Ići na more je ljepo, ali ići na more s mlađim poprilićno fizićki aktivnim bratom je daleko bolje (ujedno i napornije)… No i ljepe strane imaju svoje mane! Jedna od tih mana je nekontrolirano snimanje. Za poćetak, nit kad je čovjek umoran ne može spavati na miru jer ga snimaju:
Poslije ove lagano neugodne epizode, krećemo opet na kupanje. Ovaj put idemo u Plat, gdje naravno OPET fulamo put, al ovaj put mojom zaslugom i dragom GPS-u koji ne konta razlike u nadmorskim visinama! Srećom neki znaju put i eto nas na plaži u Punatu. Red plivanja, red zezancije i krećemo s “aktivnim odmorom”. Od dolaska dolje na plažu u oći nam zapela stijena na koju bi se mogli penjati. No prije tog red bi bio da onako bratski odmjerimo snage:
Odmjeravnje snaga
A nakon tog – penjanjeeeeeeeeeeeee….
Avanturizam
No ajd da ne pretjerujem, stjene baš i nisu bile nešto visoke, ali sasvim dovoljne za probati izvesti neku pozu ili glupost…
Junior kreće s svojim atletskim shemicama:
Stoj na rukama... showoff
Ond još doda ulja na vatru:
erm... ne znam naziv za ovo...
ali uz "manje napore" i ja uspjevam
Bilo je tu još raznih pokušaja penjanja na nešto malo više okomito al s manje uspjeha. Sve to aktivno kretanje zahtjeva pauzicu i eto u toj prilici hvatam najbolju sliku mene i starog zajedno na ćitavom putu!!!
Dvije generacije
Majka mora ići raditi u popodnevnim satima pa idemo nazad u Dubrovnik. Slalom po cestama, malo utrkivanja s domorocima i onako veli stari:
“Tu se ide na tvrđu”
Odlićno – žmigavac i ajmo uzbrdo! Ajmo vidit i tu lokaciju jer et, kad si već u Dubrovniku… Stari će bit opet “vođa puta” jer eto on je tu već bio… Pa ajmo… stari vodi….
Ajmo na tvrđu...
Nekako te zidine i nisu baš onako motivirajuće, a i sunce je malo žešće – idealna prilika za osunćati se… I braći Radić ne treba 2 put reć… FLEŠ TAJM!!!!
Junior ne zaostaje:
Usput, moliću da nitko ne pita za objašnjenje jer jednostavno – nema ga.
Gore na vrhu tvrđe odlićan pogled puca na Dubrovnik, al baš i nije neki kut za slikanje. Mudro ćekamo da se onaj stražar makne i odma kreće ideja – ajmo se popet na onu kućicu gore na tvrđi.
Smišljeno – ućinjeno!
Slika Dubrovnika u pozadini – idealna:
Dubrovnik u pozadini
Pozadina pred Dubrovnikom
Još koja poza na tvrđi i ajmo kući…
Sva ta šetnja po suncu ipak na kraju dana ostavlja tragove… a buraz ljubazno predstavlja dokaz:
Malo siestice i idemo van… al ovaj put samo nas dvojica…
ukratko… NIŠT pametnog u nastavku…. samo glupiranje
Jest da je put bio malkice naporan i jest da nam duša spava al et… STIGLI smo u Dubrovnik i vrijeme je napokon da odradimo ono zašto smo u biti i išli u Dubrovnik. Naime draga nam Majka upravo tamo radi preko ljeta…
Ovaj put imamo nekog s nama da nas zaista vodi (budno, bez spavanja… hrkanja). Spust dolje prema starom gradu ili tvrđi i misija nalaženja parkinga. Na svu sreću, taman pred restoranom parking. Ko narućen. Nonšalantno skretanje, ulaz na parking i lagano mrgođenje kad smo ćuli cijenu parkinga:
“15kn sat”
Ajd okej, plaćam par sati još uvijek u cooler modu. Ulazimo u restoran, pozdravljamo se s Majkom, upoznajemo Vlasnike restorana… red ćakulanja i onda… ajmo na MOREEE!!!
