Tag Archives: Put

Stranac zauvijek

Mali godišnji odmor i jedna poduža pauza – ZASLUŽENA! I onda opet sve kreće ispočetka. Nova je godina odavno započela, radne obaveze su odavno stisle i idemo dalje s životom…

Još jedan dan na aerodrumu.

Još jedno putovanje.

Još jedan avion.

Od malih nogu uživam u putovanjima, i svaki odlazak od kuće mi je neka nova pustolovina. Nove stvari, novi ljudi, nova iskustva… zabava, smjeh i uživancija!

Ali šta onda kad se čovjek umori od putovanja?

Šta onda kad se putnik  ne vrati kući. I što onda kad putnik postane gost u svojoj kući? Gdje je onda kuća?

Da li je to onda tamo gdje spavam? Ili je to ono gdje se odmorim? Ili kako to da nema više odmora? Kako to da posao postaje ujedno i odmor? Previše pitanja i premalo odgovora…

No na vedriju stranu, svaki put nosi nešto novo… ako ništa drugo barem jednu stvar – promjenu… Ovaj puta cilj je malo udaljeniji nego obično, ali nema veze. Jedna stvar po jedna.

Ko zna… sutra je novi dan… 😉

Where did that plane go?

Neki kažu viša sila, neki peh… meni tak svejedno. I jedno i drugo mi ide na živac!

Prije jedno nekih 5 dana padne snijeg  Engleskoj i odmah drama. Ne znaju voziti avte, avioni im ne lete, škole ne rade… I svakom njegovo veselje. Međutim, snjeg je pao prije ćitavih 5 dana i to masivnih 5cm (10 ako je bila “mećava”)…

No ajd, ljudi si uzmu slobodan dan da uživaju u zimskim radostima – razumljivo…

Međutim nakon 5 dana, evo snjeg padne ćitavih 15 minuta… i epilog: zatvore se aerodrumi (okej, na pol sata delay u svima, ali dovoljno da jedan specifićni krene svojim naumom)

Na žalost, baš taj specifićni ima moj let zakazan. No ajde, nema veze, prate se vijesti, baci oko na letove, kašnjenja etc… Većer prije leta prate se obavijesti: “Letovi kasne i nastaviće se oko ponoći” (hmmm… moj let je negdje ujutro, dakle sve fajn)… i ajde, spakiraju se stvari, dogovori se vrijeme kretanja…

Kratak san i oko 4 ujutro opet se baca oko na obavijesti. Tam evo ovaj put lista otkazanih letova od većer prije – mog leta nema među njima… sve fajn, sve uredno i po planu, idemo na put…

Malo đir po autocestama, dolazak na aerodrum i bacanje oka na listu polazaka. Okej, otkazani letovi crveni, moj veli zeleni – ukrcaj u tijeku! Wooohooooooo…. Bacanje smješka na lice i pogled na ove ostale sirotane kojima je let otkazan. “Hvala bogu, moj je tu i kreće.” Doduše, veli da kreće s debelim zakašnjenem ali kreće…

Predajem putovnicu, prtljagu, redovito pipanje carinika i ulazak na terminal za ćekanje. Mhm… pola trgovina otvoreno, pola nije. Opet zabušavaju mamuim! Mora da se furaju na “snijeg od prije 5 dana đir”… Vrijeme polako ide i bliži se vrijeme redovitog polijetanja i eto najednom moj let opet zeleni!? Veli ajmo na izlaz 16 – ukrcaj.

Sweet, ipak krećemo na vrijeme!!!

Međutim, neko je smislio drukćiju igru koja se zove – Otkažimo let svima!?

