Okej, veće je tu… sunce je vani i vrijeme je za posjet gradu. Red je za odlazak braće u grad – samostalno. No, bilo tko nas imalo poznaje lagao može zakljućiti da nama nisu pametne stvari na pameti…
Prvo jedna rundica oko grada, šetnja Stradunom, bacanje oko na prirodne ljepote grada…
Gradske znamenitosti
Red službenog slikanja ono ” U Dubrovniku”.
Ljetni "ten"
The Begining
Držić ima da drži!
I par sekundi kasnije ideja – bratsko natjecanje!!!
Kako je Junior fizićki daleko spremniji od seniora, i kako senior ne da priznati da je junior bolji slijedi natjecanje:
Prigodna lokacija i shema… ako on može, mogu i ja!!!
A ha! Ide mi!
Naravno, junior mora zakomplicirati stvari, baca pozu… ALI… još uvijek pratim!!!
A HA... imam i ja asa u rukavu!
Aj sad onako mudro predložim jednu šetnjicu (u stvarnosti tražim predah jer me ruke izdaju!!!), ali junior opet ‘ – PLJAS – zaljepi svoj potpis na rivi…
Signature...
Onako…. nije baš da ga mogu pratiti (guzica mi prevelika a premalo mjesta od zida) pa nastavljamo šetnjicu do druge lokacije… Onako u vrludavim ulicama, naravno sporednim jer ko još uopće ide normalnim ulicama!!?? Jedna od ulica onako fino ljepo zakreće u stranu i pratimo nas dva put… najednom… Jackass feeling….
Sljepa ulica
hmmmm… povratak na glavne ulice i trg kad vidi vraga… stupovi, Herkul… ajmo isprobat!
Slavonski Herkul
Junior pokušava nadmašit al et… ovaj put moja pobjeda…
meeeehhhh...
No brzo nam trg dosađuje i opet se selimo u sporedne ulićice… Jedna od njih ima sasvim prigodnu skelu i naravno – i TO se mora isprobat!!
Monkey business
Aj sad smo se valjd izvješali di se dalo izvješat (legalno).. vrijeme je za cool faceoff…
Nerješeno?
No ni cool nije dovoljno cool pa ajmo još koju isprobat… Uz malo burazove pomoći uspjevam impresionirati grupu turista (ako naše neko slićnu forku onlajn… to sam ja slikan od strane zadivljenih promatraća)… Junior opet svoj potpis ljepi…
Impress the crowd...
I za kraj… vidimo nas dva da su sve te ulice nešto uske, pa zakon fizike i ostali znanstveno opravdavajući razlozi nas navode za isprobavanje teorija penjanja. Smišljeno – ućinjeno…
Znanstveno istraživanje
Na samom kraju kad mene već ruke izdaju, junior odradi svoj zadnji potez na trgu ‘- AIRTRACK!!! (guglajte) Ima i video snimka ali zbog svoje fantastićnosti ne ide onlajn… Za kraj opet burazov potpis i kraj većeri…
The final move...
Odlazak nakon odlićno provedene većeri… i priprema za sutrašnji dan….
slijedi: prirodne ljepote, borba u vodi, ogrebotine…
Ići na more je ljepo, ali ići na more s mlađim poprilićno fizićki aktivnim bratom je daleko bolje (ujedno i napornije)… No i ljepe strane imaju svoje mane! Jedna od tih mana je nekontrolirano snimanje. Za poćetak, nit kad je čovjek umoran ne može spavati na miru jer ga snimaju:
Poslije ove lagano neugodne epizode, krećemo opet na kupanje. Ovaj put idemo u Plat, gdje naravno OPET fulamo put, al ovaj put mojom zaslugom i dragom GPS-u koji ne konta razlike u nadmorskim visinama! Srećom neki znaju put i eto nas na plaži u Punatu. Red plivanja, red zezancije i krećemo s “aktivnim odmorom”. Od dolaska dolje na plažu u oći nam zapela stijena na koju bi se mogli penjati. No prije tog red bi bio da onako bratski odmjerimo snage:
Odmjeravnje snaga
A nakon tog – penjanjeeeeeeeeeeeee….
