Stog razloga i ovaj post ide sasvim kratko s rijećima.

Kao prvo, slućajnim naletom na ovaj komad, stavljam je na prvo mjesto. Ćista desetka!

Za sljedeću sliku nisu potrebni komentari…

A vezano za ženske dekolteje ću samo reć jedno: ako je izloženo – treba vidjeti!

I za kraj… jedan viralni video… Navodno djeca vide nešto drugo… ja sam izgleda zaglibio

Kao što rekoh… držim post kratak ali sladak…
Toliko o PG13 rejtingu bloga

E ovaj ljubimac zaista ima muda!!! Respect!!!

Volim avione i ev jedna cool slika:

Još jedna nekak cool slika…. Ne znam zašto.

Za sljedeću imam samo komentar na kraju…

……………………………………..________
………………………………,.-‘”……………….“~.,
………………………..,.-”……………………………..“-.,
…………………….,/………………………………………..”:,
…………………,?………………………………………………\,
………………./…………………………………………………..,}
……………../………………………………………………,:`^`..}
……………/……………………………………………,:”………/
…………..?…..__…………………………………..:`………../
…………./__.(…..“~-,_…………………………,:`………./
………../(_….”~,_……..“~,_………………..,:`…….._/
……….{.._$;_……”=,_…….“-,_…….,.-~-,},.~”;/….}
………..((…..*~_…….”=-._……“;,,./`…./”…………../
…,,,___.\`~,……“~.,………………..`…..}…………../
…………(….`=-,,…….`……………………(……;_,,-”
…………/.`~,……`-………………………….\……/\
………….\`~.*-,……………………………….|,./…..\,__
,,_……….}.>-._\……………………………..|…………..`=~-,
…..`=~-,_\_……`\,……………………………\
……………….`=~-,,.\,………………………….\
…………………………..`:,,………………………`\…………..__
……………………………….`=-,……………….,%`–==“
…………………………………._\……….._,-%…….`\
……………………………..,<`.._|_,-&“…………….`\

Update za one koji ne kontaju gornje linije

U prošlosti sam nailazio na ćudne odluke šefova – tvrdoglavost, inzistiranje na pogrešnim stvarima i doslovce nisam mogao napraviti ništa. Doista frustrirajuća situacija!

Ovaj put, situacija je malo drukćija…

Situacija br 1: Ne tako davno, za vrijeme šefovog ljetovanja uspio sam skršiti neku staru vikinšku ogrlicu (za neupućene, radim dosta s antikvitetima i uglavnom su to skupocjene stvari). Oćekivao sam neku vrstu penala… a na kraju – ništ. Samo jedno – OK je! Dapaće, još me pohvalio kako smo držali firmu na okupu sve to vrijeme…

Situacija br 2: Egipatske shabti figurice. Jedna od njih mi doslovce iskliznila iz ruke i naravno ošla u 3 p….. m…..

oh yeah... i am clumsy

Situacija br 3: Ming dinastija konj. Nešto idem ubaciti u koš za smeće i nit manje nit više trknem konj na podu. Taman onak fino oćišćenog od blata i sranja (lik je proveo 3 sata ćisteći ga prije tog)

Puko dritto po sredini

I osto skraćen za dužinu glave

Swell…. zaista imam talent za izabrati skuplje stvari u kolekciji. No moj šef i ovaj put rekao – događa se! Zaista, respect!!!

(nemojte slućajno pomislit da ja sad gunđam jer moro bi radit mjesecima da ovo otplatim)…

No ni te moje smotanosti i njegova smirenost na njih nije toliko fascinantna. Ono što me zaista danas dojmilo je sljedeći razgovor:

“D., trebam ti nešto reći”

“Pucaj”

“Prije, davnih dana sam surađivao s likom koji se zove Milan…”

Tu napravi onako pauzu znaćajnu i vidim da promatra moju reakciju.

“On je iz Srbije, a znam da ih ti ne voliš zbog toga što ti se dogodilo u prošlosti s njima i tvojom obitelji…”

Vidim na šta cilja i odmah mu skraćujem muku:

“Ne brini, posao je posao, tu me ne dira previše nacionalnost. Štoviše, ukoliko možemo odraditi dobar posao i zaraditi nešto extra, ja sam uvijek za!”