Najednom eto i ja jedan od onih nesretnika s otkazanim letom… milina… Dakle opet šetnja po aerodrumu u potrazi za informacijama. Ćovjek fino ode od jednog reda, do drugog, pa treći šalter i na kraju vele, odite online i promjenite booking ili nazovite službu za rezervacije. I zovu se informacije po posebnim tarifama koje naravno iscrpe zadnji impuls iz mobitela…

Naravno, svi oćito imaju istu namjeru ko i ja… linije zagušene, nedostupnost, online nemoguće išta promijeniti. A ništ, ajmo sad fino stat na loptu. Dakle ovuda ne ide, drugi aerodrumi poprilićno daleko (i za divno ćudo rade neometano ćitavo vrijeme), dakle treba se prebaciti nekako. I ajmo, kontaktira se prijevoz (god bless free poruke unutar mreže ) međutim i on je zakaćio promet pa et – još jedan delay 🙂 …

Dakle sliijedi epizoda ćekanja… No, ne bi to bilo teško da et, neko pametni s aerodruma se dosjetio držati sva vrata otvorenima. Fino se navućem zime, bubrezi poklecaju i posjeti wc-u postaju redovitiji… Vrijeme ide… polako… jako polako…

Nakon 4.tog posjeta WC-u, lista s polascima polako postaje zelene boje. Na žalost, moj let nije među njima… jer eto… onak koji se sjetio otkazati ga, valjd je mislio da zima može potrajati cijeli dan, a mooooožd i 15tominutni snijeg zamete pistu? No bilo kako bilo, viša sila valjd ima drukćije planove…

Ćekajući prijevoz nekako mi se vrzma kroz glavu – đto je to drukćije u odnosu na jutro kada je let otkazan?

Temperatura zraka – ista 2 stupnja

Padaline – nepostojeće

Pista – ista ko i ranije

I onda mi sine: MRAK – ahaaaaaa… pa to mora da je to. Avioni se boje mraka!!!

 

(doduše nekako je vjerovatnije da je u prići onaj poznati engleski Health and Safety izgovor – dakle preventiva da se nedajbože nešto ne bi dogodilo, jer eto ipak su rekli da će padati snjeg, pa eto… ljudi se ponadali još jednom slobodnom danu)

 

Proslošt u sadašnjosti…

no turn

Ovaj post poćinje nekih 17 godina u prošlosti… Ne, nema interneta, nema mobitela, nema facebooka, msna i twittera. Severina i index su nepoznanica, Kerum, Todorić i ekipa su još uvijek relativno normalni i ne pretjerano bogati, domoljublje se cijeni, biti hrvat je ponos i dika, a branitelji su cijenjeni… no, ovo nije post o nijednome od njih…

Autobus na parkiralištu, torbe su spakirane i vrijeme je okrenuti novi list u životu. Zadnji pogled prema obitelji, duboki uzdah… i bez puno razmišljanja odlazak u nepoznato. Gledam okolo i tražim mjesto za sjesti. Svako sjedalo ima jastuk i dekicu… biram ono prazno. Ne želim sjesti na nećije mjesto… želim svoj mir…

Zvuk autobusnog motora me nekako trgne… Neki lik uzima putovnice, pregledava neku listu, stavlja kvaćice… Uz mene još 16 nepoznatih lica… daleki put za preći… krećem…

U prvih pola sata već vidim tko je tko…

Jedan klinac oćito želi svu pozornost za sebe – neka ga, nisam zainteresiran a prićanje i igru… Jecanje, glasan plać i drama – Već mi jedna klinka ide na živce. Stvaraju se neka prijateljstva, dijele se slatkiši i prića se o novcima… ali ne ja… ja samo želim mir… Ionako nemam nešto slatkiša uz sebe, a kamoli za dijeliti, novac što imam saćuvati ću…

Tu kreće moje sedmomjesećno putovanje…

….

..

.

Sedam mjeseci kasnije…

Ne znam je li isti autobus, ali klinci su isti… Ulaze u autobus, smjeh, vriska, pozdravljanje i preprićavanje sedmomjesećnih dogodovština… Jedan po jedan ulaze i sad su svi unutra. Vozać pali autobus i kreće se put domovine… Mašu kroz prozore, smjeh na licima… idu kući…

…da….

