ono sto jesu: LIKOVI. Iako “Ikone” uvijek nekako glume sami sebe, drveni su, lose izgovaraju text, ocajno glume – uvijek su zanimljivi pogledati.

I tako Expendables doista postaje galerija “Ikona”. Skoro svi nabrojani s izuzetkom Van Dammea su tu (ok, SVI nabrojani su TU!!!).
No ajmo na film:

The Expendables

Prve scene su upoznavanje s elitnom grupom kog-vec-cega (doista nije bitno sta su, ono to su frajeri) kako rjesavaju neku talacku ili kakvu vec krizu. Odma je jasno kako svi imaju neka specificna imena ili nadimke (opet, nebitno skroz jer to su ipak vec likovi koje svi znamo) i da su oni najbolji u tom sto vec jesu.

Sljedeci dio je jedan od meni najdrazih, iako kratkotrajan – u jednoj sceni tri ikone: Stallone, Willis, Terminator (pardon guverner) pregovaraju o nekom “poslu”. Naravno, od pocetka se znalo da Scwarzenegger nema veliku ulogu u filmu i odmah je jasno da Stallone dobija posao. Uglavnom poslije scene na dalje je sve manje vise cista akcija. Bez mozga, bez opterecenja i intrige: akcija na stereoidima. Pretpostavljam prica i nije potrebna al eto… ima je 😉

Ukratko, posao je smaknit nekog diktatora/generala kojeg financira bivsi CIA operativac… whatever… Tu je i neka zenska bla bla bla… Da pojednostavimo radnju:

Izvidnica – zavrsi s spaljenim molom i hrpom mrtvih ljudi

Posao – hrpa smaknitih, explozija, automatska sacmarica, puno mrtvih, explozija na kubik.

Expendables je film za sve one koji se sjecaju Ramba i svih filmova s guba frajerima. No, evo imena iz filma:

Sylvester Stallone … Barney Ross

Jason Statham … Lee Christmas

Jet Li … Ying Yang

Dolph Lundgren … Gunner Jensen

Eric Roberts … James Munroe

Randy Couture … Toll Road

Steve Austin … Paine

David Zayas … General Garza

Giselle Itié … Sandra

Charisma Carpenter … Lacy

Gary Daniels … The Brit

Terry Crews … Hale Caesar

Mickey Rourke … Tool

Amin Joseph … Pirate Leader

Senyo Amoaku … Tall Pirate
Hank Amos … Paul
Antonio Rodrigo Nogueira … Garza’s Bodyguard #1
Antonio Rogerio Nogueira … Garza’s Bodyguard #2
Sassa Nacimento … Vilena Customs Agent
Sassa Nascimento … Vilena Customs Agent
R.A. Rondell … Gunner’s Goon
Tze Yep … Gagged Hostage
Preshas Jenkins … Gunner’s Pirate
Ronn Surels … American Operative
Lauren Jones … Cheyenne
Prazeres Barbosa … Old Woman Bartender
Jose L. Vasquez … Cell Guard #1 (as Jose Vasquez)
Daniel Arrias … Cell Guard #2
Antonio Gullo … Farmer
Javier Lambert … Squad Leader
Tatsu Carvalho … Palace Guard
Marcio Rosario … Royal Guard Leader
Paulo Gustavo Bastos … Vilenan Soldier (as Paulo Bastos)
Paulo Bastos … Vilenan Soldier
James Hébert … Bill Parker (uncredited)
Arnold Schwarzenegger … Trench (uncredited)
Bruce Willis … Mr. Church (uncredited)

U svakom slucaju, film prva liga, dva put pogledan… sto me opet vraca na Twilight… Hmmm… cini mi se da vampiri sto svjetlucaju na suncu nekako nisu ni do koljena pravoj macho zabavi!! 😀

Where did that plane go?

Neki kažu viša sila, neki peh… meni tak svejedno. I jedno i drugo mi ide na živac!