Avanturizam
No ajd da ne pretjerujem, stjene baš i nisu bile nešto visoke, ali sasvim dovoljne za probati izvesti neku pozu ili glupost…
Junior kreće s svojim atletskim shemicama:
Stoj na rukama... showoff
Ond još doda ulja na vatru:
erm... ne znam naziv za ovo...
ali uz "manje napore" i ja uspjevam
Bilo je tu još raznih pokušaja penjanja na nešto malo više okomito al s manje uspjeha. Sve to aktivno kretanje zahtjeva pauzicu i eto u toj prilici hvatam najbolju sliku mene i starog zajedno na ćitavom putu!!!
Dvije generacije
Majka mora ići raditi u popodnevnim satima pa idemo nazad u Dubrovnik. Slalom po cestama, malo utrkivanja s domorocima i onako veli stari:
“Tu se ide na tvrđu”
Odlićno – žmigavac i ajmo uzbrdo! Ajmo vidit i tu lokaciju jer et, kad si već u Dubrovniku… Stari će bit opet “vođa puta” jer eto on je tu već bio… Pa ajmo… stari vodi….
Ajmo na tvrđu...
Nekako te zidine i nisu baš onako motivirajuće, a i sunce je malo žešće – idealna prilika za osunćati se… I braći Radić ne treba 2 put reć… FLEŠ TAJM!!!!
Junior ne zaostaje:
Usput, moliću da nitko ne pita za objašnjenje jer jednostavno – nema ga.
Gore na vrhu tvrđe odlićan pogled puca na Dubrovnik, al baš i nije neki kut za slikanje. Mudro ćekamo da se onaj stražar makne i odma kreće ideja – ajmo se popet na onu kućicu gore na tvrđi.
Smišljeno – ućinjeno!
Slika Dubrovnika u pozadini – idealna:
Dubrovnik u pozadini
Pozadina pred Dubrovnikom
Još koja poza na tvrđi i ajmo kući…
Sva ta šetnja po suncu ipak na kraju dana ostavlja tragove… a buraz ljubazno predstavlja dokaz:
Malo siestice i idemo van… al ovaj put samo nas dvojica…
ukratko… NIŠT pametnog u nastavku…. samo glupiranje
Jest da je put bio malkice naporan i jest da nam duša spava al et… STIGLI smo u Dubrovnik i vrijeme je napokon da odradimo ono zašto smo u biti i išli u Dubrovnik. Naime draga nam Majka upravo tamo radi preko ljeta…
Ovaj put imamo nekog s nama da nas zaista vodi (budno, bez spavanja… hrkanja). Spust dolje prema starom gradu ili tvrđi i misija nalaženja parkinga. Na svu sreću, taman pred restoranom parking. Ko narućen. Nonšalantno skretanje, ulaz na parking i lagano mrgođenje kad smo ćuli cijenu parkinga:
“15kn sat”
Ajd okej, plaćam par sati još uvijek u cooler modu. Ulazimo u restoran, pozdravljamo se s Majkom, upoznajemo Vlasnike restorana… red ćakulanja i onda… ajmo na MOREEE!!!
Aj dobro, neki su više a neki manje oduševljeni idejom o kupanju
Uzbudjeni vođa puta
Ipak je red da se bacimo u vodu. Zasluženo!!! (a i cjelonoćnja vožnja, kao ni prženje sunca nisu pomogli u našim miomirisima)
Navigaciju ponovo preuzima naš stari iskusni lisac. Swell… jedno pogrešno skretanje, malo lutanja dok et meni ne pukne film i parkiram se onak finjak uz cestu i ajmo pješke!!!
Plaža…
Voda…
Odmor…
Stari lisac eto ćak i na plaži ne skida tenisice.