…oni idu kući…

…ja ne… ja ostajem…

Da li sam tužan – Ne znam, iskreno mislim da nisam, ali tamo di oni idu, ne želim ići… ionako nitko i ništa ne ćeka mene na njihovom cilju. Mene zanima drugi cilj, druga destinacija…

2009. Listopad – jedna Subota…

U rukama držim požutjeli stari papir. Na njemu lista od 17 imena. Prvo ime na papiru je moje… uz njega kvaćica… Isti onaj papir koji je prije 17 godina u rukama držao neki lik i pisao kvaćice pored imena. Pokušavam povezati imena s licima onih klinaca što su otišli… Zanimljiv osjećaj… zanimljiv broj godina, zanimljiv broj imena…

Zanimljiva je i sudbina koja uvijek nekako sve vodi u krug. Zanimljivo je vidjeti draga lica… ali najzanimljivije je vidjeti kako je život okrutan… Zanimljivo je vidjeti kako neki ne zaslužuju ali sada uživaju, zanimljivo je vidjeti kako ispravni ljudi samo pate… i zanimljivo je vidjeti kako se stvari zaboravljaju…

..

.

Nemam obićaj pisati ozbiljne postove, ali s vremena na vrijeme se sjetim kako nekada nije sve bilo lako… Ovaj post možda jednom nastavim i objasnim zašto je sudbina prema nekima okrutna, možda ćak i podijelim crticu iz davne prošlosti što se prepliće s sadašnjosti nakon 17 godina.  Najvjerovatnije neću jer vjerujem da svaki osmjeh treba cijeniti, svaki trenutak ćuvati… a loše trenutke treba samo preći i nastaviti preko njih…

I samo još zadnja kratka misao… sve se plaća u životu… i sve se vraća… bilo kako bilo…

Uživajte dok možete… Ne vrijedi “ćekati bolje dane”… Ti dani su SAD!

Video Post

video

Za poćetak… ovako je otprilike izgledalo kad bi išli na obalu…

Ovo bi bila originalna verzija rekapitulacije naših fajtova:

A ovo “ispolirana” i pristrana verzija:

Verzija nakon borbe s Seniorom:

A ovo je domaća verzija Wolverina (obratiti pozornost na opasne oštrice)

I za kraj… ultimativni video za osramotiti me… Nakon svih sati provedenih za volanom evo rezultat… BASTARD!!!

The end of fun?

Part 12 – The Final

Zadnji dan boravka u Dubrovniku… Zapravo, ovo nam je onako bonus dan jer iz vedra neba nam palo na pamet ostat još malkice. Ipak treba putovat nazad uz tu “Silnu policiju po Bosni”, pa red je da se opustimo i onak odmorimo pred put…

Ranim jutrom obavezno inkriminirajuće slikanje nevinih uspavanih dušica:

Uspavana ljep... ovaj, princ...

Uspavana ljep... ovaj, princ...

Spuštamo se na plažu malo kasnije, promotrimo okolinu i obavezno natezanje i odmjeravanje snaga. Ovaj put i Seniora uvlaćimo u igru, ali taj se ne zeza… odma mi buraza markira po drugoj strani vrata!?

I druga ogrebotina...

I druga ogrebotina...

Dan prolazi ugodno u ritmu kupanje – odmor – kupanje – odmor… Umjesto poštenog rućka u kljun ubacujemo neke hamburgere, hot-dogove i pomfrije. Nekako rućak ne sjeda najbolje al ajd, ne mogu se potužit da nije bilo dost. Ipak su nas one silne plate razmazile…

Kako je zadnji dan na obali vrijeme je za Baywatch trenutak…

ooops... ne taj trenutak...

ooops... ne taj trenutak...

Blue Baywatch

Blue Baywatch

Mitch Buchanon - without hair

Mitch Buchanon - without hair

Starog opet oćaravaju sjene i grane u pokretu što zaista moram ovjekovjećiti…

Jel budan il spava??

Jel budan il spava??

Kao posljedica ovih dana uživancije, meni je ruka PREGORILA, a burazu se crvenilo ugodno proširilo preko glave, ramena…

Red devil

Red devil

Plan je da krenemo uvećer, odnosno poslije ponoći tako da nam ostaje vremena za spustiti se u grad, još jednom pozdraviti vlasnike restorana Posat, zahvaliti im se na gostoprimstvu i još jednom za kraj viditi Dubrovnik i stare zidine…

Vlasnici restorana nas ugodno iznenađuju s buteljom vina… i naravno jedna zajednićka fotka:

Grupna fotka... ahhhh te plate....