Prije jedno nekih 5 dana padne snijeg  Engleskoj i odmah drama. Ne znaju voziti avte, avioni im ne lete, škole ne rade… I svakom njegovo veselje. Međutim, snjeg je pao prije ćitavih 5 dana i to masivnih 5cm (10 ako je bila “mećava”)…

No ajd, ljudi si uzmu slobodan dan da uživaju u zimskim radostima – razumljivo…

Međutim nakon 5 dana, evo snjeg padne ćitavih 15 minuta… i epilog: zatvore se aerodrumi (okej, na pol sata delay u svima, ali dovoljno da jedan specifićni krene svojim naumom)

Na žalost, baš taj specifićni ima moj let zakazan. No ajde, nema veze, prate se vijesti, baci oko na letove, kašnjenja etc… Većer prije leta prate se obavijesti: “Letovi kasne i nastaviće se oko ponoći” (hmmm… moj let je negdje ujutro, dakle sve fajn)… i ajde, spakiraju se stvari, dogovori se vrijeme kretanja…

Kratak san i oko 4 ujutro opet se baca oko na obavijesti. Tam evo ovaj put lista otkazanih letova od većer prije – mog leta nema među njima… sve fajn, sve uredno i po planu, idemo na put…

Malo đir po autocestama, dolazak na aerodrum i bacanje oka na listu polazaka. Okej, otkazani letovi crveni, moj veli zeleni – ukrcaj u tijeku! Wooohooooooo…. Bacanje smješka na lice i pogled na ove ostale sirotane kojima je let otkazan. “Hvala bogu, moj je tu i kreće.” Doduše, veli da kreće s debelim zakašnjenem ali kreće…

Predajem putovnicu, prtljagu, redovito pipanje carinika i ulazak na terminal za ćekanje. Mhm… pola trgovina otvoreno, pola nije. Opet zabušavaju mamuim! Mora da se furaju na “snijeg od prije 5 dana đir”… Vrijeme polako ide i bliži se vrijeme redovitog polijetanja i eto najednom moj let opet zeleni!? Veli ajmo na izlaz 16 – ukrcaj.

Sweet, ipak krećemo na vrijeme!!!

Međutim, neko je smislio drukćiju igru koja se zove – Otkažimo let svima!?

Najednom eto i ja jedan od onih nesretnika s otkazanim letom… milina… Dakle opet šetnja po aerodrumu u potrazi za informacijama. Ćovjek fino ode od jednog reda, do drugog, pa treći šalter i na kraju vele, odite online i promjenite booking ili nazovite službu za rezervacije. I zovu se informacije po posebnim tarifama koje naravno iscrpe zadnji impuls iz mobitela…

Naravno, svi oćito imaju istu namjeru ko i ja… linije zagušene, nedostupnost, online nemoguće išta promijeniti. A ništ, ajmo sad fino stat na loptu. Dakle ovuda ne ide, drugi aerodrumi poprilićno daleko (i za divno ćudo rade neometano ćitavo vrijeme), dakle treba se prebaciti nekako. I ajmo, kontaktira se prijevoz (god bless free poruke unutar mreže ) međutim i on je zakaćio promet pa et – još jedan delay 🙂 …

Dakle sliijedi epizoda ćekanja… No, ne bi to bilo teško da et, neko pametni s aerodruma se dosjetio držati sva vrata otvorenima. Fino se navućem zime, bubrezi poklecaju i posjeti wc-u postaju redovitiji… Vrijeme ide… polako… jako polako…

Nakon 4.tog posjeta WC-u, lista s polascima polako postaje zelene boje. Na žalost, moj let nije među njima… jer eto… onak koji se sjetio otkazati ga, valjd je mislio da zima može potrajati cijeli dan, a mooooožd i 15tominutni snijeg zamete pistu? No bilo kako bilo, viša sila valjd ima drukćije planove…

Ćekajući prijevoz nekako mi se vrzma kroz glavu – đto je to drukćije u odnosu na jutro kada je let otkazan?

