Tag Archives: Goth

Goth cura…

Par dana samovanja u ovoj velikoj kuci mi polako dojadilo… a i zalihe hrane sam dobrano potrosio pa et odo malo u shoping…

Musko u sopingu – jedna kosarica dovoljna. Uvijek.

Malo suhomesnatih proizvoda, malo povrca, zaliha mljeka, i potraga za necim za posladiti se. Hodam kraj dugackih polica i u susret mi ide cura. Duga crna kosa. Tamni make up. Crni ruz na ustima. Poderane uske hlace. Dr. Martensice na nogama. Crno lakirani nokti. Nausnica u nosu.

“Hmm… zanimljivo…” – prostrijeli mi kroz glavu… Pogledi nam se susrecu.

“Goth cura… sto li njima kroz glavu ide…?” – Gledam je u oci i razmisljam. No ono sto mi je zanimljivije je to da i ona gleda direktno u oci… onako prkosno u stilu sta me gledas

Mimoilazimo se… i naravno, moram pogledati figuru. Okrecem se. Najednom ostajem zatecen! Ona se okrece i odmjerava mene! Normala, ego odmah raste… ali unatoc tome uspjevam dovrsiti svoju misiju: odmjeri komad. Vitka figura, uspravno drzanje (sto me zaista zacudi s obzirom na outfit), odoka nekih 21, 22 godine starosti, uzak struk… i najednom, crno nasminkana usta se razvlace u osmjeh i pokazuje perfektno bijele zube.

A nist, moram i ja nabaciti svoj smjesak s kutom usana 😉

Sve u svemu zanimljiv moment… ali odmah sljedeci trenutak paznja okupirana teglom nutelle. Jos malkice zujanja po slatkisima i mjenjam red u trgovini… Drugi, treci… i nemam pojma nakon koliko vremena se nalazim u redu s cugom. I vidi vraga… Goth cura isto tamo…

Vidim je kako se uzdize na prste i pokusava dohvatiti vino s najvise police. Vidim kako se pati, ali simpa mi viditi kako se izvija i zapravo pokazuje svoju figuru…Nakon druge pregledane boce prolazi mi kroz glavu:

“hmm… a da budem gentleman pa joj pomognem?”

Prilazim joj i onako nonsalatno… “Need help?”

“Zapravo, trebam… ove dvije s vrha…” – prihvaca ona moju pomoc

“Ove dvije?”

“Da”

“Evo… jos nesto?” – dohvacam boce uz lagani smjesak na licu. Iz bliza zapravo vidim da iza tog tamnog make upa stoji zapravo jedno vrlo ljepuskasto lice. Ten joj je skoro besprijekoran…

“To bi bilo to… ali mozes mi pomoci ponijeti ovo do blagajne” – odgovara ona i nakon krace pauze, na putu prema izlazu… – “Odakle si?”

“Ovisi… duga prica… zapravo nije bitno” – odgovaram znajuci da ce morati nastaviti s pitanjima. Cudan je zenski mozak. Sto im manje das to vise zele.

“Imas zanimljiv akcent. Amerikanac?”

“E da mi je novcic za svaki put kad to netko pita…” – onako malkice nezainteresirano odgovaram…

“Nisi englez, nisi amerikanac, nisi rus, poljak ili nista istocno jer nemas takvi naglasak..” – pokusava ona otkriti…

“Croatia.” – kratko odgovaram.

“Cula sam za hrvatsku, preko puta Italije”

“Odlicno. Od tamo sam.” – malo me cudi jer zna di je hrvatska s obzirom na Englesku ignorantnost…

Dolazimo do reda na blagajni i po obicaju kobasica od nekih 10 musterija ispred nas. Pomazem joj staviti njene stvari na traku i potom stavljam svoje…

“Sto radis ovdje?”

“Kupujem. Sto bi drugo mogo radit?” – malo se pravim lud… i smjeskam se uz moju idiotsku izjavu…

“Ne mislim to…”

“Radim, zivim… sto drugo?”

“Aha… Kako ti je ime?”

“Daniel” – Ispucam bez premisljanja. Ionako Damir neznaju izgovoriti, pa ono, cemu se truditi?

“Sarah, drago mi je…” – pruza mi ruku uz biserno bijeli smjesak.

“I meni…”

Taman blagajnik otkucava njen zadnji artikl i ona krece van. Napravi dva koraka, zastane… vrati se do blagajne i na papiru nesto napise…

“Nazovi me…” – i pruzi mi papiric s brojem telefona…

Prihvacam papir i prije nego sam ista mogao reci ona vec odlazi… a blagajnik neumoljivo kuca artikle i gura ih meni da ih potrpam u vrecicu. S smjeskom na licu izlazim na parking i sve gledam hocu li je negdje vidjeti… Nema je. Osvrcem se oko sebe. Najednom osjetim kapi kise na svom licu. Tipicno englesko vrijeme…

Ulazim u auto i samodopadno se smjeskam…

Hocu li je nazvati? hmmm… vjerovatno ne… Gotika… nije moj djir… ili mozda je?”