Grupna fotka... ahhhh te plate....

Kako treba krenuti na put, umor prevladava i odluka je sljedeća… kratka šetnjica gradom…

Zjapim... po obicaju...

Zjapim... po obicaju...

Naravno, kratka šetnjica se pretvara u šetnju do poslije ponoći. Za kraj, buraz zauzima pozu za slikanje da ipak ovjekovjećimo taj trenutak…

The MAN!!

The MAN!!

Zadnji đir gradskim prijevozom i stižemo kući. Ubacujemo stvari u auto, ko fol zatvorim oko i oko 2 ujutro krećemo na put…

Put Nazad

Pozdrav s majkom koja ostaje u Dubrovniku. Provjera auta, gume, voda, ulje.

Problem br 1: Pokazuje da je ulje ispod minimale
Problem br 2: Stari nije kupio dodatnu litru
Problem br 3: Ruta kojom ćemo ići

Prvo frka jer je stari bio zadužen za potrošne materijale, drugo kratki živci u obojice i naravno kreće svađa…
Sve bi to bilo u redu da je auto stajao parkiran na ravnoj podlogi, a ne na uzbrdici/nizbrdici pa ona šipka za nivo ulja pokazuje pogrešno… Tu nekako padne odluka da idemo nazad preko Mostara zbog benzinskih (koje usput nigdje ne rade oko 3 ujutro u dužini od skoro 80km)…

Prepiranje, prebacivanje krivice, ljutnja… I sva frka nestaje odmah nakon nalaska benzinske postaje!?!?

Stari se odmah na zadnjem sjedištu baca u san pravednika, a buraz onako umoran jedva oći drži otvorene… Par sati kasnije, mjenjaju se njih dvojica za sjedeći pložaj “da meni prave društvo”…

Zar je potrebo reći da je buraz utonio u san isti trenutak, a stari samo par trenutaka kasnije??

I tako, mrtvo doba noći, vožnja kroz Bosnu gdje srećom i policija spava… (osim moooožd onih kamera na onom batrljku od auto ceste.. no o tome ako dođe ćestitka)

Na kraju, poslije Sarajeva me lovi umor i prepuštam starom vožnju… Sat i pol kasnije, “naspavan i odmoran”, ponovo se lovim volana i završna etapa do Vukovara!!!

We are back… i ja sam pre umoran…

Slijedi: Video post, I muke po putovnici….

Morske ljepote

Part 11

Proteklo veće u gradu je onako bilo fizićki zahtjevno i jedan ljepi san sve to fino izljećio. Novi dan, znaći nove pobjede i nove gluposti… Ako se ne varam, ovo je jedan od rijetkih dana gdje na plažu stižemo prije podneva. Dolazak i odma ulov jednog mjesta u debelom hladu. Ipak mlađi D. pokupio malo viška sunca proteklih dana i sad bježi od njeg ko vrag od tamjana…

Vrijeme je za osmotriti situaciju na plaži, neizbježno fleširanje (ponavljam – NE PITATI ZA OBJAŠNJENJE – nema ga ) i pri tome malo sunca uloviti…

Hvatanje sunca

Hvatanje sunca

Par sekundi kasnije… budi se ono zdravo bratsko rivalstvo i kreće se s fajtom…

Odmjeravanje snaga...

Odmjeravanje snaga...

Naravno, taktićki se ubacujem u zamućenu vodu da ga rasturim…

Strateško zaronjavanje

Strateško zaronjavanje

No nećemo o detaljima borbe (dovoljno je reći da od svih nebrojenih fajtova sam samo jednom izašao kao pobjednik)…

U trenucima odmora između borbi, buraz se lovi kamere i ide ovjekovjećiti morski krajolik i ljepote mora…

Morska scenografija

Morska scenografija

Oh zeah... she blows...