Temperatura zraka – ista 2 stupnja

Padaline – nepostojeće

Pista – ista ko i ranije

I onda mi sine: MRAK – ahaaaaaa… pa to mora da je to. Avioni se boje mraka!!!

 

(doduše nekako je vjerovatnije da je u prići onaj poznati engleski Health and Safety izgovor – dakle preventiva da se nedajbože nešto ne bi dogodilo, jer eto ipak su rekli da će padati snjeg, pa eto… ljudi se ponadali još jednom slobodnom danu)

 

Incognito…

Part 1

Stiglo vrijeme za odmor… ali…
Par tjedana ranije kompletno apstiniram od weba i svih online aktivnosti. Nema novih postova, nema updejtova…. nićega…

Nestajem s vjećnih prebivališta, MSN, Facebook, Gtalk…. jednostavno povlaćim se i idem incognito…
Jednostavno mi treba mir da polovim sve konce, posložim sve što je nekako “u zraku”. Treba mi miran mozak na godišnjem. Ne želim ama baš nikakvo opterećenje. Postavljam višestruke backupove (hvala bogu na tome kako će se kasnije pokazati), arhiviram sve napravljeno, završavam sve i lovim konce na kraju…

Stiže taj ponedjeljak – zadnji radni dan za mene.
Sve složeno, sve spremno… Mozak već daleko od ureda lebdi nebeskim prostranstvom. Stvari još uvijek razbacane… ali who cares… Stigao je godišnji!!! Svojih 8 sati odrađujem onako ležerno, bez stresa. Kuham kavicu kolegama, slažem sendviće… ništ mi nije teško 🙂

Pridveće pogledam odjeću i kontam…hmmm…

Ovo ću ponijeti, ovo ću baciti, ovo doniram crvenom križu…

Odvajam majice i već unaprijed pretpostavljam kako ću se vratiti s upola smanjenim arsenalom odjeće 😉 . Nabrzaka sve bacam u kufer i odoh zaklopiti oći… vrijeme je za posljednju siestu u dalekoj zemlji…

holidayJutro.
Otvaram oći daleko prije jutarnjeg alarma. Pred mene stoji samo jedan cilj: VUKOVAR
Ništ me ne zanima, nit vrijeme, nit uvjeti na cesti ili zraku… samo je jedan cilj…

Zahvaljujući šefu, stižem na aerodrum daleko prije polijetanja… Iskusnim korakom i sada već ustaljenim rasporedom prijavljujem se za let. Sve kao podmazano. Unaprijed znam šta žele carinici ćuti (što ih naravno ni malo ne sprijećava da nakon uvida u moju putovnicu zapovijednim tonom odbruse – skinite sve stvari sa sebe), prolazim sve ćek pointe i ulazim na avion…
Strateški pogledavam gdje ću sjesti – naravno, izbjegavam mala derišta, smrdljive debele ljude i one s ćudnim putovnicama. Ako ustreba poslužim se laktovima protiv nemoćnih ali uvijek sjedam na traženo mjesto.
Zanimljivo, isprobao sam sve pozicije u avionu te sad više ne idem za onom – di bolje vidim – već onom – di se lakše nasloniti i zakrmiti.

Onog trenutka kad se avion poćeo kretati, san me ulovio i sljedeće što znam je da sam iznad Zagreba…
Opet mudro uz pomoć laktova izlazim među prvima van. Mudrim pogledom nalazim gdje rade ženske na carini i uz smješak i bez suvišnih pitanja prelazim granicu…

Stari, legenda, me ćeka… srce mi raste kad ga vidim…
Buraz na faxu, ali ne smeta… on mi je sljedeća postaja…

I sve polako ide prema planu… buraz, hrana… put do Vukovara… i evo SLUŽBENO ZAPOĆINJE MOJ GODIŠNJIhome

slijedi: Lošinj, Dubrovnik, Zagreb, Muke po putovnici, Povratak

Bande Londona…

Okej, svaki skoro dan ići u restoran… laganini dojadi… al nije ni toliko loše… Fino je doć na gotovo, sjest, platit, pojest (još bolje kad neko drugi non stop plaća)…

