Tag Archives: More

Unije…

Part 5

Zadnji dan boravka na Lošinju i red da se posjeti otok Unije…

unijeSam otok po sebi mi uvijek budi nekako dvostruke emocije. S jedne strane osjećam uvijek onako neki topli osjećaj oko srca. Sreća, fina sjećanja, uživancija, odmor… sve ljepe stvari.

S druge strane opet me peru negativne strane tog otoka – poniženje, siromaštvo, poniznost, tuga i bespomoćnost…

Razlog ove druge strane zapravo i nije otok sam po sebi, već prije moje osobno doživljavanje otoka i svega što se zbivalo u onim danima prognaništva, no neću o tome… sada me zanimaju samo one prve emocije…

No prerano je za mene jer brod kreće oko 6 ujutro (na godišnjem odmoru to je ravno neprospavanoj noći). Ulazimo na katamaran “Juditu” smještamo se i 2 sekunde kasnije tonem u san i razmišljam o Unijama.

unije2Da ne dužim, radije evo quote s www.otok-unije.com:

O doktorima:

Dežurnog liječnika nema. Zatreba li vam, raspitatajte se po selu koji doktor trenutno provodi svoj godišnji odmor na Unijama. U slučaju teže povrede ili bolesti može se dogovoriti avion ili gliser do Malog Lošinja. Hvala na pitanju, groblje na Unijama postoji. Dobra vijest je da gotovo svaka kuća ima lijes, a loša da je rađen po mjeri. Tko voli nek’ izvoli.

O šoping centrima:
Dućan

Krenete li od rive prema unutrašnjosti mjesta, nakon stotinjak metara uspona očekuje Vas jedina trgovina na otoku, često zvana i Dućan. Pogađate, naziv i tog objekta je “Unije”. Ponuda u dućanu je solidna za otočke prilike, a moguće nedostatke nadomjestiti će osmjesi djelatnika. Iako su cijene proizvoda nešto više od uobičajenih, ovo mjesto nudi i dodatne draži. Primjerice, sjedenje pred dućanom već je dio otočkog rituala, a na otoku bez automobila ovo je jedino mjesto gdje možete nastradati u prometnoj nezgodi.
Pažnja!
Radno vrijeme dućana u sezoni je dvokratno (08-12h i 18-21h), a česte su i iznenadne nestašice neophodnih namirnica.

Tobacco

Prođete li dućan, nakon samo nekoliko metara naići ćete na fatamorganu tobacco shopa “Nia” (ne brinite i taj naziv odgovara riječi Unije, ali ovaj put na latinskom jeziku).

Pekarna

Uz dućan i kiosk, u neposrednoj blizini nalazi se i pekara. Jedini proizvod koji tamo možete kupiti je kruh, ali se on zato može podićiti iznimnom kvalitetom i modernim designom.

Pažnja!
Radno vrijeme pekare je od 7 do 10 sati ujutro, a KRUH JE POTREBNO NARUČITI DAN UNAPRIJED. Narudžbu možete ubaciti i u sandučić na vratima pekare.

Pošta

Hrvatske pošte jednu svoju poslovnicu imaju i na Unijama. Najvažniji dani pošte sežu u prošlost kada na Unijama nije bilo druge telefonske linije. Danas u pošti još uvijek možete obavljati mnoge (ali ne i sve) poštanske usluge, Simpa i VIP kartice, ali i šlape, mrežice, hladnjak, madrac te sijaset drugih važnih sitnica.

Pažnja!
Radno vrijeme pošte je klizno (jedno, dvo i trokratno), ovisno o dolascima brodova i mjesečevim mjenama.