Vidim da mu pada kamen s srca… Nastavljamo razgovor o tom poslu kroz skroz opušteni ton… Naime, njega brine kako ću reagirati. U principu, ima poštovanja prema meni i radije je pita za mišljenje nego li je ode i odradi svoj dio posla. Ono što zaista cijenim kod šefa je što on zaista prihvaća moje konstruktivne savjete. Ne odbacuje kritike, primjenjuje pozitivno i može se s njim normalno razgovarati…

Doista, nekad ima posla preko glave, i doista nekad pomislim da mi je klon potreba a ne zajebancija… ali što jest jest… ovo je dosad najzdravije radno okruženje u kojem sam ikada bio…

U svakom slućaju, dojmilo me se njegovo razmišljanje…

p.s. da ne bi pomislili da se ovim postom uvlaćim šefu u šupak – ne govori hrvatski, a translatori ne kontaju moj stil  pisanja

Zadnji dan boravka u Dubrovniku… Zapravo, ovo nam je onako bonus dan jer iz vedra neba nam palo na pamet ostat još malkice. Ipak treba putovat nazad uz tu “Silnu policiju po Bosni”, pa red je da se opustimo i onak odmorimo pred put…

Ranim jutrom obavezno inkriminirajuće slikanje nevinih uspavanih dušica:

Uspavana ljep... ovaj, princ...

Spuštamo se na plažu malo kasnije, promotrimo okolinu i obavezno natezanje i odmjeravanje snaga. Ovaj put i Seniora uvlaćimo u igru, ali taj se ne zeza… odma mi buraza markira po drugoj strani vrata!?

I druga ogrebotina...

Dan prolazi ugodno u ritmu kupanje – odmor – kupanje – odmor… Umjesto poštenog rućka u kljun ubacujemo neke hamburgere, hot-dogove i pomfrije. Nekako rućak ne sjeda najbolje al ajd, ne mogu se potužit da nije bilo dost. Ipak su nas one silne plate razmazile…

Kako je zadnji dan na obali vrijeme je za Baywatch trenutak…

ooops... ne taj trenutak...

Blue Baywatch

Mitch Buchanon - without hair

Starog opet oćaravaju sjene i grane u pokretu što zaista moram ovjekovjećiti…

Jel budan il spava??

Kao posljedica ovih dana uživancije, meni je ruka PREGORILA, a burazu se crvenilo ugodno proširilo preko glave, ramena…

Red devil

Plan je da krenemo uvećer, odnosno poslije ponoći tako da nam ostaje vremena za spustiti se u grad, još jednom pozdraviti vlasnike restorana Posat, zahvaliti im se na gostoprimstvu i još jednom za kraj viditi Dubrovnik i stare zidine…

Vlasnici restorana nas ugodno iznenađuju s buteljom vina… i naravno jedna zajednićka fotka:

Grupna fotka... ahhhh te plate....

Kako treba krenuti na put, umor prevladava i odluka je sljedeća… kratka šetnjica gradom…

Zjapim... po obicaju...

Naravno, kratka šetnjica se pretvara u šetnju do poslije ponoći. Za kraj, buraz zauzima pozu za slikanje da ipak ovjekovjećimo taj trenutak…

The MAN!!

Zadnji đir gradskim prijevozom i stižemo kući. Ubacujemo stvari u auto, ko fol zatvorim oko i oko 2 ujutro krećemo na put…

Put Nazad

Pozdrav s majkom koja ostaje u Dubrovniku. Provjera auta, gume, voda, ulje.

Problem br 1: Pokazuje da je ulje ispod minimale
Problem br 2: Stari nije kupio dodatnu litru
Problem br 3: Ruta kojom ćemo ići

Prvo frka jer je stari bio zadužen za potrošne materijale, drugo kratki živci u obojice i naravno kreće svađa…
Sve bi to bilo u redu da je auto stajao parkiran na ravnoj podlogi, a ne na uzbrdici/nizbrdici pa ona šipka za nivo ulja pokazuje pogrešno… Tu nekako padne odluka da idemo nazad preko Mostara zbog benzinskih (koje usput nigdje ne rade oko 3 ujutro u dužini od skoro 80km)…

Prepiranje, prebacivanje krivice, ljutnja… I sva frka nestaje odmah nakon nalaska benzinske postaje!?!?

Stari se odmah na zadnjem sjedištu baca u san pravednika, a buraz onako umoran jedva oći drži otvorene… Par sati kasnije, mjenjaju se njih dvojica za sjedeći pložaj “da meni prave društvo”…

Zar je potrebo reći da je buraz utonio u san isti trenutak, a stari samo par trenutaka kasnije??

