Osobno nisam pogledo nijednu sezonu prije ovog videa a nakon njega imam osjećaj da mogu voditi diskusije s svim “expertima” koji revno prate ovu seriju. U svakom slućaju evo video pa podsjetite se o ćemu je LOST

Uglavnom, sve polovio i sve mi jasno… have fun….

Još jedan dan na aerodrumu.

Još jedno putovanje.

Još jedan avion.

…

Od malih nogu uživam u putovanjima, i svaki odlazak od kuće mi je neka nova pustolovina. Nove stvari, novi ljudi, nova iskustva… zabava, smjeh i uživancija!

Ali šta onda kad se čovjek umori od putovanja?

Šta onda kad se putnik  ne vrati kući. I što onda kad putnik postane gost u svojoj kući? Gdje je onda kuća?

Da li je to onda tamo gdje spavam? Ili je to ono gdje se odmorim? Ili kako to da nema više odmora? Kako to da posao postaje ujedno i odmor? Previše pitanja i premalo odgovora…

No na vedriju stranu, svaki put nosi nešto novo… ako ništa drugo barem jednu stvar – promjenu… Ovaj puta cilj je malo udaljeniji nego obično, ali nema veze. Jedna stvar po jedna.

Ko zna… sutra je novi dan…

Prije jedno nekih 5 dana padne snijeg  Engleskoj i odmah drama. Ne znaju voziti avte, avioni im ne lete, škole ne rade… I svakom njegovo veselje. Međutim, snjeg je pao prije ćitavih 5 dana i to masivnih 5cm (10 ako je bila “mećava”)…

No ajd, ljudi si uzmu slobodan dan da uživaju u zimskim radostima – razumljivo…

Međutim nakon 5 dana, evo snjeg padne ćitavih 15 minuta… i epilog: zatvore se aerodrumi (okej, na pol sata delay u svima, ali dovoljno da jedan specifićni krene svojim naumom)

Na žalost, baš taj specifićni ima moj let zakazan. No ajde, nema veze, prate se vijesti, baci oko na letove, kašnjenja etc… Većer prije leta prate se obavijesti: “Letovi kasne i nastaviće se oko ponoći” (hmmm… moj let je negdje ujutro, dakle sve fajn)… i ajde, spakiraju se stvari, dogovori se vrijeme kretanja…

Kratak san i oko 4 ujutro opet se baca oko na obavijesti. Tam evo ovaj put lista otkazanih letova od većer prije – mog leta nema među njima… sve fajn, sve uredno i po planu, idemo na put…

Malo đir po autocestama, dolazak na aerodrum i bacanje oka na listu polazaka. Okej, otkazani letovi crveni, moj veli zeleni – ukrcaj u tijeku! Wooohooooooo…. Bacanje smješka na lice i pogled na ove ostale sirotane kojima je let otkazan. “Hvala bogu, moj je tu i kreće.” Doduše, veli da kreće s debelim zakašnjenem ali kreće…

Predajem putovnicu, prtljagu, redovito pipanje carinika i ulazak na terminal za ćekanje. Mhm… pola trgovina otvoreno, pola nije. Opet zabušavaju mamuim! Mora da se furaju na “snijeg od prije 5 dana đir”… Vrijeme polako ide i bliži se vrijeme redovitog polijetanja i eto najednom moj let opet zeleni!? Veli ajmo na izlaz 16 – ukrcaj.

Sweet, ipak krećemo na vrijeme!!!

Međutim, neko je smislio drukćiju igru koja se zove – Otkažimo let svima!?