Toliko o upoznavanju s Unijama… Jedinstven otok, ljep, miran… i također ima zrikavaca!!! No kako je još uvijek pre-rano jutro po mom godišnjem satu, odmah šetnja do omiljene plaže i omiljenog mjesta. I već par minutica kasnije… siesta…

Unije, siesta

Unije, siesta

Ako se ne varam, neki klinci me probudili. No ajde kad su Unije već tu, reko idemo Medijska osoba i ja na jedan obilazak mjesta. Šetnja uz rivu, malo uz ulice i eto nas pred crkvom. Nema šta, ožbukana, uredna i zakljućana. Nedaleko od crkvenešto nećuveno!!! (aj dobro, ne baš meni al već vidim kako bi stari mogo imat reakciju na viđeno) BOĆARSKI teren sav zarasto! Ćak se i zidić na njeg urušio… Samo zrikavci narušuju mir. Šetnja se nastavlja uz pekaru, pa niže prema jednom od “šoping centara”. Na moj šok, stari dućan najednom postao MARKET!

Napreduje ovaj svijet nema šta. Spuštanje na obalu i jedna šetnjica… bistro more, stijene i … zrikavci!

Nakon šetnjice, bacanje u bistro more, plivanje… uživancija. Nekako bih slobodno mogao reći da mi je taj dan nekako bio najodmorniji… ono baš mentani odmor od svega. Daleko od auta, civilizacije, buke (ako izuzmemo zrikavce), strke i žurbe… Sve nekako uspavano, mirno… baš onako kako spada…

Naravno, da ne zaboravim moju sad već uvježbanu gracioznost u hodanju po stijenama i pokazivanje turistima kako se skaće preko stijena s zaletom od 3 koraka!

U popodnevnim satima, stiže brod na koji se ukrcavamo i pravac Lošinj… Uz obavezno blesiranje medijske osobe i špricanje vodom po palubi broda… zadnji pogled na otok Unije:unije-brod

Stiže kraj prvog dijela PREDOBROG godišnjeg… Dosadašnji godišnji prolazi sasvim savršeno, a odlazak na Unije je definitivno šećer na kraju…

Nakon Unija slijedi zadnje veće na Lošinju i povratak kući po ljepoj vrućini uz klasićno ćekanje na auto cestama. Dolaskom u Zagreb pozdravljam se s Medijskom osobom kojoj se eto srdaćno zahvaljujem što me je istrpila ovih proteklih dana. Uz sve moje gunđanje, hrkanje, gunđanje i hrkanje… ćudim se da je izdržala 😀

Također, jedna važna lekcija u životu: Nije bitno koliko se ćesto s nekim vidiš – važno je da znaš da su ti uvijek blizu.

Još jedno ogromno HVALA za sve…

p.s. pozdrav i štrumPeti i zahvala njoj za gostoprimstvo… šteta što je nisam mogo više gnjavit i maltretirat (al biće vremena) 😉

slijedi: putni intermezzo

I dalje na Lošinju…

Part 4

Dani na Lošinju su onako prava ugoda…

Red sieste, red hrane, red sieste, red kupanja, red hrane, red sieste, red šetnje, red gluposti, red televizije, red sieste i onda sve isponova…

Jedino što konstantno narušava tu harmoniju su oni mutavi zrikavci!! Navodno žive kratko pa explodiraju nakon nekog vremena. Žalosno, al i ja sam popušio tu priću… sucker…

Da sam znao za skakavce i jednu određenu fobiju… eee bila bi to već druga pjesma (garant bi imo jednog u kutijici pored sebe non stop)  😀

Uz te zrikavce harmoniju blaženog i mirnog oporavka narušava konstantno gunđanje Medijske osobe. Malo malo je gladna, mora jest i šta ja znam. Uz to još uvijek joj trebaju sati i sati pripreme…

Na sreću, nekako joj to ćovjek ne može zamjeriti. Pogotovo jer onako iz vedra neba znaju uletiti mega provale… Doduše, mislim da je treba malkice ovdje spustiti na ljudski nivo…

Primjeri:
Bez obzira da li je dotićna osoba u vidokrugu ili ne, pozornijim slušanjem je zaista lako otkriti gdje se nalazi:
– Lagani “thump” za kojim slijedi polu dugo “aaaaaaaa” – oznaćava stolić u dnevnom boravku
– Kratko oštro “AAA” – kuhinja i samo ozljeđivanje
– Mješano “uuuu” i “aaaaa” – vjerovatno wc (nećem u detalje)