Ukratko, tjedan za pet…

Poso odrađen, novi dizajn za reklame složen (p.s. thx D. za razbibrigu i find the mistakes igricu), šef zadovoljan… ja još zadovoljniji…

Kak i ne bi bio kad mi et danas uleti s spikom: “D. od ovog tjedna na dalje imaš povišicu”

Kak ćovjek ne bi nabacio smješak na lice?? 😀

No et da to “proslavim”, sjedam u auto i pravac obližnje benzinske s supermarketom… Neko veće me uhvatila manija za ćokoladom pa et… idem preduhitrit krizu…

Laganini vožnja za uspavanim englezima, mjuza na radiju… smješak na licu… Bacam ljevi žmigavac i skrećem na parking… Okolo ni žive duše! “Pasmater, da nisu zatvorili ranije?” – i vrtim si krizni ćokolada scenario!

Ipak izlazim iz auta i idem prema supermarketu. Svjetla su upaljena, ima nekih ljudi unutra… sve fajn! Uzeću tu ćoksu… jupiiiiiii!!!!

Automatska vrata se otvaraju pred menom. Ulazim unutra…

Hrana po podu…
Ćips otvoren i razbacan…
Limenke razbacane…
Police polomljene…

A ništ… laganini prekoraćim taj nered, uzmem ceger u ruke i pravac polica s ćokoladama. Ćujm kak nešt opisuju: “Ma luđak jedan, tu je nož izvadio i prijetio se mušterijama. Nema ni 5 minuta! Porušio sve, uzeo novce iz blagajne i istrćo van! Ima ga snimljenog na kamerama…”

Aj kontam, frka prošla… Nije više greda, što je bilo bilo je. Mene zanima moja ćokolada, a ovaj nered – nije moja briga. Vidim nema nigdje niko ozljeđen, nema murije… a što drugo već put blagajne…

Et mene s cegerom nevino na blagajnu. Nigdje nikog!!?!
“Alooooooo… ima li koga?” – Vićem tamo…

Od nekud izlazi neki problijedio lik…
“Ste ok? De naplatite mi ovo pa da idem polako…”

Pogleda me i dalje zbunjen…
Nekak on to sirot meni provuće kroz one skenere. Skonto sam da me uopće nije pito jel sam toćio gorivo ili ne?!? Valjd ga panika il nešt?!

Zanimljivi su mi ti englezi… uljuđeni, fini… a u drugu ruku kriminalni…
No bilo kako bilo… imam svoju ćoksu za većeras 😀

Food on the table…

Imam neodoljivu želju za banankom, onom malom ćokoladom. Ili životinjsko carstvo! Zapravo, nodoljiva želja za bilo ćim slatkim. Već punih 8 mjeseci nisam u usta stavio ništa slatkog… Na meniju goveđi odrezak u konzervi na 101 naćin…Nisam gladan već samo željan…. željan jer je neimaština… Nema se… Riža. ne mogu je smisliti. Gadi mi se…. ali nema ništa drugo… samo riža i goveđi odrezak… i tako iz dana u dan, mjesec u mjesec…

Da, upravo tako je bilo nekada u životu…
Danas? Danas su mi ladice prepune slatkiša… danas nemam želje za nićime. Rižu jedem eto zato što je zanimljivo probati ju s raznim receptima s tajlanda, kine, indije, bangladeša… A konzerva govedine… nisam je stavio u usta evo već dobrih 13 godina.

Nego da se vratim na ono zašto sam poćeo ovaj post s hranom. Iako već debel broj godina ne živim pod krovom roditelja. Štoviše, nit isto nebo nije u zadnje vrijeme… dragoj majci uvijek izleti ono

“Jedeš li sine?”

Nekako mi to tako slatko djeluje. Malo iritantno, ali opet slatko… Onako… Mama jedem, imam ćak i viška kila ali opet se brineš… Nema tu, majka se brine… evo ćak i sms poruku poslala u kojoj među ostalim piše:

“Jesi li većerao?”

