Tag Archives: Djeca

8 stvari koje su nas trebale ubiti dok smo bili mali

Ukoliko se imalo osjećate kao odrasla osoba, onda ste vjerovatno odrasli u doba s puno manje propisa i puno više opasnosti… Neki bi rekli da smo sretni jer smo eto preživili eru s puno štetne zabave. No da ne duljim evo lista osam stvari koje su nas trebale pobiti u našoj mladosti:

8. Boje na bazi olova– kuće su održavane s ovim bojama. Sloj preko sloja preko sloja (govorim o eri daleko prije tapeta- pa ćak i onda s bojom preko istih) Toliko slojeva da kad se poćne guliti izgleda kao neki trunuli list! Bili smo okruženi s time i imalo je jednu svrhu – ojaćati nas! No ako pitate EPA (Environmental Protection Agency iliti po naški Zavod za zaštitu okoliša ili tako nešt…), vjerovatno smo trebali bit mrtvi dosad.

7. Vožnja bez kaciga – Obožavali smo juriti na biciklovima,  kud i kamo zabavnije bez svih tih kaciga i štitnika. Skakali smo preko kanala, sjurili se niz brda i najeli se blata. Nisu nam trebale kacige, bili smo tvrdokorni!  Nije uopće bolilo jer se nije smjelo pokazati da boli (ili smo preglupi bili da osjećamo bol?).

Uostalom, kosa nam je bila duža. 😉

6. Batine – Ljubav boli, batine još više! Prije nego su batine bile smatrane ‘zlostavljanjem’, ućili smo stvari na staromodni naćin. Dobiješ batina i brzo shvatiš da odgovaranje starijima nije bilo preporućljivo ukoliko želiš sjesti na guzicu isto veće. U sadašnje vrijeme nesmiješ opalit svoje djete bez da susjed baci oko kroz prozor i prijavi te socijalnoj službi. Bože saćuvaj?! Kakav je ovo svijet kad ćovjek nesmije istući svoje dijete u udobnosti svoja 4 zida?

5. Psi bez lanca – Davnih dana pas je bio pas. Bez obzira na vrstu, ćućnili bi pored njega i poćeli ga maziti. Nema veze jel to pit bull ili obićni selđuk (seljaćka đukela). Ionako nismo znali razliku. Ako te ugrize – ugrize te. Zadnja stvar na pameti je bila reć da nas nešto ugrizlo pa da moramo na onu odurnu vakcinu ić. 🙁

4. Azbest – Naša pluća su bila jaka zbog onećišćenja u zraku, pasivnog pušenja i azbesta po zgradama gdje smo živjeli. Navodno uzrokuje rak- e pa rak nas ćini jaćima! Uostalom kako je to moglo biti opasno kad smo bili zaštićeni s bojama na bazi olova??? Koliko zgrada, škola i zatvora je u svijetu bilo remodelirano, eto da se napravi mjesta ‘slabijoj’ generaciji. Ta ‘slabija’ generacija će jedan dan prićati priće kako su sretni jer su se morali boriti s zraćenjima mobitela – ćisti horror jel?

3. Sitne igraćke – Igraćke ne da su bile oštre, već su naravno bile natopljene olovom i dovoljno sitne da ih možemo progutati. Svako dijete ima barem jednu priću o tome kako je jednom dvno progutalo lego kockicu, kliker ili tako nešt. Uvijek se sjećamo trenutka kad smo je progutali… ali ne sjećamo se onog trenutka kad je izašla. Vjerovatno je negdje zaljepljena u silnim žvakaćima koje smo progutali i koje su zaljepljene za naša crijeva. 😉

2. Lijekovi za odrasle – kad smo bili bolesni… ond smo bili bolesni!!! Roditelji su znali skontat uvijek kad nešt muljamo, ali kad su nam oći poćele krvaviti ond smo bili tretiranii kao odrasli. Nisu postojali djećji aspirini ili doze za djecu! Usta su se široko otvarala i gutalo se ono što nam je dano! Ukoliko nismo izgubili svijest istog trenutka imali smo sreću doživljavati svakakve boje pred oćima. Bonus je bio tretman onih najstarijih. Gutljaj šljivovice rješava sve!

1. Naoružanje – Pištolji i puške za igranje su bili realistićni i znali su samo tako zaboliti. Bilo da su napravljene u kućnoj radinosti od gumica, žica i drugih lansirnih materijala, projektili su bili ubitaćni i žestoki! Luk i strijela su uvijek bili moje omiljeno oružje. Bez premca!  Sada igraćke su naranđaste boje i ispaljuju projektile od spužve!? Di je tu zabava??

Back… 17 years ago….

1991. i jedno … 24 sata kasnije…

Klinjo od 13 godina sjedi na rivi poslije škole. Neda mu se ići kući jer zadnjih par dana postaje sve skoro neizdržljivo. Maltretiranje u školi, odsutnost oca, nervozna majka, mlađi brat koji veselo i nevino sve poima i ujak koji uporno govori crne vijesti…

Mali kupi torbu i nevoljko se vuće kući. Otvara vrata, a na teveju opet vijesti. Slika karte s poznatom toćkom i natpisom Vukovar.

Suze u majćinim oćima, kao i svaki dan prije toga, ali ovaj put je ipak nešto drukćije. Vijesti su javile da je vukovar pao. Mlađi brat izgubljen u svom svjetu trći mu veselo u zagrljaj. Mali braco bi se igrao

“Mama, jel možemo ja i brat malo van?”

Nešto odgovara, ali njima je sasvim nebitno. Oni izlaze i upućuju se na već poznate lokacije. Mali se bezbrižno igra, a stariji sjedi zamišljeno na stepenicama i prati ga pogledom. Tu i tamo mu dobacuje loptu nazad i baca smješak… Sve boga moli da druga djeca ne dođu pa da poćne poznati scenario. Zadirkivanje, vrijeđanje, ruganje i sve ostalo što djeca znaju tako zlobno raditi… Danas nema volje i snage za njih. Najednom eno majka im prilazi… suze u oćima i veliki smješak na licu…

“TATA JE ŽIV”

“Tata je živ, tata je živ…” – skakuće mali braco oko njih sav veseo… vjerovatno ne razumijući o ćemu se radi. Blaženo dijete…

“Živ je? Di je?” – Stariji upita bez imalo susprezanja.

“Javila je tetka da je živ i da su ih odveli u logor!” – majka i dalje ushićena…

“Logor?”

“Da,  logor, sada će valjda biti pušteni…”

“Nadajmo se da će ostati živ…” – savršeno svjestan teškoće svoje izjave klinjo pun izmješanih emocija odahne. “Barem znam da je živ… sad samo treba biti strpljiv…

..

.

Strpljenje je trajalo 9 mjeseci…

I evo 9 mjeseci kasnije ponovo isti djećak sjedi na rivi… već jedno 4 sata… ali ovaj put je zadovoljan… jer ćeka prvi put nakon godinu dana – ujedinjenu OBITELJ.

p.s. Thank you dear Lord for everything…