Najednom eto i ja jedan od onih nesretnika s otkazanim letom… milina… Dakle opet šetnja po aerodrumu u potrazi za informacijama. Ćovjek fino ode od jednog reda, do drugog, pa treći šalter i na kraju vele, odite online i promjenite booking ili nazovite službu za rezervacije. I zovu se informacije po posebnim tarifama koje naravno iscrpe zadnji impuls iz mobitela…

Naravno, svi oćito imaju istu namjeru ko i ja… linije zagušene, nedostupnost, online nemoguće išta promijeniti. A ništ, ajmo sad fino stat na loptu. Dakle ovuda ne ide, drugi aerodrumi poprilićno daleko (i za divno ćudo rade neometano ćitavo vrijeme), dakle treba se prebaciti nekako. I ajmo, kontaktira se prijevoz (god bless free poruke unutar mreže ) međutim i on je zakaćio promet pa et – još jedan delay …

Dakle sliijedi epizoda ćekanja… No, ne bi to bilo teško da et, neko pametni s aerodruma se dosjetio držati sva vrata otvorenima. Fino se navućem zime, bubrezi poklecaju i posjeti wc-u postaju redovitiji… Vrijeme ide… polako… jako polako…

Nakon 4.tog posjeta WC-u, lista s polascima polako postaje zelene boje. Na žalost, moj let nije među njima… jer eto… onak koji se sjetio otkazati ga, valjd je mislio da zima može potrajati cijeli dan, a mooooožd i 15tominutni snijeg zamete pistu? No bilo kako bilo, viša sila valjd ima drukćije planove…

Ćekajući prijevoz nekako mi se vrzma kroz glavu – đto je to drukćije u odnosu na jutro kada je let otkazan?

Temperatura zraka – ista 2 stupnja

Padaline – nepostojeće

Pista – ista ko i ranije

I onda mi sine: MRAK – ahaaaaaa… pa to mora da je to. Avioni se boje mraka!!!

(doduše nekako je vjerovatnije da je u prići onaj poznati engleski Health and Safety izgovor – dakle preventiva da se nedajbože nešto ne bi dogodilo, jer eto ipak su rekli da će padati snjeg, pa eto… ljudi se ponadali još jednom slobodnom danu)

Uvijek će ostati samo jedno pitanje u mojim mislima… ono jedno jedino… ono djećje, radoznalo, naporno, neumoljivo…

Na žalost pitanje nema odgovora, niti će ga ikada biti. Ostaje samo radoznalost i divljenje u mojim očima.

Sjećam se i ljepih i ružnih dana, s time da ljepi prevladavaju. Iz ne znam kojeg razloga, nekako mi pada posebno jedan dan na pamet… bilo je to neke, sada davne, 1992. Razgovor između nas dva, onako sasvim neobavezan i sasvim neočekivano – izjava…

“Dok sam ja živ, nećete biti gladni i ništa vam neće faliti…”

I doista, proročke rijeći. Svojski se trudio održati obećanje… Osoba koja šuteći sve podnese, ne odaje svoje probleme drugima i nosi teret na svojim leđima je uvijek heroj u mojoj knjizi… Ali isto tako, nekada ta osoba treba podijeliti teret… pogotovo s onim najbližima koji su u stanju podijeliti ga… No sad je kasno… A i nije više ni bitno…

Teret je tu da se nosi, problemi su tu da se rješavaju… svakom na svoj način.

No ovo nije post o teretu, niti problemima… ovo je post o ponosu i ljepim sjećanjima koji ima na pretek… i evo samo da ostavim natuknice po nekoj svojoj ljestvici:

1. Ha – da
2. Glađenje brkova
3. Osmjeh
4. Spremnost za pomoć (bilo kad, bilo gdje)
5. Ukočeni položaj u vožnji auta
6. Bangavi prsti na ruci što orahe lome
7. Jurcanja u GSI-u
8. Razumjevanje
9. Grah, Šnicle i Sarma
10. “Idi i donesi šibu”
11. Fangla i mistrija
12. Boćanje i boćarski klub

Naravno, ima tu još toga… ali neke stvari su mi nekako više prirasle srcu od drugih… “Ha – da” – najpoznatija uzrečica koja paše kao potvrdna, negacijska i svaka druga nijansa odobravanja i neodobravanja. Onako u stilu:

Jel tako da sam u pravu?