Također, nekad je dovoljno samo ponjušiti zrak… Npr, miris spaljenih dlaka definitivno upućuje na kuhinju i korištenje plinskog šporeta! O drugoj vrsti mirisa nebi radije… jer et… tu moja malenkost drži dominaciju 😀

Nadalje iz eto ne znam kojeg razloga, vjerovatno od silnih bliceva, reflektora i teškog medijskog života ne razlikuje određena doba dana. Tako jednom prilikom oko 9 i po uveće (možda i malo kasnije), onako bunovna se budi i nešt brije o tome da odemo van. Normalno, ja spreman za sekund, a ona opet oteže… i tako da se opravda u svom otezanju daje mi neoboriv argument:

još je rano, vidiš da sunce vani sija

Oooooookej… skoro 10 u veće i jedino sunce vani koje vidim je svjetlo ulićne rasvjete!! Ali dobro, što god nju ćini sretnom, pa makar i par sunaca koja se eto postaviše u ravnopravnim intervalima uz cestu!!!

No da ne budem sad poput te osobe i poćnem samo gunđat bez imalo hvaljenja, moram priznat da ima i dobre kvalitete. Jedna od tih dobrih kvaliteta je i pravljenje izvrsnih palaćinki! I to ne jednom, već VIŠESTRUKO!! Respect!

Bilo je tu još nekih finih jela, ali moram posumnjati u iskrenost svih tih kuhinjskih majstorija. Jednom prilikom mi je pokušala servirati hrpu nekog ćudnog bilja na tanjuru. Još uvijek nisam siguran jel me zamjenila s nekim biljožderom il me htjela smaknit nekim ubi bože receptom!?

apoksiomen-faketrue-apoksiomenNo hranu na stranu, ima još pozitivnih strana… uvijek je spremna za komentiranje sveg i svaćeg. Također, nisu joj ni moje budalaštine mrske. Tako na primjer uvijek nekako mirno izdrži moje pozdravljanje s Lošinjskim Apoksiomenom.

Štoviše… i sama je znala uredno pozdraviti Apoksiomena, al moj pozdrav je daleko uvjerljiviji…

Na dalje, primjećujem njenu fascinaciju kipovima… Oćito ima neka shema da joj se ti svi silni kipovi sviđaju pa et… ulovio sam samo par snimaka u relativno nekompromitirajućim pozama:

statue-fetish

No, da rezimiram… Odmor na Lošinju je PRVA LIGA i to prvenstveno zahvaljujući ugodnom društvu. Što jest da jest, Medijska osoba ne samo da je ugodno društvo, već me dodatno dobrano oraspoložila hranom:

palacinke

Taj zadovoljni smješak...

Doduše ni domorocima ne fali smisla za humor:

Uputstvo poštenom lopovu...

Uputstvo poštenom lopovu...

Naravno, ti prokleti turisti izgleda da su uvijek spremni za gluposti…

Majmuniranje na rivi...

Majmuniranje na rivi...

Jedna smislena za buduće generacije...

Jedna smislena za buduće generacije...

I za kraj izleta u Lošinju, slika koja najbolje oćarava moje mentalno stanje:

Siesta

Siesta

PREDOBRO… jedina rijeć kojom mogu opisati Lošinjski izlet… ! kad bih nastavio pisati o svemu što se tu još negdje provuklo (premetanje kamp kućice, post it naljepnice po svuda, poruke po autu, krađa pepeljara, pljaćka frižidera, hrkanje noći, video zapisi, graciozno skakanje po stijenama, moje dugometražno plivanje samo da se ne osramotim hodajući po stijenama etc…)