Šuze na plaži
Naravno, uvijek treba pogledati morske znamenitosti, što moj buraz brižno dokumentira:
Morske znamenitosti
I još znamenitosti
No evo nas na moru, i eto da održimo tradiciju sunćanja malo izlažemo kožu na sunce, no evo već je kraj dana i nakon zalaska sunca pokušavam uloviti nešto boje…
Obavezno flashiranje prolaznika
No dost odmaranja i kupanja za prvi dan… Mala siestica i vrijeme je za posjet gradu…
No prije tog, vrijeme je za pregled dnevnih rana… Mene ćopilo sunce na putu kroz otvoreni prozor u autu… a buraza mala ogrebotinica jer se eto usudio baciti u koštac samnom… Za tu velebnu ranu, mislim da je zumiranje sasvim potrebno!!!
Malo sunca na ljevoj ruci...
Oblaćimo se i ajmo u grad… Društvo nam pravi majka pa et moramo bit mirni i pristojni.
Gledanje znamenitosti
Malkice zverlanja po gradu, gledanja zidina i na kraju umor prevladava… Vraćamo se kući i nalazimo našu uspavanu ljepoticu – što naravno MORA biti dokumentirano!!!
Na moju žalost, sljedeće jutro je novo dokumentiranje… no o tome u sljedećem postu…
Stvari spakirane, lova pri ruci, sve spremno… Vrijeme je za krenuti u Dubrovnik. Plan je otprilike sljedeći:
Kretanje ujutro oko 3
Vožnja preko Bosne
Kavica u Bosni
Možda i dorućak u Bosni
Dolazak u Dubrovnik
Kupanje, rućak etc…
Sve to izgleda fino smišljeno…
Telefon u ruke i zovem starog… AJMO!!!
Pakiranje
Neizbježno slikanje
Buraz i ja trpamo stvari na brzaka, prigodno slikanje pred polazak, ukucavam destinaciju DUBROVNIK u GPS i krećemo…
“Znaš, u Bosni ima puno policije, pa ne možeš brzo voziti!”
– kreće moj stari s iskusnim putnim instrukcijama…
Ipak je on već puno puta prošo taj isti put i sad je eto on maher i put majstor.
Ni 20 minuta kasnije, stiže prvi problem. GPS nas vodi na Županju (doduše, na auto-cestu prema Slavonskom Brodu, ali to je nebitno za starog)
Mi trebamo ići na Bosanski šamac!!! Pogrešno ti taj GPS pokazuje!!!
No ćim se dižemo na auto-cestu put majstor se smiruje… na kratko… Odmah mu u startu zasmetalo što eto malkice propušem auto…
Kud jurcaš, toliko brzo nećeš moć u Bosni vozit, jer tamo ima policije!
Ajde, odmah po silasku s te kratke relacije na auto-cesti, smiruje mu se duša kad je vidio da smo na “pravom” njemu poznatom putu… Ko kobac gleda na brzinomjer i uvjerivši se da ne jurcam, daje mi napomenu:
Samo polako, ima policije po Bosni. Vidićeš kako se skrivaju uz cestu
Naše budno oko
Ni par minuta nakon što mi daje to mudro uputstvo ode u zemlju snova… kao što dokumentiramo prvom prilikom…
Naravno, povremeno se ćovjek budi jer eto mi smo jako zlobni. Ne valja ako otvorimo prozor u autu… jer eto… određena osoba viće:
Propuh je!!!!
Ako nije propuh, onda je glazba preglasna. A ako nije nijedno od toga onda ide ono:
Pazi, ima policije po Bosni!!!
We Rollin'
Vrijeme ide, kilometri se prolaze i polako stize vrijeme za jutarnju kavicu. No, pošto naš “vođa puta” krmi na zadnjem sjedištuu onako zadnji tren budi se i viće – TU TREBAMO STAT!! Na žalost, prerano stižemo na kavica-destinaciju i gostionica nije otvorena. Uz sad već normalno komentiranje o kolićini policije uz bosanske ceste (a stvarno ih ima masa), bacamo nešto putne hrane u kljun i odlućujemo nastaviti putovanje…
I opet...
“Vođa puta” opet zakrmi po ne znam koji put a eto… mi idemo di GPS vodi, a GPS veli – Sarajevo!
