Tag Archives: Rat

Proslošt u sadašnjosti…

no turn

Ovaj post poćinje nekih 17 godina u prošlosti… Ne, nema interneta, nema mobitela, nema facebooka, msna i twittera. Severina i index su nepoznanica, Kerum, Todorić i ekipa su još uvijek relativno normalni i ne pretjerano bogati, domoljublje se cijeni, biti hrvat je ponos i dika, a branitelji su cijenjeni… no, ovo nije post o nijednome od njih…

Autobus na parkiralištu, torbe su spakirane i vrijeme je okrenuti novi list u životu. Zadnji pogled prema obitelji, duboki uzdah… i bez puno razmišljanja odlazak u nepoznato. Gledam okolo i tražim mjesto za sjesti. Svako sjedalo ima jastuk i dekicu… biram ono prazno. Ne želim sjesti na nećije mjesto… želim svoj mir…

Zvuk autobusnog motora me nekako trgne… Neki lik uzima putovnice, pregledava neku listu, stavlja kvaćice… Uz mene još 16 nepoznatih lica… daleki put za preći… krećem…

U prvih pola sata već vidim tko je tko…

Jedan klinac oćito želi svu pozornost za sebe – neka ga, nisam zainteresiran a prićanje i igru… Jecanje, glasan plać i drama – Već mi jedna klinka ide na živce. Stvaraju se neka prijateljstva, dijele se slatkiši i prića se o novcima… ali ne ja… ja samo želim mir… Ionako nemam nešto slatkiša uz sebe, a kamoli za dijeliti, novac što imam saćuvati ću…

Tu kreće moje sedmomjesećno putovanje…

….

..

.

Sedam mjeseci kasnije…

Ne znam je li isti autobus, ali klinci su isti… Ulaze u autobus, smjeh, vriska, pozdravljanje i preprićavanje sedmomjesećnih dogodovština… Jedan po jedan ulaze i sad su svi unutra. Vozać pali autobus i kreće se put domovine… Mašu kroz prozore, smjeh na licima… idu kući…

…da….

…oni idu kući…

…ja ne… ja ostajem…

Da li sam tužan – Ne znam, iskreno mislim da nisam, ali tamo di oni idu, ne želim ići… ionako nitko i ništa ne ćeka mene na njihovom cilju. Mene zanima drugi cilj, druga destinacija…

2009. Listopad – jedna Subota…

U rukama držim požutjeli stari papir. Na njemu lista od 17 imena. Prvo ime na papiru je moje… uz njega kvaćica… Isti onaj papir koji je prije 17 godina u rukama držao neki lik i pisao kvaćice pored imena. Pokušavam povezati imena s licima onih klinaca što su otišli… Zanimljiv osjećaj… zanimljiv broj godina, zanimljiv broj imena…

Zanimljiva je i sudbina koja uvijek nekako sve vodi u krug. Zanimljivo je vidjeti draga lica… ali najzanimljivije je vidjeti kako je život okrutan… Zanimljivo je vidjeti kako neki ne zaslužuju ali sada uživaju, zanimljivo je vidjeti kako ispravni ljudi samo pate… i zanimljivo je vidjeti kako se stvari zaboravljaju…

..

.

Nemam obićaj pisati ozbiljne postove, ali s vremena na vrijeme se sjetim kako nekada nije sve bilo lako… Ovaj post možda jednom nastavim i objasnim zašto je sudbina prema nekima okrutna, možda ćak i podijelim crticu iz davne prošlosti što se prepliće s sadašnjosti nakon 17 godina.  Najvjerovatnije neću jer vjerujem da svaki osmjeh treba cijeniti, svaki trenutak ćuvati… a loše trenutke treba samo preći i nastaviti preko njih…

I samo još zadnja kratka misao… sve se plaća u životu… i sve se vraća… bilo kako bilo…

Uživajte dok možete… Ne vrijedi “ćekati bolje dane”… Ti dani su SAD!

Back… 17 years ago….

1991. i jedno … 24 sata kasnije…

Klinjo od 13 godina sjedi na rivi poslije škole. Neda mu se ići kući jer zadnjih par dana postaje sve skoro neizdržljivo. Maltretiranje u školi, odsutnost oca, nervozna majka, mlađi brat koji veselo i nevino sve poima i ujak koji uporno govori crne vijesti…

Mali kupi torbu i nevoljko se vuće kući. Otvara vrata, a na teveju opet vijesti. Slika karte s poznatom toćkom i natpisom Vukovar.

Suze u majćinim oćima, kao i svaki dan prije toga, ali ovaj put je ipak nešto drukćije. Vijesti su javile da je vukovar pao. Mlađi brat izgubljen u svom svjetu trći mu veselo u zagrljaj. Mali braco bi se igrao

“Mama, jel možemo ja i brat malo van?”

Nešto odgovara, ali njima je sasvim nebitno. Oni izlaze i upućuju se na već poznate lokacije. Mali se bezbrižno igra, a stariji sjedi zamišljeno na stepenicama i prati ga pogledom. Tu i tamo mu dobacuje loptu nazad i baca smješak… Sve boga moli da druga djeca ne dođu pa da poćne poznati scenario. Zadirkivanje, vrijeđanje, ruganje i sve ostalo što djeca znaju tako zlobno raditi… Danas nema volje i snage za njih. Najednom eno majka im prilazi… suze u oćima i veliki smješak na licu…

“TATA JE ŽIV”

“Tata je živ, tata je živ…” – skakuće mali braco oko njih sav veseo… vjerovatno ne razumijući o ćemu se radi. Blaženo dijete…

“Živ je? Di je?” – Stariji upita bez imalo susprezanja.

“Javila je tetka da je živ i da su ih odveli u logor!” – majka i dalje ushićena…

“Logor?”

“Da,  logor, sada će valjda biti pušteni…”

“Nadajmo se da će ostati živ…” – savršeno svjestan teškoće svoje izjave klinjo pun izmješanih emocija odahne. “Barem znam da je živ… sad samo treba biti strpljiv…

..

.

Strpljenje je trajalo 9 mjeseci…

I evo 9 mjeseci kasnije ponovo isti djećak sjedi na rivi… već jedno 4 sata… ali ovaj put je zadovoljan… jer ćeka prvi put nakon godinu dana – ujedinjenu OBITELJ.

p.s. Thank you dear Lord for everything…