Tag Archives: Otok Unije

Put Za Dubrovnik

Part 7

Stvari spakirane, lova pri ruci, sve spremno… Vrijeme je za krenuti u Dubrovnik. Plan je otprilike sljedeći:

  • Kretanje ujutro oko 3
  • Vožnja preko Bosne
  • Kavica u Bosni
  • Možda i dorućak u Bosni
  • Dolazak u Dubrovnik
  • Kupanje, rućak etc…

Sve to izgleda fino smišljeno…

Telefon u ruke i zovem starog… AJMO!!!

du01

Pakiranje

du02

Neizbježno slikanje

Buraz i ja trpamo stvari na brzaka, prigodno slikanje pred polazak, ukucavam destinaciju DUBROVNIK u GPS i krećemo…

“Znaš, u Bosni ima puno policije, pa ne možeš brzo voziti!”

– kreće moj stari s iskusnim putnim instrukcijama…

Ipak je on već puno puta prošo taj isti put i sad je eto on maher i put majstor.

Ni 20 minuta kasnije, stiže prvi problem. GPS nas vodi na Županju (doduše, na auto-cestu prema Slavonskom Brodu, ali to je nebitno za starog)

Mi trebamo ići na Bosanski šamac!!! Pogrešno ti taj GPS pokazuje!!!

No ćim se dižemo na auto-cestu put majstor se smiruje… na kratko… Odmah mu u startu zasmetalo što eto malkice propušem auto…

Kud jurcaš, toliko brzo nećeš moć u Bosni vozit, jer tamo ima policije!

Ajde, odmah po silasku s te kratke relacije na auto-cesti, smiruje mu se duša kad je vidio da smo na “pravom” njemu poznatom putu… Ko kobac gleda na brzinomjer i uvjerivši se da ne jurcam, daje mi napomenu:

Samo polako, ima policije po Bosni. Vidićeš kako se skrivaju uz cestu

du03

Naše budno oko

Ni par minuta nakon što mi daje to mudro uputstvo ode u zemlju snova… kao što dokumentiramo prvom prilikom…

Naravno, povremeno se ćovjek budi jer eto mi smo jako zlobni. Ne valja ako otvorimo prozor u autu… jer eto… određena osoba viće:

Propuh je!!!!

Ako nije propuh, onda je glazba preglasna. A ako nije nijedno od toga onda ide ono:

Pazi, ima policije po Bosni!!!

du05

We Rollin'

Vrijeme ide, kilometri se prolaze i polako stize vrijeme za jutarnju kavicu. No, pošto naš “vođa puta” krmi na zadnjem sjedištuu onako zadnji tren budi se i viće – TU TREBAMO STAT!! Na žalost, prerano stižemo na kavica-destinaciju i gostionica nije otvorena. Uz sad već normalno komentiranje o kolićini policije uz bosanske ceste (a stvarno ih ima masa), bacamo nešto putne hrane u kljun i odlućujemo nastaviti putovanje…

I opet...

I opet...

“Vođa puta” opet zakrmi po ne znam koji put a eto… mi idemo di GPS vodi, a GPS veli – Sarajevo!
U Sarajevo stižemo ranim jutrom, taman dok ljudi idu na posao ili di već se mase kreću… Ne zadržavamo se dugo, taman dovoljno da bacimo koji pogled na tu Bosansku metropolu. Kako stari spava snom pravednika… mi pratimo GPS koji kaže – ravno. Doduše, znam da je stari nešto spominjo Mostar, cestu, brda, rupe, Trebinje… pa kontam, valjd zna GPS di idemo (iako je na par prilika po njemu bilo evidentno da se vozimo po toku rijeke). Po ne znam koji put prelazimo rijeku Bosnu (mislim da smo buraz i ja nabrojali 14 puta) i pratimo cestu…

du04

Zapali Majorku 🙂

Priroda izgleda fenomenalno… Tuneli, brda… sve onako baš fino!

du07

Cesta... priroda...

I dalje bi se mi laganini u idili vozili da mi iz ćista mira nije izletilo stado ovaca na cestu. Njih onako majstorski izbjegnem, kad ni par zavoja dalje – skoro neku babu pokupim!

du06

Budni vodić puta

Vjerovatno se tu negdje zbog silnog koćenja i inercije budi stari… Bunovan, podbuho, zakrvavljenih oćiju:

Di smo mi to?

Bosna.