U Sarajevo stižemo ranim jutrom, taman dok ljudi idu na posao ili di već se mase kreću… Ne zadržavamo se dugo, taman dovoljno da bacimo koji pogled na tu Bosansku metropolu. Kako stari spava snom pravednika… mi pratimo GPS koji kaže – ravno. Doduše, znam da je stari nešto spominjo Mostar, cestu, brda, rupe, Trebinje… pa kontam, valjd zna GPS di idemo (iako je na par prilika po njemu bilo evidentno da se vozimo po toku rijeke). Po ne znam koji put prelazimo rijeku Bosnu (mislim da smo buraz i ja nabrojali 14 puta) i pratimo cestu…
Zapali Majorku
Priroda izgleda fenomenalno… Tuneli, brda… sve onako baš fino!
Cesta... priroda...
I dalje bi se mi laganini u idili vozili da mi iz ćista mira nije izletilo stado ovaca na cestu. Njih onako majstorski izbjegnem, kad ni par zavoja dalje – skoro neku babu pokupim!
Budni vodić puta
Vjerovatno se tu negdje zbog silnog koćenja i inercije budi stari… Bunovan, podbuho, zakrvavljenih oćiju:
Di smo mi to?
Bosna.
Onak… oćito jel…
Onako vidim ga da nešt mrko gleda znakove pol na ćirilici pol na latinici. I kad je skonto di je otprilike krenilo je…
Pogriješio si put
Ne znaš di ideš
Izgubljeni smo
100% krivi put
GPS ne zna di treba
Trebo si mene slušat
No, aj da ga uvjerimo da ipak znamo di smo i kud idemo, malkice odzumiramo na GPS’u i et vidi vraga… put prema Trebinju! No ni to ga ne može uvjerit.
Još smo 300km daleko od Dubrovnika!!!
I dalje on po svom. No tu pada oklada o vremenu potrebnom do Dubrovnika pa ajde… ćovjek se smiri malkice.
Kako dan odmiće, tako se i temperatura diže. Sunce polako poćinje pržiti i to baš po mojoj strani auta. Grije li ga grije. Nakon nekog vremena, više ni otvoreni prozori ne smetaju… Uz manje više idilićnu vožnju ovaj put BEZ policije u Bosni (jer oćito ih u ovome dijelu nema) iz uz manje zastoje (bušenje tunela), stižemo na granicu. Bosanska granica – sve 5, Hrvatska- da ćovjek ne povjeruje – KOLONA!
I tako sjedimo, ćekamo, povremeno se moj buraz prisjeti ĆETRGUŠA (ipak su to opasne zmije jel), vrijeme prolazi… i nakon skoro sat vremena ćekanja uz gnjavažu i totalno idiotsko pretraživanje vozila, ulazimo u Hrvatsku i prema Dubrovniku…
I taman kad bi ćovjek reko da je kraj mukama i putovanju, ulazimo u Dubrovnik.
Stari, koja je adresa di se mama nalazi?
Neznam, znam samo ulicu i kako doći do nje…
Aj fino, bar zna put po Dubrovniku – kontam si nekako…
Ajde, kuda sad?
Ne znam odavdje!?
AAAAAAAAA…. polako mi ispili živce jer eto, majka taman radi, a stari nema broj niti ne zna di se toćno nalazi naša destinacija!!!
Povuci, potegni, malo điranja okolo po Dubrovniku, napokon nađemo put s kojeg stari “Zna kako doći”…
Godišnji ide u sasvim solidno lijenom tonu… Red spavanja, red hrane, red vožnje po gradu, red spavanja… ali et vrijeme je za malo veći pokret…
Bukiran apartman u Lošinju (thx to predobroj medijskoj osobi zvanom D. koja se srdaćno pobrinila sve organizirat), auto registriran, sve sređeno (OSIM JEBENOG PROZORA) i krećem na put…
Plan je simpl… Vu- Zg-Lošinj… Nabrijan na odmor sjedam u auto dan ranije i za Zagreb pa malo provest vremena s burazom. Fali mi mali vrag, nekak sam naviko imat ga oko sebe dok sam u domovini. Guštam jedan lagani đir do Zagreba… cruizin’… baš onako kako mi paše… Ljuti vozaći mi trube, namrgođeno me obilaze u mojim “strogo ne više od 100 na sat” laganim tempom. Par sati kasnije evo me u ZG.