Malo mi to sve smješno s obzirom kakvu prehranu vamo imam. Englezi su pomalo ćudni kad je hrana u pitanju. Osim redovnih take-out-a iz milijun i jednog restorana, evo kombinacija što sam isprobo u zadnje vrijeme…

Rućak im je ubi bože… Evo primjeri rućkova:

Sendvić s lukom. Toćka. To je to! Iznenađujuće, al dobro. Nekad me iznenade pa ubace i papriku unutra 🙂

Juha. Toćka. Ne juha pa glavno jelo. Već to je to. Juha. Fajrunt. Finito. Fertig.

Sendvić s 5 vrsta mesa. Sick. Masovna suprotnost onome s lukom. Baš ono teški mesožderski sendvić.

Sendvić s divljaći. Ispećeni komad divljaći između 2 kriške kruha. Predobar okus.

Omlet s povrćem. Okej. Ovo bi klasificiro ko dorućak, ali ne i englezi. Za njih je ovo punokrvni rućak.

Iz navedenih primjera se vidi da su im rućkovi slabija strana… ali zato većere su sasvim druga pjesma. Od divljaći sve do gurmanskih specijaliteta – ne štedi se ni najmanje. Oš pitu od zećetine, ili odreske od jelena nije bed… jede se… Kuhani kukuruz kao prilog u bilo koje doba godine – zašto ne? Jagode kao desert – ma samo daj…

Organizam mi se već prilagodio na takvu hranu… i uz sav mogući izbor…. meni se danas jede samo jedno ili dvoje stvari- Palaćinke s nutellom i kruh i mljeko!!

Ništ fensi me ne zanima, nije mi do hrane neke posebne… ali ovo dvoje mi na pameti non stop!!

p.s. Još par dana do službenog odbrojavanja do godišnjeg… Pokušavam sve konce poloviti i pozavršavati što više mogu na vrijeme…

Sweet life…

Nije da sam nešto pretjerano uredna osoba, ali mamin drill me naućio nekome redu. Pokupim za sobom, operem si rublje… snalazim se i neć ostat gladan…

No, život nekad ima svoje male povlastice. Jedna od mojih povlastica je spremaćica koja uređuje moju sobu 2 puta tjedno. Simpa ženica. Na žalost nije ono tipa halteri i ćipka, već više ono – heklanje i tabletići…

Ta fina ženica uvijek ima ljepu rijeć za mene kako sam uredan te kako ima najmanje spremati iza mene… ali eto jutros sam maaaaalkice zakazo… Gledajući neku seriju onako ujutro iz kreveta, zaboravio na vrijeme i skoro zakasnio na poso. Na brzinu sam izletio iz kreveta, higijena i trk u ured a soba ostala u kaosu. Odjeća na podu, nutella na noćnom ormariću, red bull limenka… krevet razbacan… sve u svemu katastrofa…

Ono mislim si – pokupim ja to kasnije

Dan prolazi i po završetku vremena onak s malom grižnjom savjesti odoh u sobu da sredim nered.

  • Krevet namješten.
  • Svježa posteljina.
  • Topli svježi mirišljavi rućnici na rubu kreveta.
  • Roba posložena pod konac u ormaru.
  • Tuš kabina besprijekorno ćista, sve se sjaji i ugodno miri…
  • Novi sapun…
  • Novi rućnici za lice.
  • WC rolne zamjenjene i sve nadopunjeno. Sve tip top!

Moja draga spremaćica SVE sredila. I poznavajući mene, Nutellu spremila u ladicu od noćnog ormarića i priložila ćistu žlićicu u salveti!!!

Osim što sam se previše opustio, totalka mi se dani zbrljali jer evo već 3 tjedna u komadu radim bez vikenda i odmora. Normalno BAŠ na moj najneuredniji dan – spremaćica uleti u taj kaos…

Et, šteta što ne zna rvacki… ali nema veze… Sljedeći put ostavljam ćokoladu na stolu s porukom:

Thank you…