I tako, mrtvo doba noći, vožnja kroz Bosnu gdje srećom i policija spava… (osim moooožd onih kamera na onom batrljku od auto ceste.. no o tome ako dođe ćestitka)

Na kraju, poslije Sarajeva me lovi umor i prepuštam starom vožnju… Sat i pol kasnije, “naspavan i odmoran”, ponovo se lovim volana i završna etapa do Vukovara!!!

We are back… i ja sam pre umoran…

Slijedi: Video post, I muke po putovnici….

Proteklo veće u gradu je onako bilo fizićki zahtjevno i jedan ljepi san sve to fino izljećio. Novi dan, znaći nove pobjede i nove gluposti… Ako se ne varam, ovo je jedan od rijetkih dana gdje na plažu stižemo prije podneva. Dolazak i odma ulov jednog mjesta u debelom hladu. Ipak mlađi D. pokupio malo viška sunca proteklih dana i sad bježi od njeg ko vrag od tamjana…

Vrijeme je za osmotriti situaciju na plaži, neizbježno fleširanje (ponavljam – NE PITATI ZA OBJAŠNJENJE – nema ga ) i pri tome malo sunca uloviti…

Hvatanje sunca

Par sekundi kasnije… budi se ono zdravo bratsko rivalstvo i kreće se s fajtom…

Odmjeravanje snaga...

Naravno, taktićki se ubacujem u zamućenu vodu da ga rasturim…

Strateško zaronjavanje

No nećemo o detaljima borbe (dovoljno je reći da od svih nebrojenih fajtova sam samo jednom izašao kao pobjednik)…

U trenucima odmora između borbi, buraz se lovi kamere i ide ovjekovjećiti morski krajolik i ljepote mora…

Morska scenografija

Oh yeah... she blows...

Ahh.... more...

Jednom rjećju - ISUSE KOLKI KAPACITET PLUĆA!!!

Hmmm... playlista...

Mooore mooooreeee....

S ovim slikama krajolika se potpuno slažem da oćaravaju ljepote mora, kupanja i uživanja… ali fotograf Junior me malkice zbunjuje s sljedećim setom slika:

Nejasni motiv??

I dalje nejasni motiv ali ove dvije slike imaju nešto zajednićko...

Nadalje:

errrmmm.... zbunjujuće... ali...

SAD je sve jasno!!!

Naravno, da se maknem od ovih zbunjujućih slika… jedna od rijetki slika gdje je junior s seniorom dobro ispao…

Najmlađi i najstariji u klanu...

Neizostavno, ulovljen sam u siestici u hladu… eeehhh… kako bi sad mogao ope na isto mjesto,  istu pozu…

Siesta...

Dan si kratimo glupostima, zezancijom i mojom kolekijom lica ucrtanih na kamenćićima. Na žalost taj dio nismo uslikali jer eto, pokazali su se toliko popularnima da nakon rućka nismo našli niti jedan od mojih umjetnićkih dijela. Na kraju dana, junioru ništa ne preostaje osim da dokumentira svoje “borbene” rane…

Fight club...

Sve u svemu, dan prolazi sasvim ugodno i spušta se noć… Vrijeme je spustiti se u grad, gdje buraz iskušava Magnum pozu:

Magnum

Dolazimo u restoran Posat, sjedamo i razmisljamo što pojesti za većericu… mmmm…. Apropo većerice – One zaslužuju posebnu pohvalu i posebno spominjanje… Vlasnici restorana Posat, dolje uz stari grad su nas srdaćno primili i poćastili nas s odlićno složenom platom punom mesa, krumpira i ostalih delicija… Da doćaram kvalitetu – jednostavno smo sve smazali što je bilo servirano i ono, POŠTENO smo se najeli!!!! Zapravo, toliko je dobro da jednostavno zaboravljamo dokumentirati tu feštu za naša nepca!!??

Posat

Pogled s terase

U svakom slućaju, tko posjećuje Dubrovnik, moja topla preporuka…

I tako, većerica narućena, ugodno ćakulanje s vlasnicima i ostajemo sami da prićekamo hranu da bude poslužena. Malo ozbiljnog sjedenja, slikanje i onda… recimo da slike više govore od rijeći….

Ozareno lice ćeka hranu...

Hungry... just hungry...

Glad ćini ćuda...

Yeah right...

Na kraju većeri, punih trbuha, obavezna šetnjica kroz grad (ovaj put bez glupiranja)… I ko bi reko, tu smo par dana i naletimo na poznata lica. Ne poznata u smislu nekih fensi šmensi likova iz javnog života, već ono… lica koja smo već vidjeli. Tako na primjer ovaj isti par nas je tražio da ih slikamo vežer ranije uz obalu… a sad nas traži slikanje u gradu.