Oh yeah... she blows...

Ahh.... more...

Ahh.... more...

Jednom rjećju - ISUSE KOLKI KAPACITET PLUĆA!!!

Jednom rjećju - ISUSE KOLKI KAPACITET PLUĆA!!!

Hmmm... playlista...

Hmmm... playlista...

Mooore mooooreeee....

Mooore mooooreeee....

S ovim slikama krajolika se potpuno slažem da oćaravaju ljepote mora, kupanja i uživanja… ali fotograf Junior me malkice zbunjuje s sljedećim setom slika:

Nejasni motiv??

Nejasni motiv??

I dalje nejasni motiv ali ove dvije slike imaju nešto zajednićko...

I dalje nejasni motiv ali ove dvije slike imaju nešto zajednićko...

Nadalje:

errrmmm.... zbunjujuće... ali...

errrmmm.... zbunjujuće... ali...

SAD je sve jasno!!!

SAD je sve jasno!!!

Naravno, da se maknem od ovih zbunjujućih slika… jedna od rijetki slika gdje je junior s seniorom dobro ispao…

Najmlađi i najstariji u klanu...

Najmlađi i najstariji u klanu...

Neizostavno, ulovljen sam u siestici u hladu… eeehhh… kako bi sad mogao ope na isto mjesto,  istu pozu…

Siesta...

Siesta...

Dan si kratimo glupostima, zezancijom i mojom kolekijom lica ucrtanih na kamenćićima. Na žalost taj dio nismo uslikali jer eto, pokazali su se toliko popularnima da nakon rućka nismo našli niti jedan od mojih umjetnićkih dijela. Na kraju dana, junioru ništa ne preostaje osim da dokumentira svoje “borbene” rane…

Fight club...

Fight club...

Sve u svemu, dan prolazi sasvim ugodno i spušta se noć… Vrijeme je spustiti se u grad, gdje buraz iskušava Magnum pozu:

Magnum

Magnum

Dolazimo u restoran Posat, sjedamo i razmisljamo što pojesti za većericu… mmmm…. Apropo većerice – One zaslužuju posebnu pohvalu i posebno spominjanje… Vlasnici restorana Posat, dolje uz stari grad su nas srdaćno primili i poćastili nas s odlićno složenom platom punom mesa, krumpira i ostalih delicija… Da doćaram kvalitetu – jednostavno smo sve smazali što je bilo servirano i ono, POŠTENO smo se najeli!!!! Zapravo, toliko je dobro da jednostavno zaboravljamo dokumentirati tu feštu za naša nepca!!??

Posat

Pogled s terase

Pogled s terase

U svakom slućaju, tko posjećuje Dubrovnik, moja topla preporuka…

I tako, većerica narućena, ugodno ćakulanje s vlasnicima i ostajemo sami da prićekamo hranu da bude poslužena. Malo ozbiljnog sjedenja, slikanje i onda… recimo da slike više govore od rijeći….

Ozareno lice ćeka hranu...

Ozareno lice ćeka hranu...

Hungry... just hungry...

Hungry... just hungry...

Glad ćini ćuda...

Glad ćini ćuda...

Yeah right...

Yeah right...

Na kraju većeri, punih trbuha, obavezna šetnjica kroz grad (ovaj put bez glupiranja)… I ko bi reko, tu smo par dana i naletimo na poznata lica. Ne poznata u smislu nekih fensi šmensi likova iz javnog života, već ono… lica koja smo već vidjeli. Tako na primjer ovaj isti par nas je tražio da ih slikamo vežer ranije uz obalu… a sad nas traži slikanje u gradu.

Naši poznaici Talijani, Njemci, Francuzi ili šta već...

Naši poznaici Talijani, Njemci, Francuzi ili šta već...

Ovaj odmor polako postaje ugodno iscrpljujući i smireno odlućujemo ranije kući… Majka završava s poslom, otac je tu… i idemo isprobati Dubrovaćki javni prijevoz…

Ćekamo javni prijevoz

Ćekamo javni prijevoz

Slijedi… zadnji dan… i put nazad…

###articles###