Buraz taman priprema jednu malu za upis na fax, malo im se prištekam i uredno zabušavam na svim vježbama – ono, ipak sam na godišnjem jel
I taj dan proleti ko da ga nikad nije ni bilo!?
Aj ništ, vrijeme je za polako pokupiti onu medijsu osobu. Ev i ona sva usplahirena do Zagreba se dovukla i izgleda da ćeka odmor taman kolko i ja… Fon, poziv i et me za par minuta tamo… Tek što je vidim poćinje s gunđanjem da se moram penjat gore u stan i pozdravit tam jednu slavonku koja mi ni palaćinke dobrodošlice nije htjela napravit! Nećuveno. Al et, kak sam ja dobra dušica, popnem se gore i nakon jednog soka bez palaćinki krećemo na put mora…
Medijska primadona odma primjećuje prozor koji naravno nije popravljen…
Naravno, prije tog me jedno 5 put pita jesam li ponio osobnu ili putovnicu. Već mi poćela živce pilit a tek smo na put krenili. No to ne bi bilo tolko loše da se et nisam tek na izlazu kod Rijeke sjetio da mi je osobna i putovnica, pa ćak i kreditna kartica baš u onoj jakni što et sad visi u Zagrebu u burazovoj sobi!?!? ooops…
No moja smirenost pobjeđuje i et valjd prelazi na nju pa mi više ni ne gunđa za tih par identifikacijskih papira…
Plan je onak simpl… Ima tu jedna gđica na Krku koju et trebmo posjetit pa će nas ona do Apartmana povest… Naime ta mala gđica je et trenutno zauzeta pa et vele mi da je moramo prićekat koji sat da završi s poslom. Swell…
Aj šta ću, ni plaža nije daleko pa se et da ubit nešt vremena. No ajd et ni par sati više nije par sati… već sad et to je dobrih 4 sata. Al et, godišnji je pa nigdje ne žurim. Oćito ono moje “Nigdje ne žurim” mala gđica koja nas predvodi u svom autu predoslovno shvaća. Prvo nas obilazi jedan kombi pa ajd kontam… nije bed… polako idemo… Ali kad nas je SKUTER obišao… ond stvarno u maternu… sramota!
Nakon tog uznemirujućeg događaja, napokon stižemo na destinaciju. Apartman sasvim lijep. Sve uredno, klimica, prazan frižić (ni jedne palaćinke), TV, terasa, di koja slikica nekog mladog derišta… ono fina idila…
Smještamo se Medijska osoba i ja i vrijeme je da odmor poćne.
Ona mala gđica što ju skuter obiđe se valjd osjećala krivom pa odmah poziva na većeru. Kaže mala – Pljeskavice!
Al trebali smo odma u startu skontat da za male osobe pljeskavice oćito imaju drukćiji obujam. Ja bi ih nekako nazvo plosnatim ćevapima, al ajd… ukus štima i meni sve fajn. Ljubazno uzimamo ostatak “pljeskavica” jer et kontam, dobro će doć za dorućak ujutro. Ipak, nema bolje stvari od komada mesa odmah onak izjutra kad se ćovjek digne
RSS
Aj šta ću, ni plaža nije daleko pa se et da ubit nešt vremena. No ajd et ni par sati više nije par sati… već sad et to je dobrih 4 sata. Al et, godišnji je pa nigdje ne žurim. Oćito ono moje “Nigdje ne žurim” mala gđica koja nas predvodi u svom autu predoslovno shvaća. Prvo nas obilazi jedan kombi pa ajd kontam… nije bed… polako idemo… Ali kad nas je SKUTER obišao… ond stvarno u maternu… sramota!
Ona mala gđica što ju skuter obiđe se valjd osjećala krivom pa odmah poziva na većeru. Kaže mala – Pljeskavice!