Aj dobro, neki su više a neki manje oduševljeni idejom o kupanju
Uzbudjeni vođa puta
Ipak je red da se bacimo u vodu. Zasluženo!!! (a i cjelonoćnja vožnja, kao ni prženje sunca nisu pomogli u našim miomirisima)
Navigaciju ponovo preuzima naš stari iskusni lisac. Swell… jedno pogrešno skretanje, malo lutanja dok et meni ne pukne film i parkiram se onak finjak uz cestu i ajmo pješke!!!
Plaža…
Voda…
Odmor…
Stari lisac eto ćak i na plaži ne skida tenisice.
Šuze na plaži
Naravno, uvijek treba pogledati morske znamenitosti, što moj buraz brižno dokumentira:
Morske znamenitosti
I još znamenitosti
No evo nas na moru, i eto da održimo tradiciju sunćanja malo izlažemo kožu na sunce, no evo već je kraj dana i nakon zalaska sunca pokušavam uloviti nešto boje…
Obavezno flashiranje prolaznika
No dost odmaranja i kupanja za prvi dan… Mala siestica i vrijeme je za posjet gradu…
No prije tog, vrijeme je za pregled dnevnih rana… Mene ćopilo sunce na putu kroz otvoreni prozor u autu… a buraza mala ogrebotinica jer se eto usudio baciti u koštac samnom… Za tu velebnu ranu, mislim da je zumiranje sasvim potrebno!!!
Malo sunca na ljevoj ruci...
Oblaćimo se i ajmo u grad… Društvo nam pravi majka pa et moramo bit mirni i pristojni.
Gledanje znamenitosti
Malkice zverlanja po gradu, gledanja zidina i na kraju umor prevladava… Vraćamo se kući i nalazimo našu uspavanu ljepoticu – što naravno MORA biti dokumentirano!!!
Na moju žalost, sljedeće jutro je novo dokumentiranje… no o tome u sljedećem postu…
Stvari spakirane, lova pri ruci, sve spremno… Vrijeme je za krenuti u Dubrovnik. Plan je otprilike sljedeći:
Kretanje ujutro oko 3
Vožnja preko Bosne
Kavica u Bosni
Možda i dorućak u Bosni
Dolazak u Dubrovnik
Kupanje, rućak etc…
Sve to izgleda fino smišljeno…
Telefon u ruke i zovem starog… AJMO!!!
Pakiranje
Neizbježno slikanje
Buraz i ja trpamo stvari na brzaka, prigodno slikanje pred polazak, ukucavam destinaciju DUBROVNIK u GPS i krećemo…
“Znaš, u Bosni ima puno policije, pa ne možeš brzo voziti!”
– kreće moj stari s iskusnim putnim instrukcijama…
Ipak je on već puno puta prošo taj isti put i sad je eto on maher i put majstor.
Ni 20 minuta kasnije, stiže prvi problem. GPS nas vodi na Županju (doduše, na auto-cestu prema Slavonskom Brodu, ali to je nebitno za starog)
Mi trebamo ići na Bosanski šamac!!! Pogrešno ti taj GPS pokazuje!!!
No ćim se dižemo na auto-cestu put majstor se smiruje… na kratko… Odmah mu u startu zasmetalo što eto malkice propušem auto…
Kud jurcaš, toliko brzo nećeš moć u Bosni vozit, jer tamo ima policije!
Ajde, odmah po silasku s te kratke relacije na auto-cesti, smiruje mu se duša kad je vidio da smo na “pravom” njemu poznatom putu… Ko kobac gleda na brzinomjer i uvjerivši se da ne jurcam, daje mi napomenu:
Samo polako, ima policije po Bosni. Vidićeš kako se skrivaju uz cestu
Naše budno oko
Ni par minuta nakon što mi daje to mudro uputstvo ode u zemlju snova… kao što dokumentiramo prvom prilikom…
Naravno, povremeno se ćovjek budi jer eto mi smo jako zlobni. Ne valja ako otvorimo prozor u autu… jer eto… određena osoba viće:
Propuh je!!!!