No, tu su sljedće na redu UNIJE!…. part 5 slijedi…

Lošinj, Mali Lošinj…

Part 3 – Mali Lošinj

malilosinjU cik zore otvaram oći i gladan kao vuk prilazim frižideru! Spazim odmah one ukusne mikro pljeskavice od dan ranije i krenem s gozbom. Onako, samo ih strpam u usta, komad po komad, griz po griz, jer svi znaju da je grijanje ljeti skroz nepotrebno…

sleepMedijska osoba kolko vidim još uvijek krmi, i to s poluotvorenim ustima. Mislim si

Bolje da pojedem što više prije neg joj poćne iz usta u snu curit slina…

Jesam li to taman pomislio ev i nje, otvara krmeljave oći i odma njuši pljeskavice. Ko fol nešto gunđa o tome kako joj meso ujutro okreće želudac i ne znam koja još šema, ali sukladno svom gunđanju i ona hvata pljeskavice i masti brk.
Toliko o tome, mislim da je sve jasno.
Ni važne medijske lićnosti nisu otporne na kvalitetnu hranu u rano jutro.

Aj sad kad smo već na moru, red je malo obići te velebne plaže… Samo, niko mi nije reko da su takve malo teže naći u Lošinju… (tek na kraju sam skonto da najbolja mjesta i nisu tak daleko od apartmana)… Lokacija po rednom broju 1 je bila taman tamo kod one mini gđice što ju je skuter obišao za vrijeme vožnje autom. Jest da je sve fino, ima ljudi, al ima i onih malih kmećavih derišta di god se ćovjek okrene…

Spretno pokazujem umijeće hodanja u klompama al to nekako vodi ka žulju u nastajanju!?

Ali godišnji je pa nema frke… polako…
chillA baš tako – polako – prolazi ugodno vrijeme uz more… I taman kad se fino onak malo osunćam i laganini poćnem hvatat boju, Medijska osoba – nebi ćovjek povjerovo – VIĆE DA JE GLADNA!!!

I aj štaš sad… pravac trgovina, nabavka hrane. Strateški se nabavljaju esencijalne namirnice poput mljeka, kraš ekspresa i soka s moje strane, a s njene već neke komplicirane kombinacije. Naravno, samostalno se usmjeravam i nabavljam sastojke za palaćinke (moje omiljeno prehrambeno sredstvo)…

Apartman, hranica, malo sieste i et već većer polako pada… Al aj, kad je već Lošinj tu, trebalo bi ga malkice i obići…

Kao što bi se dalo odmah naslutiti, moje oblaćenje se svodi na trenirku i izbor između 2 tipa majica. Ukupno trajanje – 2 minute.

Medijske osobe već imaju svoje protokole. Sve u svemu, znalo bi se otegnit i do 2 i po sata (kao što sam jednom prilikom dokumentirao na video zapisu!)

NAPOKON se spuštamo dolje do “grada” i u nekih 20 minuta komplet prepješaćimo sve uzduž i popreko. No aj, ne može meni bit dosadno. Ušetamo u par onih trgovinica što željno doćekuju turiste i s smješkom od uva do uva gnjave s svojim:

Mogu li kako pomoći?

tryouts2tryoutsU jednu ruku, okej uslužni su, al de malo ohladi kad imaš 10 000 kojekakvih artikala. Daj mi prvo da se orijentiram i vidim šta hoću – ono – TURIST SAM!!!
Većinom se moje razgledavanje svelo na naoćale i šešire, i istinito ali žalosno, moram zakljućiti da moja glava nije građena niti za jedno, niti za drugo 🙁

No nije bedara… malo šetnjice po gradu, red brbljanja… odabir lokala za sjest i osvježit grlo (po mogućnosti neki gdje niko ne krešti i di ne svira live glazba… ali kako murphy nalaže, 5 minuta kasnije izlazi lik i poćinje pjevat… deamn!)…

Dan prošo sasvim ugodno… upozno Apoksiomena… ali o tome u sljedećem dijelu…

Lošinj

Part 2

Godišnji ide u sasvim solidno lijenom tonu… Red spavanja, red hrane, red vožnje po gradu, red spavanja… ali et vrijeme je za malo veći pokret…