Onak… oćito jel…
Onako vidim ga da nešt mrko gleda znakove pol na ćirilici pol na latinici. I kad je skonto di je otprilike krenilo je…

  • Pogriješio si put
  • Ne znaš di ideš
  • Izgubljeni smo
  • 100% krivi put
  • GPS ne zna di treba
  • Trebo si mene slušat

No, aj da ga uvjerimo da ipak znamo di smo i kud idemo, malkice odzumiramo na GPS’u i et vidi vraga… put prema Trebinju! No ni to ga ne može uvjerit.

Još smo 300km daleko od Dubrovnika!!!

I dalje on po svom. No tu pada oklada o vremenu potrebnom do Dubrovnika pa ajde… ćovjek se smiri malkice.

Kako dan odmiće, tako se i temperatura diže. Sunce polako poćinje pržiti i to baš po mojoj strani auta. Grije li ga grije. Nakon nekog vremena, više ni otvoreni prozori ne smetaju… Uz manje više idilićnu vožnju ovaj put BEZ policije u Bosni (jer oćito ih u ovome dijelu nema) iz uz manje zastoje (bušenje tunela), stižemo na granicu. Bosanska granica – sve 5, Hrvatska- da ćovjek ne povjeruje – KOLONA!

I tako sjedimo, ćekamo, povremeno se moj buraz prisjeti ĆETRGUŠA (ipak su to opasne zmije jel), vrijeme prolazi… i nakon skoro sat vremena ćekanja uz gnjavažu i totalno idiotsko pretraživanje vozila, ulazimo u Hrvatsku i prema Dubrovniku…

I taman kad bi ćovjek reko da je kraj mukama i putovanju, ulazimo u Dubrovnik.

Stari, koja je adresa di se mama nalazi?
Neznam, znam samo ulicu i kako doći do nje…

Aj fino, bar zna put po Dubrovniku – kontam si nekako…

Ajde, kuda sad?
Ne znam odavdje!?

AAAAAAAAA…. polako mi ispili živce jer eto, majka taman radi, a stari nema broj niti ne zna di se toćno nalazi naša destinacija!!!
Povuci, potegni, malo điranja okolo po Dubrovniku, napokon nađemo put s kojeg stari “Zna kako doći”…

Trenutak dolaska na destinaciju

Trenutak dolaska na destinaciju

Dvije minute nakon dolaska

Dvije minute nakon dolaska

Put… kompletiran…
Slijedi ODMOR!!!

Unije…

Part 5

Zadnji dan boravka na Lošinju i red da se posjeti otok Unije…

unijeSam otok po sebi mi uvijek budi nekako dvostruke emocije. S jedne strane osjećam uvijek onako neki topli osjećaj oko srca. Sreća, fina sjećanja, uživancija, odmor… sve ljepe stvari.

S druge strane opet me peru negativne strane tog otoka – poniženje, siromaštvo, poniznost, tuga i bespomoćnost…

Razlog ove druge strane zapravo i nije otok sam po sebi, već prije moje osobno doživljavanje otoka i svega što se zbivalo u onim danima prognaništva, no neću o tome… sada me zanimaju samo one prve emocije…

No prerano je za mene jer brod kreće oko 6 ujutro (na godišnjem odmoru to je ravno neprospavanoj noći). Ulazimo na katamaran “Juditu” smještamo se i 2 sekunde kasnije tonem u san i razmišljam o Unijama.

unije2Da ne dužim, radije evo quote s www.otok-unije.com:

O doktorima:

Dežurnog liječnika nema. Zatreba li vam, raspitatajte se po selu koji doktor trenutno provodi svoj godišnji odmor na Unijama. U slučaju teže povrede ili bolesti može se dogovoriti avion ili gliser do Malog Lošinja. Hvala na pitanju, groblje na Unijama postoji. Dobra vijest je da gotovo svaka kuća ima lijes, a loša da je rađen po mjeri. Tko voli nek’ izvoli.

O šoping centrima:
Dućan

Krenete li od rive prema unutrašnjosti mjesta, nakon stotinjak metara uspona očekuje Vas jedina trgovina na otoku, često zvana i Dućan. Pogađate, naziv i tog objekta je “Unije”. Ponuda u dućanu je solidna za otočke prilike, a moguće nedostatke nadomjestiti će osmjesi djelatnika. Iako su cijene proizvoda nešto više od uobičajenih, ovo mjesto nudi i dodatne draži. Primjerice, sjedenje pred dućanom već je dio otočkog rituala, a na otoku bez automobila ovo je jedino mjesto gdje možete nastradati u prometnoj nezgodi.
Pažnja!
Radno vrijeme dućana u sezoni je dvokratno (08-12h i 18-21h), a česte su i iznenadne nestašice neophodnih namirnica.