Ako nije propuh, onda je glazba preglasna. A ako nije nijedno od toga onda ide ono:
Pazi, ima policije po Bosni!!!
We Rollin'
Vrijeme ide, kilometri se prolaze i polako stize vrijeme za jutarnju kavicu. No, pošto naš “vođa puta” krmi na zadnjem sjedištuu onako zadnji tren budi se i viće – TU TREBAMO STAT!! Na žalost, prerano stižemo na kavica-destinaciju i gostionica nije otvorena. Uz sad već normalno komentiranje o kolićini policije uz bosanske ceste (a stvarno ih ima masa), bacamo nešto putne hrane u kljun i odlućujemo nastaviti putovanje…
I opet...
“Vođa puta” opet zakrmi po ne znam koji put a eto… mi idemo di GPS vodi, a GPS veli – Sarajevo!
U Sarajevo stižemo ranim jutrom, taman dok ljudi idu na posao ili di već se mase kreću… Ne zadržavamo se dugo, taman dovoljno da bacimo koji pogled na tu Bosansku metropolu. Kako stari spava snom pravednika… mi pratimo GPS koji kaže – ravno. Doduše, znam da je stari nešto spominjo Mostar, cestu, brda, rupe, Trebinje… pa kontam, valjd zna GPS di idemo (iako je na par prilika po njemu bilo evidentno da se vozimo po toku rijeke). Po ne znam koji put prelazimo rijeku Bosnu (mislim da smo buraz i ja nabrojali 14 puta) i pratimo cestu…
Zapali Majorku
Priroda izgleda fenomenalno… Tuneli, brda… sve onako baš fino!
Cesta... priroda...
I dalje bi se mi laganini u idili vozili da mi iz ćista mira nije izletilo stado ovaca na cestu. Njih onako majstorski izbjegnem, kad ni par zavoja dalje – skoro neku babu pokupim!
Budni vodić puta
Vjerovatno se tu negdje zbog silnog koćenja i inercije budi stari… Bunovan, podbuho, zakrvavljenih oćiju:
Di smo mi to?
Bosna.
Onak… oćito jel…
Onako vidim ga da nešt mrko gleda znakove pol na ćirilici pol na latinici. I kad je skonto di je otprilike krenilo je…
Pogriješio si put
Ne znaš di ideš
Izgubljeni smo
100% krivi put
GPS ne zna di treba
Trebo si mene slušat
No, aj da ga uvjerimo da ipak znamo di smo i kud idemo, malkice odzumiramo na GPS’u i et vidi vraga… put prema Trebinju! No ni to ga ne može uvjerit.
Još smo 300km daleko od Dubrovnika!!!
I dalje on po svom. No tu pada oklada o vremenu potrebnom do Dubrovnika pa ajde… ćovjek se smiri malkice.
Kako dan odmiće, tako se i temperatura diže. Sunce polako poćinje pržiti i to baš po mojoj strani auta. Grije li ga grije. Nakon nekog vremena, više ni otvoreni prozori ne smetaju… Uz manje više idilićnu vožnju ovaj put BEZ policije u Bosni (jer oćito ih u ovome dijelu nema) iz uz manje zastoje (bušenje tunela), stižemo na granicu. Bosanska granica – sve 5, Hrvatska- da ćovjek ne povjeruje – KOLONA!
I tako sjedimo, ćekamo, povremeno se moj buraz prisjeti ĆETRGUŠA (ipak su to opasne zmije jel), vrijeme prolazi… i nakon skoro sat vremena ćekanja uz gnjavažu i totalno idiotsko pretraživanje vozila, ulazimo u Hrvatsku i prema Dubrovniku…
I taman kad bi ćovjek reko da je kraj mukama i putovanju, ulazimo u Dubrovnik.
