Jutros ulazim u ured i mala zvjer laje na mene onak blesavo ko i uvijek. Em se nisam naspavo, em zvijer mi dize zivac najranije…

Nadrkan na zvjer sjedam u moju finu stolicu ii krecem s poslom. Dan polako ide, rjesavam jednu po jednu stvar kad zvjer popizdi i pocne lajati ko mutava. Postar na vratima. Tik u ljevom oku, … smisljam kako joj zaljepit usta s ovim selotejpom sa stola…

Vlasnica psa donosi postu i nesto prica o e-bayu i poklonu za djukelu od nekih 800kn. Meni se vec zeludac okrece na te bljuvotine. I prije neg me tikovi potpuno preuzeli, krajickom trzavog oka vidim neku ogrlicu u njenim rukama. Najednom bljesne lampica na njoj i meni sine- YESSSSSSSSSS YESSSSSSS YESSSSSSSSSSSSS….

ELEKTRO OGRLICA PROTIV LAJANJA!!!!

Napokon zvjer dobija neki pencilin za lajanje! Ni tri sekunde nakon sto joj je ogrlica metnita djukela krenila lajat. Kako zalaje – tako odma zacvili.

Kako ona zalaje – odma zacvili – odma prolom smjeha u mene!!!

Nakon prvih pol sata napokon zasutilo pseto.

ali… ali…

Necem ja ostat duzan za moje zivce. Cim se proseta blizu mog stola… ja onak potiho pokucam u stol, a tupava djukela pomisli da su to ulazna vrata. Odma krene lajat, sto vodi cviljenju, sto vodi mom umiranju od smjeha!!! I tako jedno 5 puta zaredom dok se nisam sazalio na nju…

Eto kakve sam dobre duse, dao sam joj jedno sat vremena odmora da se smiri i ond et… da ne zaboravi… opet pokucam…

(okej, znam da sam djubre, znam da nemam srca za ovu zivotinju i znam da bi trebao imati griznju savjesti… ali NEMAM!)

Stovise, da bih pokazao svu svoju dobrotu u pravom svjetlu, ponudio sam se kupiti zamjenske baterije za ogrlicu…

Ahh.. i sad da mi neko kaze kako psi neznaju nasmijat ljude…