Naši poznaici Talijani, Njemci, Francuzi ili šta već...

Ovaj odmor polako postaje ugodno iscrpljujući i smireno odlućujemo ranije kući… Majka završava s poslom, otac je tu… i idemo isprobati Dubrovaćki javni prijevoz…

Ćekamo javni prijevoz

Slijedi… zadnji dan… i put nazad…

###articles###

Okej, veće je tu… sunce je vani i vrijeme je za posjet gradu. Red je za odlazak braće u grad – samostalno. No, bilo tko nas imalo poznaje lagao može zakljućiti da nama nisu pametne stvari na pameti…

Prvo jedna rundica oko grada, šetnja Stradunom, bacanje oko na prirodne ljepote grada…

Gradske znamenitosti

Red službenog slikanja ono ” U Dubrovniku”.

Ljetni "ten"

The Begining

Držić ima da drži!

I par sekundi kasnije ideja – bratsko natjecanje!!!

Kako je Junior fizićki daleko spremniji od seniora, i kako senior ne da priznati da je junior bolji slijedi natjecanje:

Prigodna lokacija i shema… ako on može, mogu i ja!!!

A ha! Ide mi!

Naravno, junior mora zakomplicirati stvari, baca pozu… ALI… još uvijek pratim!!!

A HA... imam i ja asa u rukavu!

Aj sad onako mudro predložim jednu šetnjicu (u stvarnosti tražim predah jer me ruke izdaju!!!), ali junior opet ‘ – PLJAS – zaljepi svoj potpis na rivi…

Signature...

Onako…. nije baš da ga mogu pratiti (guzica mi prevelika a premalo mjesta od zida) pa nastavljamo šetnjicu do druge lokacije… Onako u vrludavim ulicama, naravno sporednim jer ko još uopće ide normalnim ulicama!!?? Jedna od ulica onako fino ljepo zakreće u stranu i pratimo nas dva put… najednom… Jackass feeling….

Sljepa ulica

hmmmm… povratak na glavne ulice i trg kad vidi vraga… stupovi, Herkul… ajmo isprobat!

Slavonski Herkul

Junior pokušava nadmašit al et… ovaj put moja pobjeda…

meeeehhhh...

No brzo nam trg dosađuje i opet se selimo u sporedne ulićice… Jedna od njih ima sasvim prigodnu skelu i naravno  – i TO se mora isprobat!!

Monkey business

Aj sad smo se valjd izvješali di se dalo izvješat (legalno).. vrijeme je za cool faceoff…

Nerješeno?

No ni cool nije dovoljno cool pa ajmo još koju isprobat… Uz malo burazove pomoći uspjevam impresionirati grupu turista (ako naše neko slićnu forku onlajn… to sam ja slikan od strane zadivljenih promatraća)… Junior opet svoj potpis ljepi…

Impress the crowd...

I za kraj… vidimo nas dva da su sve te ulice nešto uske, pa zakon fizike i ostali znanstveno opravdavajući razlozi nas navode za isprobavanje teorija penjanja. Smišljeno – ućinjeno…

Znanstveno istraživanje

Na samom kraju kad mene već ruke izdaju, junior odradi svoj zadnji potez na trgu ‘- AIRTRACK!!! (guglajte) Ima i video snimka ali zbog svoje fantastićnosti ne ide onlajn… Za kraj opet burazov potpis i kraj većeri…

The final move...

Odlazak nakon odlićno provedene većeri… i priprema za sutrašnji dan….

slijedi: prirodne ljepote, borba u vodi, ogrebotine…

Ići na more je ljepo, ali ići na more s mlađim poprilićno fizićki aktivnim bratom je daleko bolje (ujedno i napornije)… No i ljepe strane imaju svoje mane! Jedna od tih mana je nekontrolirano snimanje. Za poćetak, nit kad je čovjek umoran ne može spavati na miru jer ga snimaju:

Poslije ove lagano neugodne epizode, krećemo opet na kupanje. Ovaj put idemo u Plat, gdje naravno OPET fulamo put, al ovaj put mojom zaslugom i dragom GPS-u koji ne konta razlike u nadmorskim visinama! Srećom neki znaju put i eto nas na plaži u Punatu. Red plivanja, red zezancije i krećemo s “aktivnim odmorom”. Od dolaska dolje na plažu u oći nam zapela stijena na koju bi se mogli penjati. No prije tog red bi bio da onako bratski odmjerimo snage:

Odmjeravnje snaga

A nakon tog – penjanjeeeeeeeeeeeee….