Ha – da…

Normalno, nikad mi nebi bilo jasno jel rečeno da jesam ili nisam…

Obićno “Ha – da” je popraćeno glađenem brkova. Onako, za vrijeme Remi partije taman pred handiranje – samozadovoljno glađenje brkova. Svaki hand je izvukao poznati osmjeh popraćen s nekim komentarom koji završava na “Ha – da…”

Ukoćenost u vožnji je bila legendarna… Kratke noge koje jedva dodiruju papućice zahtjevaju približeno sjedište. Ali ni to nije dovoljno… nekako je valjda praktičnije namjestiti si upravljač na pol prsa. Neprirodno ali opet, za njega nekako funkcionalno… istovremeno simpatićno i iritirajuće … No ni to ga nije sprječavalo jurcati se protiv audija, mercedesa i novih vozila, jer eto – može se s GSI-om….

Prsitma izlomljenim od valjka, isćašenima u povremenom okršaju s negativcima uvijek u stanju lomiti orahe… Legendarno!!!

I bez obzira na problem, nevolju, sreću ili nesreću čovjek je uvijek imao razumjevanja… ili ako ništa drugo, dodati jedno “Ha – da” i ćovjeku odmah bude nekako lakše…

Grah i šnicle – definiraju kulinarsko umijeće. Unatoč čestim spravljanju specijaliteta, ova dva su se uvijek našla na repertoaru. Zapečeni grah treći dan – najbolji ikad! A sarma, e to je već posebna prića koja poćinje nekako s izjavom “Pojeo sam 4 za probu…”

“Idi i donesi šibu” vuće svoje korijene unazad par desetljeća… legendarna tehnika odgoja, uvijek upamćena i poštovana – ali UVIJEK pravedna!!!

I Fangla i Mistrija imaju svoje korijene u davnim godinama. Nekako omiljeni alat majstora… trebalo je znati vitlati s time. Bezuspješno me pokušao naučiti toj vještini… jednostavno nemam talenta za to…

Za kraj ostaje Boćanje i Boćarski klub… mjesto gdje se provodilo najviše vremena. Mjesto koje je znalo uzrokovati debate o “Prvenstvenoj utakmici” i “Turniru” (normalno, završavane s jednim “Ha – da” )

I što reći dalje osim:

Stari je bio predobra osoba vrijedna divljenja… Nikada neću biti niti dio onoga što je on bio, ali ako uspijem postići samo dijelić toga tijekom svog života… smatraću da će me pogledati odozgor i reći jedno… ” ha – da”, pogladiti brkove i nasmješiti se…

Mojoj legendi koja ovo nikada neće vidjeti…

Zbogom… i volim te…

Ok, Imam jos 19 18 17 …. 12... nekoliko … pozivnica za google wave… Oni koji su zainteresirani, molicu ljepo da se jave u komentarima.

EDIT*: Sve pozivnice su podjeljene, ako oni koji su dobili account imaju pozivnica za podijeliti nek se jave pa da podjelimo još

Od jutros sam napokon dobio pristup i toj famozno najavljivanoj usluzi od velikog brata googla… Normalno, nemam pojma otkud poceti pa et… mozd je najbolje poceti od djeljenja s drugima

19 invitations to go... so grab it while you can…

18

17
12…

some to go…

Update:

Pozivnice dijelim iskljucimo samo onima koji ostave komentar na ovaj post. Nemam vremena ici svuda okolo (twitter, facebook i ostali auto updateani accounti s linkom na ovaj post)

Ukoliko ste dobili account i registrirali se, bilo bi ljepo da mozemo podijeliti jos pozivnica drugima koji trebaju.

Evo ispod test tog famoznog wavea… dakle ako je acc odobren.. ostavite komment da vidim jel sve ok…

Ajmo smjestiti stvari u perspektivu:
Vatrogasci u Kaliforniji pronašli leš u šumi ya vrijeme procjene štete od šumskog požara. Preminuli muškarac je bio odjeven u ronilačko odijelo, kompletno sa ronilačkom bocom na leđima, perajama i maskom za lice. Post-mortem otkrio je da muškarac nije umro od opekline, već od unutarnjih ozljeda.