Tobacco

Prođete li dućan, nakon samo nekoliko metara naići ćete na fatamorganu tobacco shopa “Nia” (ne brinite i taj naziv odgovara riječi Unije, ali ovaj put na latinskom jeziku).

Pekarna

Uz dućan i kiosk, u neposrednoj blizini nalazi se i pekara. Jedini proizvod koji tamo možete kupiti je kruh, ali se on zato može podićiti iznimnom kvalitetom i modernim designom.

Pažnja!
Radno vrijeme pekare je od 7 do 10 sati ujutro, a KRUH JE POTREBNO NARUČITI DAN UNAPRIJED. Narudžbu možete ubaciti i u sandučić na vratima pekare.

Pošta

Hrvatske pošte jednu svoju poslovnicu imaju i na Unijama. Najvažniji dani pošte sežu u prošlost kada na Unijama nije bilo druge telefonske linije. Danas u pošti još uvijek možete obavljati mnoge (ali ne i sve) poštanske usluge, Simpa i VIP kartice, ali i šlape, mrežice, hladnjak, madrac te sijaset drugih važnih sitnica.

Pažnja!
Radno vrijeme pošte je klizno (jedno, dvo i trokratno), ovisno o dolascima brodova i mjesečevim mjenama.

Toliko o upoznavanju s Unijama… Jedinstven otok, ljep, miran… i također ima zrikavaca!!! No kako je još uvijek pre-rano jutro po mom godišnjem satu, odmah šetnja do omiljene plaže i omiljenog mjesta. I već par minutica kasnije… siesta…

Unije, siesta

Unije, siesta

Ako se ne varam, neki klinci me probudili. No ajde kad su Unije već tu, reko idemo Medijska osoba i ja na jedan obilazak mjesta. Šetnja uz rivu, malo uz ulice i eto nas pred crkvom. Nema šta, ožbukana, uredna i zakljućana. Nedaleko od crkvenešto nećuveno!!! (aj dobro, ne baš meni al već vidim kako bi stari mogo imat reakciju na viđeno) BOĆARSKI teren sav zarasto! Ćak se i zidić na njeg urušio… Samo zrikavci narušuju mir. Šetnja se nastavlja uz pekaru, pa niže prema jednom od “šoping centara”. Na moj šok, stari dućan najednom postao MARKET!

Napreduje ovaj svijet nema šta. Spuštanje na obalu i jedna šetnjica… bistro more, stijene i … zrikavci!

Nakon šetnjice, bacanje u bistro more, plivanje… uživancija. Nekako bih slobodno mogao reći da mi je taj dan nekako bio najodmorniji… ono baš mentani odmor od svega. Daleko od auta, civilizacije, buke (ako izuzmemo zrikavce), strke i žurbe… Sve nekako uspavano, mirno… baš onako kako spada…

Naravno, da ne zaboravim moju sad već uvježbanu gracioznost u hodanju po stijenama i pokazivanje turistima kako se skaće preko stijena s zaletom od 3 koraka!

U popodnevnim satima, stiže brod na koji se ukrcavamo i pravac Lošinj… Uz obavezno blesiranje medijske osobe i špricanje vodom po palubi broda… zadnji pogled na otok Unije:unije-brod

Stiže kraj prvog dijela PREDOBROG godišnjeg… Dosadašnji godišnji prolazi sasvim savršeno, a odlazak na Unije je definitivno šećer na kraju…

Nakon Unija slijedi zadnje veće na Lošinju i povratak kući po ljepoj vrućini uz klasićno ćekanje na auto cestama. Dolaskom u Zagreb pozdravljam se s Medijskom osobom kojoj se eto srdaćno zahvaljujem što me je istrpila ovih proteklih dana. Uz sve moje gunđanje, hrkanje, gunđanje i hrkanje… ćudim se da je izdržala 😀

Također, jedna važna lekcija u životu: Nije bitno koliko se ćesto s nekim vidiš – važno je da znaš da su ti uvijek blizu.

Još jedno ogromno HVALA za sve…

p.s. pozdrav i štrumPeti i zahvala njoj za gostoprimstvo… šteta što je nisam mogo više gnjavit i maltretirat (al biće vremena) 😉

slijedi: putni intermezzo