Tag Archives: Sudbina

Back… 17 years ago….

1991. i jedno … 24 sata kasnije…

Klinjo od 13 godina sjedi na rivi poslije škole. Neda mu se ići kući jer zadnjih par dana postaje sve skoro neizdržljivo. Maltretiranje u školi, odsutnost oca, nervozna majka, mlađi brat koji veselo i nevino sve poima i ujak koji uporno govori crne vijesti…

Mali kupi torbu i nevoljko se vuće kući. Otvara vrata, a na teveju opet vijesti. Slika karte s poznatom toćkom i natpisom Vukovar.

Suze u majćinim oćima, kao i svaki dan prije toga, ali ovaj put je ipak nešto drukćije. Vijesti su javile da je vukovar pao. Mlađi brat izgubljen u svom svjetu trći mu veselo u zagrljaj. Mali braco bi se igrao

“Mama, jel možemo ja i brat malo van?”

Nešto odgovara, ali njima je sasvim nebitno. Oni izlaze i upućuju se na već poznate lokacije. Mali se bezbrižno igra, a stariji sjedi zamišljeno na stepenicama i prati ga pogledom. Tu i tamo mu dobacuje loptu nazad i baca smješak… Sve boga moli da druga djeca ne dođu pa da poćne poznati scenario. Zadirkivanje, vrijeđanje, ruganje i sve ostalo što djeca znaju tako zlobno raditi… Danas nema volje i snage za njih. Najednom eno majka im prilazi… suze u oćima i veliki smješak na licu…

“TATA JE ŽIV”

“Tata je živ, tata je živ…” – skakuće mali braco oko njih sav veseo… vjerovatno ne razumijući o ćemu se radi. Blaženo dijete…

“Živ je? Di je?” – Stariji upita bez imalo susprezanja.

“Javila je tetka da je živ i da su ih odveli u logor!” – majka i dalje ushićena…

“Logor?”

“Da,  logor, sada će valjda biti pušteni…”

“Nadajmo se da će ostati živ…” – savršeno svjestan teškoće svoje izjave klinjo pun izmješanih emocija odahne. “Barem znam da je živ… sad samo treba biti strpljiv…

..

.

Strpljenje je trajalo 9 mjeseci…

I evo 9 mjeseci kasnije ponovo isti djećak sjedi na rivi… već jedno 4 sata… ali ovaj put je zadovoljan… jer ćeka prvi put nakon godinu dana – ujedinjenu OBITELJ.

p.s. Thank you dear Lord for everything…