Stomatološki zapis je omogućio pozitivnu identifikaciju. Istražitelji su bili zbunjeni kako potpuno odjeven ronilac završi u sredini šume u vrijeme požara. Otkriveno je da na dan požara, muškarac otišao na ronjenje uy obalu oko 20 milja od šume. Vatrogasaci, kako bi sprijećili požar što prije, zvali flotu helikoptera s vrlo velikim spremnicima za vodu. Voda je uzeta iz oceana i baćena na požar.

Pogodili ste. Jednu minutu ronilac je ronio u Tihom Oceanu a sljedeći trenutak pada s neba na požar.
Neke dane jednostavno se ne isplati izaći iz kreveta.
Ovaj članak je preuzet iz California Examiner, 20. ožujka, 1998.

Još uvijek mislite da imate loš dan?

Čovjek je radio na svom motociklu u vrtu a njegova supruga je bila u kuhinji. Turirajući motor, motocikl je najednom ubacio u brzinu a lik, i dalje drzeći upravljać, uleti u kuću s motorom i završi na podu. Žena, ćuvši lom nađe razbijenog muža, vrata i motor na podu.

Žena pozove ambulantu. Nakon što ambulanta odveze ćovjeka u bolnicu, žena podigne motor i izgura ga van. Budući da je gorivo proliveno po podu, žena uzme papirne rućnike, izbriše benzin, i baci ručnik u zahod. Čovjek je nakon pregleda pušten da dođete doma. Po dolasku kući, on je gledao u vrata i štetu na njegovom motociklu. Postao očajan, otišao do kupaonice, sjede na
WC i zapali cigaretu. Nakon završetka cigarete, baci opušak među svoje noge u WC školjku.

Supruga, koja je u kuhinji, čuje glasnu eksplozije i vrištanje supruga. Uleti u kupaonicu i nađe supruga na podu. Njegove hlače spaljene, opekotine na stražnjici, leđima, nogama i preponama.

Ista medicinska ekipa od ranije dođe po njega. Dok su ga nosili u vozilo žena im isprića šta se dogodilo a oni puknu u smijeh nagnu nosilo, i iskipaju muža van. Lik u padu slomi ruku.
Florida Newspaper

Još uvijek imate loš dan?

Moglo bi biti i gore … ..
Prosječni trošak rehabilitacije tuljana nakon nafte prosute na Aljasci (Exxon Valdez) je $ 8.000. Na posebnoj ceremoniji, dva skupocjena tuljana su pušteni natrag u divljinu. Usred klicanja i aplauza publike, kit ubojica ih pojede oboje.

Student psihologije u New Yorku iznajmi svoj slobodan prostor stolaru kako bi ga stalno izazivao i proučavao njegove reakcije. Nakon tjedana provociranja, stolar ga sa sjekirom zveknio u glavu i ostavio ga mentalno retardiranim.

Loš dan?

Prosvjednici su protestirali na okrutnosti slanja svinja u klaonicu u Bonnu- Njemačka. Odjednom svinje, dvije tisuće njih, pobjegnu kroz ogradu i u stampedu, zgaze dva nesretna prosvjednika do smrti.

I na kraju … ….

Irački terorist Khay Rahnajet, nije platio dovoljno poštarine za pismo bombu. Vratilo se sa “vratiti pošiljatelju” žigom na njemu. Zaboravljajući da je bomba, on ga otvori i raznese se.
Dan nije tako loš, zar ne?

Duboke misli …. Jack Handey
Sljedeći put kad imate loš dan, zamislite ovo:
Vi ste sijamski blizanac.
Vaš brat, priključen na vaše rame, je gay.
Ti nisi.
On ima spoj danas.
Ali ti si onaj koji ima anus.
Osjećate bolje sada?