Bukiran apartman u Lošinju (thx to predobroj medijskoj osobi zvanom D. koja se srdaćno pobrinila sve organizirat), auto registriran, sve sređeno (OSIM JEBENOG PROZORA) i krećem na put…

Plan je simpl… Vu- Zg-Lošinj… Nabrijan na odmor sjedam u auto dan ranije i za Zagreb pa malo provest vremena s burazom. Fali mi mali vrag, nekak sam naviko imat ga oko sebe dok sam u domovini. Guštam jedan lagani đir do Zagreba… cruizin’… baš onako kako mi paše… Ljuti vozaći mi trube, namrgođeno me obilaze u mojim “strogo ne više od 100 na sat” laganim tempom. Par sati kasnije evo me u ZG.

Buraz taman priprema jednu malu za upis na fax, malo im se prištekam i uredno zabušavam na svim vježbama – ono, ipak sam na godišnjem jel 😀

I taj dan proleti ko da ga nikad nije ni bilo!?

Aj ništ, vrijeme je za polako pokupiti onu medijsu osobu. Ev i ona sva usplahirena do Zagreba se dovukla i izgleda da ćeka odmor taman kolko i ja… Fon, poziv i et me za par minuta tamo… Tek što je vidim poćinje s gunđanjem da se moram penjat gore u stan i pozdravit tam jednu slavonku koja mi ni palaćinke dobrodošlice nije htjela napravit! Nećuveno. Al et, kak sam ja dobra dušica, popnem se gore i nakon jednog soka bez palaćinki krećemo na put mora…motorway

Medijska primadona odma primjećuje prozor koji naravno nije popravljen…

Naravno, prije tog me jedno 5 put pita jesam li ponio osobnu ili putovnicu. Već mi poćela živce pilit a tek smo na put krenili. No to ne bi bilo tolko loše da se et nisam tek na izlazu kod Rijeke sjetio da mi je osobna i putovnica, pa ćak i kreditna kartica baš u onoj jakni što et sad visi u Zagrebu u burazovoj sobi!?!? ooops…

No moja smirenost pobjeđuje i et valjd prelazi na nju pa mi više ni ne gunđa za tih par identifikacijskih papira…

Plan je onak simpl… Ima tu jedna gđica na Krku koju et trebmo posjetit pa će nas ona do Apartmana povest… Naime ta mala gđica je et trenutno zauzeta pa et vele mi da je moramo prićekat koji sat da završi s poslom. Swell…

Aj šta ću, ni plaža nije daleko pa se et da ubit nešt vremena. No ajd et ni par sati više nije par sati… već sad et to je dobrih 4 sata. Al et, godišnji je pa nigdje ne žurim. Oćito ono moje “Nigdje ne žurim” mala gđica koja  nas predvodi u svom autu predoslovno shvaća. Prvo nas obilazi jedan kombi pa ajd kontam… nije bed… polako idemo… Ali kad nas je SKUTER obišao…  ond stvarno u maternu… sramota!

Nakon tog uznemirujućeg događaja, napokon stižemo na destinaciju. Apartman sasvim lijep. Sve uredno, klimica, prazan frižić (ni jedne palaćinke), TV, terasa, di koja slikica nekog mladog derišta… ono fina idila…

Smještamo se Medijska osoba i ja i vrijeme je da odmor poćne.

Ona mala gđica što ju skuter obiđe se valjd osjećala krivom pa odmah poziva na većeru. Kaže mala – Pljeskavice!

Al trebali smo odma u startu skontat da za male osobe pljeskavice oćito imaju drukćiji obujam. Ja bi ih nekako nazvo plosnatim ćevapima, al ajd… ukus štima i meni sve fajn. Ljubazno uzimamo ostatak “pljeskavica” jer et kontam, dobro će doć za dorućak ujutro. Ipak, nema bolje stvari od komada mesa odmah onak izjutra kad se ćovjek digne 🙂

Poćinje moj odmor u Lošinju…