Avanturizam

No ajd da ne pretjerujem, stjene baš i nisu bile nešto visoke, ali sasvim dovoljne za probati izvesti neku pozu ili glupost…

Junior kreće s svojim atletskim shemicama:

Stoj na rukama... showoff

Ond još doda ulja na vatru:

erm... ne znam naziv za ovo...

ali uz "manje napore" i ja uspjevam

Bilo je tu još raznih pokušaja penjanja na nešto malo više okomito al s manje uspjeha. Sve to aktivno kretanje zahtjeva pauzicu i eto u toj prilici hvatam najbolju sliku mene i starog zajedno na ćitavom putu!!!

Dvije generacije

Majka mora ići raditi u popodnevnim satima pa idemo nazad u Dubrovnik. Slalom po cestama, malo utrkivanja s domorocima i onako veli stari:

“Tu se ide na tvrđu”

Odlićno – žmigavac i ajmo uzbrdo! Ajmo vidit i tu lokaciju jer et, kad si već u Dubrovniku… Stari će bit opet “vođa puta” jer eto on je tu već bio… Pa ajmo… stari vodi….

Ajmo na tvrđu...

Nekako te zidine i nisu baš onako motivirajuće, a i sunce je malo žešće – idealna prilika za osunćati se… I braći Radić ne treba 2 put reć… FLEŠ TAJM!!!!

Junior ne zaostaje:

Usput, moliću da nitko ne pita za objašnjenje jer jednostavno – nema ga.

Gore na vrhu tvrđe odlićan pogled puca na Dubrovnik, al baš i nije neki kut za slikanje. Mudro ćekamo da se onaj stražar makne i odma kreće ideja – ajmo se popet na onu kućicu gore na tvrđi.

Smišljeno – ućinjeno!

Slika Dubrovnika u pozadini – idealna:

Dubrovnik u pozadini

Pozadina pred Dubrovnikom

Još koja poza na tvrđi i ajmo kući…

Sva  ta šetnja po suncu ipak na kraju dana ostavlja tragove… a buraz ljubazno predstavlja dokaz:

Malo siestice i idemo van… al ovaj put samo nas dvojica…

ukratko… NIŠT pametnog u nastavku…. samo glupiranje

Jest da je put bio malkice naporan i jest da nam duša spava al et… STIGLI smo u Dubrovnik i vrijeme je napokon da odradimo ono zašto smo u biti i išli u Dubrovnik. Naime draga nam Majka upravo tamo radi preko ljeta…

Ovaj put imamo nekog s nama da nas zaista vodi (budno, bez spavanja… hrkanja). Spust dolje prema starom gradu ili tvrđi i misija nalaženja parkinga. Na svu sreću, taman pred restoranom parking. Ko narućen. Nonšalantno skretanje, ulaz na parking i lagano mrgođenje kad smo ćuli cijenu parkinga:

“15kn sat”

Ajd okej, plaćam par sati još uvijek u cooler modu. Ulazimo u restoran, pozdravljamo se s Majkom, upoznajemo Vlasnike restorana… red ćakulanja i onda… ajmo na MOREEE!!!

Aj dobro, neki su više a neki manje oduševljeni idejom o kupanju

Uzbudjeni vođa puta

Ipak je red da se bacimo u vodu. Zasluženo!!! (a i cjelonoćnja vožnja, kao ni prženje sunca nisu pomogli u našim miomirisima)

Navigaciju ponovo preuzima naš stari iskusni lisac. Swell… jedno pogrešno skretanje, malo lutanja dok et meni ne pukne film i parkiram se onak finjak uz cestu i ajmo pješke!!!

Plaža…

Voda…

Odmor…

Stari lisac eto ćak i na plaži ne skida tenisice.

Šuze na plaži

Naravno, uvijek treba pogledati morske znamenitosti, što moj buraz brižno dokumentira:

Morske znamenitosti

I još znamenitosti

No evo nas na moru, i eto da održimo tradiciju sunćanja malo izlažemo kožu na sunce, no evo već je kraj dana i nakon zalaska sunca pokušavam uloviti nešto boje…

Obavezno flashiranje prolaznika

No dost odmaranja i kupanja za prvi dan… Mala siestica i vrijeme je za posjet gradu…

No prije tog, vrijeme je za pregled dnevnih rana… Mene ćopilo sunce na putu kroz otvoreni prozor u autu… a buraza mala ogrebotinica jer se eto usudio baciti u koštac samnom… Za tu velebnu ranu, mislim da je zumiranje sasvim potrebno!!!