Ovaj post poćinje nekih 17 godina u prošlosti… Ne, nema interneta, nema mobitela, nema facebooka, msna i twittera. Severina i index su nepoznanica, Kerum, Todorić i ekipa su još uvijek relativno normalni i ne pretjerano bogati, domoljublje se cijeni, biti hrvat je ponos i dika, a branitelji su cijenjeni… no, ovo nije post o nijednome od njih…

Autobus na parkiralištu, torbe su spakirane i vrijeme je okrenuti novi list u životu. Zadnji pogled prema obitelji, duboki uzdah… i bez puno razmišljanja odlazak u nepoznato. Gledam okolo i tražim mjesto za sjesti. Svako sjedalo ima jastuk i dekicu… biram ono prazno. Ne želim sjesti na nećije mjesto… želim svoj mir…

Zvuk autobusnog motora me nekako trgne… Neki lik uzima putovnice, pregledava neku listu, stavlja kvaćice… Uz mene još 16 nepoznatih lica… daleki put za preći… krećem…

U prvih pola sata već vidim tko je tko…

Jedan klinac oćito želi svu pozornost za sebe – neka ga, nisam zainteresiran a prićanje i igru… Jecanje, glasan plać i drama – Već mi jedna klinka ide na živce. Stvaraju se neka prijateljstva, dijele se slatkiši i prića se o novcima… ali ne ja… ja samo želim mir… Ionako nemam nešto slatkiša uz sebe, a kamoli za dijeliti, novac što imam saćuvati ću…

Tu kreće moje sedmomjesećno putovanje…

….

…

..

.

Sedam mjeseci kasnije…

Ne znam je li isti autobus, ali klinci su isti… Ulaze u autobus, smjeh, vriska, pozdravljanje i preprićavanje sedmomjesećnih dogodovština… Jedan po jedan ulaze i sad su svi unutra. Vozać pali autobus i kreće se put domovine… Mašu kroz prozore, smjeh na licima… idu kući…

…da….

…oni idu kući…

…ja ne… ja ostajem…

Da li sam tužan – Ne znam, iskreno mislim da nisam, ali tamo di oni idu, ne želim ići… ionako nitko i ništa ne ćeka mene na njihovom cilju. Mene zanima drugi cilj, druga destinacija…

2009. Listopad – jedna Subota…

U rukama držim požutjeli stari papir. Na njemu lista od 17 imena. Prvo ime na papiru je moje… uz njega kvaćica… Isti onaj papir koji je prije 17 godina u rukama držao neki lik i pisao kvaćice pored imena. Pokušavam povezati imena s licima onih klinaca što su otišli… Zanimljiv osjećaj… zanimljiv broj godina, zanimljiv broj imena…

Zanimljiva je i sudbina koja uvijek nekako sve vodi u krug. Zanimljivo je vidjeti draga lica… ali najzanimljivije je vidjeti kako je život okrutan… Zanimljivo je vidjeti kako neki ne zaslužuju ali sada uživaju, zanimljivo je vidjeti kako ispravni ljudi samo pate… i zanimljivo je vidjeti kako se stvari zaboravljaju…

…

..

.

Nemam obićaj pisati ozbiljne postove, ali s vremena na vrijeme se sjetim kako nekada nije sve bilo lako… Ovaj post možda jednom nastavim i objasnim zašto je sudbina prema nekima okrutna, možda ćak i podijelim crticu iz davne prošlosti što se prepliće s sadašnjosti nakon 17 godina.  Najvjerovatnije neću jer vjerujem da svaki osmjeh treba cijeniti, svaki trenutak ćuvati… a loše trenutke treba samo preći i nastaviti preko njih…

I samo još zadnja kratka misao… sve se plaća u životu… i sve se vraća… bilo kako bilo…

Uživajte dok možete… Ne vrijedi “ćekati bolje dane”… Ti dani su SAD!

Ne tako davno, opalio sam ovaj ljepi post: Žene su zlo a danas je vrijeme da ga nastavim…

Deja-Vu… tako bi se to dalo opisati u jednoj rijeći (aj dobro, dvije rijeći i crtica između)…

Lokacija – OPET Fitnes klub, OPET jakuzzi… ali druga ženska…

Nakon što odradim svoju seriju, zavalim se u jakuzzi i poćnem drijemati… Voda ugodno topla, balonćići me laganini masiraju a misli daleko negdje na ispaši… Kad evo, neko poprilićno stasito biće prošetava ispred bazena. Baca ona pogled, i refleksno uzvraćam (pomalo sanjivo)… Ne znam zašto ali odmah refleksno uoćavam detalje i nakit na njenom potamnijelom tenu… Srebrni lanćić oko vrata, tetovaža iznad stražnjice, narukvice – i vjenćani prsten.