Malo sunca na ljevoj ruci...

Oblaćimo se i ajmo u grad… Društvo nam pravi majka pa et moramo bit mirni i pristojni.

Gledanje znamenitosti

Malkice zverlanja po gradu, gledanja zidina i na kraju umor prevladava… Vraćamo se kući i nalazimo našu uspavanu ljepoticu – što naravno MORA biti dokumentirano!!!

Na moju žalost, sljedeće jutro je novo dokumentiranje… no o tome u sljedećem postu…

Stvari spakirane, lova pri ruci, sve spremno… Vrijeme je za krenuti u Dubrovnik. Plan je otprilike sljedeći:

• Kretanje ujutro oko 3
• Vožnja preko Bosne
• Kavica u Bosni
• Možda i dorućak u Bosni
• Dolazak u Dubrovnik
• Kupanje, rućak etc…

Sve to izgleda fino smišljeno…

Telefon u ruke i zovem starog… AJMO!!!

Pakiranje

Neizbježno slikanje

Buraz i ja trpamo stvari na brzaka, prigodno slikanje pred polazak, ukucavam destinaciju DUBROVNIK u GPS i krećemo…

“Znaš, u Bosni ima puno policije, pa ne možeš brzo voziti!”

– kreće moj stari s iskusnim putnim instrukcijama…

Ipak je on već puno puta prošo taj isti put i sad je eto on maher i put majstor.

Ni 20 minuta kasnije, stiže prvi problem. GPS nas vodi na Županju (doduše, na auto-cestu prema Slavonskom Brodu, ali to je nebitno za starog)

Mi trebamo ići na Bosanski šamac!!! Pogrešno ti taj GPS pokazuje!!!

No ćim se dižemo na auto-cestu put majstor se smiruje… na kratko… Odmah mu u startu zasmetalo što eto malkice propušem auto…

Kud jurcaš, toliko brzo nećeš moć u Bosni vozit, jer tamo ima policije!

Ajde, odmah po silasku s te kratke relacije na auto-cesti, smiruje mu se duša kad je vidio da smo na “pravom” njemu poznatom putu… Ko kobac gleda na brzinomjer i uvjerivši se da ne jurcam, daje mi napomenu:

Samo polako, ima policije po Bosni. Vidićeš kako se skrivaju uz cestu

Naše budno oko

Ni par minuta nakon što mi daje to mudro uputstvo ode u zemlju snova… kao što dokumentiramo prvom prilikom…

Naravno, povremeno se ćovjek budi jer eto mi smo jako zlobni. Ne valja ako otvorimo prozor u autu… jer eto… određena osoba viće:

Propuh je!!!!

Ako nije propuh, onda je glazba preglasna. A ako nije nijedno od toga onda ide ono:

Pazi, ima policije po Bosni!!!

We Rollin'

Vrijeme ide, kilometri se prolaze i polako stize vrijeme za jutarnju kavicu. No, pošto naš “vođa puta” krmi na zadnjem sjedištuu onako zadnji tren budi se i viće – TU TREBAMO STAT!! Na žalost, prerano stižemo na kavica-destinaciju i gostionica nije otvorena. Uz sad već normalno komentiranje o kolićini policije uz bosanske ceste (a stvarno ih ima masa), bacamo nešto putne hrane u kljun i odlućujemo nastaviti putovanje…

I opet...

“Vođa puta” opet zakrmi po ne znam koji put a eto… mi idemo di GPS vodi, a GPS veli – Sarajevo!
U Sarajevo stižemo ranim jutrom, taman dok ljudi idu na posao ili di već se mase kreću… Ne zadržavamo se dugo, taman dovoljno da bacimo koji pogled na tu Bosansku metropolu. Kako stari spava snom pravednika… mi pratimo GPS koji kaže – ravno. Doduše, znam da je stari nešto spominjo Mostar, cestu, brda, rupe, Trebinje… pa kontam, valjd zna GPS di idemo (iako je na par prilika po njemu bilo evidentno da se vozimo po toku rijeke). Po ne znam koji put prelazimo rijeku Bosnu (mislim da smo buraz i ja nabrojali 14 puta) i pratimo cestu…

Zapali Majorku

Priroda izgleda fenomenalno… Tuneli, brda… sve onako baš fino!

Cesta... priroda...

I dalje bi se mi laganini u idili vozili da mi iz ćista mira nije izletilo stado ovaca na cestu. Njih onako majstorski izbjegnem, kad ni par zavoja dalje – skoro neku babu pokupim!