hmpf… aj dobro, neću se zezat s time i prepuštam se dalje odmoru… Par minuta kasnije, vidim da ona škica (ipak smo samo nas dvoje u jakuzziju)a prsten prebaćen na drugu ruku?! Naravno, od tog trenutka mi osmjeh s lica ne silazi. Pomalo onaj u stilu “smirk”, neki polu osmjeh… i naravno krenemo nešto prićati nevezano o svemu… Mala flertuje onako oćito da boli glava….

Tri serije vodene masaže kasnije, mene ubija znatiželja:

“Nego, sad može jedno brzinsko pitanje?”

“OK?” – pomalo zbunjeno

“Jel ima neki razlog što si promijenila prsten s ruke na ruku?”

Prvo što primjećujem je promjena boje tena… u laganini crvenilo i nelagodu… Poćne ona nešt s izmotavanjem…

“Ma prst mi je natekao, mjenjam ruku” – bla, bla, bla…

Normalno, nedam vrag mira. Ego mi je ionako već nahranjen, ali sad oću brutalnu istinu i nakon nekog vremena evo nje…

“Udana sam…”

Priznanje ispliva na površinu…

Ono što mi nekako ne ide u glavu… što je s tim udanima? Zar uporno traže neki izlaz? Onako, ZAŠTO su se udale kad traže nešto drugo???!!!

I ond ti vjeruj ženama??!

Stog razloga i ovaj post ide sasvim kratko s rijećima.

Kao prvo, slućajnim naletom na ovaj komad, stavljam je na prvo mjesto. Ćista desetka!

Za sljedeću sliku nisu potrebni komentari…

A vezano za ženske dekolteje ću samo reć jedno: ako je izloženo – treba vidjeti!

I za kraj… jedan viralni video… Navodno djeca vide nešto drugo… ja sam izgleda zaglibio

Kao što rekoh… držim post kratak ali sladak…
Toliko o PG13 rejtingu bloga

Poslovi se dovode kraju, rezultati se naziru u daljini i sve sjeda na svoje mjesto. Naporno ali s dugotrajnim efektom u svakom slućaju…

Naime, šef objavljuje prvu knjigu u seriji, a ja sam zadužen za sve ilustracije i fotografije (layout, fotografija, editiranje, etc…). Onako, simpa posao za složiti, ali tek sad postajem svjestan koliko to u biti sve znaći.

Originalno, ideja o izdavanju knjige je bila moja, više u smislu marketinga firme i stvaranja imena tvrtke… ali izgleda da stvari imaju dugoroćniji efekt… Knjiga je nešto malkice drukćije od weba i ostalih šema (dosad ima par stranica koje su se ugasile… i sav posao otišao u zaborav)… Knjiga je ono što ostaje u fizićkom obliku… I nakon niza godina, ista knjiga će biti vjerovatno na polici neke knjižare, možda u arhivi… I ko zna koliko godina kasnije, netko će vući referencu iz nje i reći – našao sam slike u tom i tom izdanju…

E upravo te slike… to je ono što ostavljam iza sebe…

I da se razumijemo, nisu to slike brda, planina i ljudi… to su slike raznih artefakata… To su slike koje su svjedoci jedne povjesti… nešto što je puno duže od trenda i mode… nešto što ja još uvijek nisam uspio svatiti… Ova publikacija će najvjerovatnije završiti kao dio arhive Britanskog muzeja kao referentni materijal…

Istinu za volju, nisam oćekivao nikakav spomen moga imena, zadovoljan sam bio i s plaćenom lovom za obavljeni rad… no jedna zaista ljepa gesta me danas oraspoložila i ponukala da ostavim ovaj post…

U poćetku knjige stoji…

“Posebna zahvala Damiru Radiću i Stephen Pollingtonu za pomoć pri izradi teksta i ilustracija, kao i Lindsday Kerru za skice.”

Dakle… ostavština za budućnost je tu…

www.british-artefacts.co.uk