Budni vodić puta

Vjerovatno se tu negdje zbog silnog koćenja i inercije budi stari… Bunovan, podbuho, zakrvavljenih oćiju:

Di smo mi to?

Bosna.

Onak… oćito jel…
Onako vidim ga da nešt mrko gleda znakove pol na ćirilici pol na latinici. I kad je skonto di je otprilike krenilo je…

• Pogriješio si put
• Ne znaš di ideš
• Izgubljeni smo
• 100% krivi put
• GPS ne zna di treba
• Trebo si mene slušat

No, aj da ga uvjerimo da ipak znamo di smo i kud idemo, malkice odzumiramo na GPS’u i et vidi vraga… put prema Trebinju! No ni to ga ne može uvjerit.

Još smo 300km daleko od Dubrovnika!!!

I dalje on po svom. No tu pada oklada o vremenu potrebnom do Dubrovnika pa ajde… ćovjek se smiri malkice.

Kako dan odmiće, tako se i temperatura diže. Sunce polako poćinje pržiti i to baš po mojoj strani auta. Grije li ga grije. Nakon nekog vremena, više ni otvoreni prozori ne smetaju… Uz manje više idilićnu vožnju ovaj put BEZ policije u Bosni (jer oćito ih u ovome dijelu nema) iz uz manje zastoje (bušenje tunela), stižemo na granicu. Bosanska granica – sve 5, Hrvatska- da ćovjek ne povjeruje – KOLONA!

I tako sjedimo, ćekamo, povremeno se moj buraz prisjeti ĆETRGUŠA (ipak su to opasne zmije jel), vrijeme prolazi… i nakon skoro sat vremena ćekanja uz gnjavažu i totalno idiotsko pretraživanje vozila, ulazimo u Hrvatsku i prema Dubrovniku…

I taman kad bi ćovjek reko da je kraj mukama i putovanju, ulazimo u Dubrovnik.

Stari, koja je adresa di se mama nalazi?
Neznam, znam samo ulicu i kako doći do nje…

Aj fino, bar zna put po Dubrovniku – kontam si nekako…

Ajde, kuda sad?
Ne znam odavdje!?

AAAAAAAAA…. polako mi ispili živce jer eto, majka taman radi, a stari nema broj niti ne zna di se toćno nalazi naša destinacija!!!
Povuci, potegni, malo điranja okolo po Dubrovniku, napokon nađemo put s kojeg stari “Zna kako doći”…

Trenutak dolaska na destinaciju

Dvije minute nakon dolaska

Put… kompletiran…
Slijedi ODMOR!!!

Zadnji dan boravka na Lošinju i red da se posjeti otok Unije…

Sam otok po sebi mi uvijek budi nekako dvostruke emocije. S jedne strane osjećam uvijek onako neki topli osjećaj oko srca. Sreća, fina sjećanja, uživancija, odmor… sve ljepe stvari.

S druge strane opet me peru negativne strane tog otoka – poniženje, siromaštvo, poniznost, tuga i bespomoćnost…

Razlog ove druge strane zapravo i nije otok sam po sebi, već prije moje osobno doživljavanje otoka i svega što se zbivalo u onim danima prognaništva, no neću o tome… sada me zanimaju samo one prve emocije…

No prerano je za mene jer brod kreće oko 6 ujutro (na godišnjem odmoru to je ravno neprospavanoj noći). Ulazimo na katamaran “Juditu” smještamo se i 2 sekunde kasnije tonem u san i razmišljam o Unijama.

Da ne dužim, radije evo quote s www.otok-unije.com:

O doktorima:

Dežurnog liječnika nema. Zatreba li vam, raspitatajte se po selu koji doktor trenutno provodi svoj godišnji odmor na Unijama. U slučaju teže povrede ili bolesti može se dogovoriti avion ili gliser do Malog Lošinja. Hvala na pitanju, groblje na Unijama postoji. Dobra vijest je da gotovo svaka kuća ima lijes, a loša da je rađen po mjeri. Tko voli nek’ izvoli.

O šoping centrima:
Dućan

Krenete li od rive prema unutrašnjosti mjesta, nakon stotinjak metara uspona očekuje Vas jedina trgovina na otoku, često zvana i Dućan. Pogađate, naziv i tog objekta je “Unije”. Ponuda u dućanu je solidna za otočke prilike, a moguće nedostatke nadomjestiti će osmjesi djelatnika. Iako su cijene proizvoda nešto više od uobičajenih, ovo mjesto nudi i dodatne draži. Primjerice, sjedenje pred dućanom već je dio otočkog rituala, a na otoku bez automobila ovo je jedino mjesto gdje možete nastradati u prometnoj nezgodi.
Pažnja!
Radno vrijeme dućana u sezoni je dvokratno (08-12h i 18-21h), a česte su i iznenadne nestašice neophodnih namirnica.

Tobacco

Prođete li dućan, nakon samo nekoliko metara naići ćete na fatamorganu tobacco shopa “Nia” (ne brinite i taj naziv odgovara riječi Unije, ali ovaj put na latinskom jeziku).

Pekarna

Uz dućan i kiosk, u neposrednoj blizini nalazi se i pekara. Jedini proizvod koji tamo možete kupiti je kruh, ali se on zato može podićiti iznimnom kvalitetom i modernim designom.

Pažnja!
Radno vrijeme pekare je od 7 do 10 sati ujutro, a KRUH JE POTREBNO NARUČITI DAN UNAPRIJED. Narudžbu možete ubaciti i u sandučić na vratima pekare.

Pošta

Hrvatske pošte jednu svoju poslovnicu imaju i na Unijama. Najvažniji dani pošte sežu u prošlost kada na Unijama nije bilo druge telefonske linije. Danas u pošti još uvijek možete obavljati mnoge (ali ne i sve) poštanske usluge, Simpa i VIP kartice, ali i šlape, mrežice, hladnjak, madrac te sijaset drugih važnih sitnica.

Pažnja!
Radno vrijeme pošte je klizno (jedno, dvo i trokratno), ovisno o dolascima brodova i mjesečevim mjenama.

Toliko o upoznavanju s Unijama… Jedinstven otok, ljep, miran… i također ima zrikavaca!!! No kako je još uvijek pre-rano jutro po mom godišnjem satu, odmah šetnja do omiljene plaže i omiljenog mjesta. I već par minutica kasnije… siesta…

Unije, siesta

Ako se ne varam, neki klinci me probudili. No ajde kad su Unije već tu, reko idemo Medijska osoba i ja na jedan obilazak mjesta. Šetnja uz rivu, malo uz ulice i eto nas pred crkvom. Nema šta, ožbukana, uredna i zakljućana. Nedaleko od crkvenešto nećuveno!!! (aj dobro, ne baš meni al već vidim kako bi stari mogo imat reakciju na viđeno) BOĆARSKI teren sav zarasto! Ćak se i zidić na njeg urušio… Samo zrikavci narušuju mir. Šetnja se nastavlja uz pekaru, pa niže prema jednom od “šoping centara”. Na moj šok, stari dućan najednom postao MARKET!

Napreduje ovaj svijet nema šta. Spuštanje na obalu i jedna šetnjica… bistro more, stijene i … zrikavci!

Nakon šetnjice, bacanje u bistro more, plivanje… uživancija. Nekako bih slobodno mogao reći da mi je taj dan nekako bio najodmorniji… ono baš mentani odmor od svega. Daleko od auta, civilizacije, buke (ako izuzmemo zrikavce), strke i žurbe… Sve nekako uspavano, mirno… baš onako kako spada…

Naravno, da ne zaboravim moju sad već uvježbanu gracioznost u hodanju po stijenama i pokazivanje turistima kako se skaće preko stijena s zaletom od 3 koraka!

U popodnevnim satima, stiže brod na koji se ukrcavamo i pravac Lošinj… Uz obavezno blesiranje medijske osobe i špricanje vodom po palubi broda… zadnji pogled na otok Unije:

Stiže kraj prvog dijela PREDOBROG godišnjeg… Dosadašnji godišnji prolazi sasvim savršeno, a odlazak na Unije je definitivno šećer na kraju…

Nakon Unija slijedi zadnje veće na Lošinju i povratak kući po ljepoj vrućini uz klasićno ćekanje na auto cestama. Dolaskom u Zagreb pozdravljam se s Medijskom osobom kojoj se eto srdaćno zahvaljujem što me je istrpila ovih proteklih dana. Uz sve moje gunđanje, hrkanje, gunđanje i hrkanje… ćudim se da je izdržala

Također, jedna važna lekcija u životu: Nije bitno koliko se ćesto s nekim vidiš – važno je da znaš da su ti uvijek blizu.

Još jedno ogromno HVALA za sve…

p.s. pozdrav i štrumPeti i zahvala njoj za gostoprimstvo… šteta što je nisam mogo više gnjavit i maltretirat (al biće vremena)