Stari, koja je adresa di se mama nalazi?
Neznam, znam samo ulicu i kako doći do nje…
Aj fino, bar zna put po Dubrovniku – kontam si nekako…
Ajde, kuda sad?
Ne znam odavdje!?
AAAAAAAAA…. polako mi ispili živce jer eto, majka taman radi, a stari nema broj niti ne zna di se toćno nalazi naša destinacija!!!
Povuci, potegni, malo điranja okolo po Dubrovniku, napokon nađemo put s kojeg stari “Zna kako doći”…
Ko bi rekao, al nakon završenog odmora na Lošinju i Unijama, put me vodi u Vukovar…
No put ne bi bio put da eto sve ne bude u najboljem redu. Prvo po povratku nisam skonto onu foru s Krćkim mostom. Nu ulazu u krk se plati neki upad, a potom nema naplate za ispad?! Ili sam mooožd samo prošišao kućicu kao i ovi ispred mene turisti?
Kad sam već u domovini, red bi bio malo i te nove auto-ceste isprobati. Ali ni to nebi bio potpuni doživljaj bez gužvi na auto cestama. Jedna od ljepših gužvi se redovito nalazi tamo negdje ispred Lućkog.
Predivno za viditi: kilometarska kolona, užareni asfalt, toplotni udar u crnom autu bez klime… Sve ćari ljetnih vrućina i putovanja! Jedno sat i nešto sitno nakon tog, put se ćisti i može se nastaviti putovanje…
Buraz se kupi i krećem put Vukovara… Laganini Podravskom magistralom. U podsvjesti mi stoji da još uvijek nisam napravio novu putovnicu i da ću OPET morat ić ovom cestom… no o tome nešt kasnije…
Par sati kasnije – Vukovar – home sweet home…
U Vukovaru samo visoke temperature tuku. Ćak ni siroti komarci van ne izlaze. No, Vukovar ima svojih ljetnih ćari, samo ih treba otkriti…
Jedan od susjeda s kojim se manje više stalno nalazimo, majstorski nas uspjeva nasmijati. Negdje ranim jutrom (po mom godišnjem unutarnjem satu) evo njega… Lik stiže taman iz svatova i nađe stan zakljućan. Njegovi svi ošli na more, ponijeli kljućeve a on sirot osto vani. Da situacija bude još smješnija, – NEDJELJA je. Nema bravara, nema kljućeva, nema nićeg… Stan na prvom katu zgrade, dakle opcije su mu malkice limitirane…
Nakon dost podjebavanja i smijanja, eto smilujemo se i ponudimo mu hranu. Ono, ipak je sad beskućnik …
Ali et, kako su u nas duše dobre, odlućujemo da mu ipak pomognemo… prvo moj buraz nalađe put do njegovog balkona. Balkon naravno zakljućan! Nema veze, ako moj buraz može, mogu i ja… S iznimnom sposobnošću i gracioznošću, evo i mene na balkonu prvog kata…
Uz malo eksperimentiranja, brackim snagama nježno razvaljujemo balkon i puštamo momka u njegov stan… Eto, i to naše dobro djelo biva nagrađeno s pizzom
A sad kad već imamo plan upada u njegov stan… plan je skovan – jedno veće, nećemo reć nit koje, niti kad (može biti ove godine, sljedeće…) ima da mu uletimo u stan u sitne sate i isprepadamo ga….
No šalu na stranu… vrijeme leti i polako se treba spremiti za drugi dio godišnjeg odmora: Dubrovnik!
Ovaj put s nama ide i stari koji će bit zadužen za popravak auspuha koji je et dušu dao negdje na Lošinju, kontrolu ulja, vode… iiiiiiiiiiiii BESKONAĆNO ZANOVIJETANJE!!!!
Zadnji dan boravka na Lošinju i red da se posjeti otok Unije…
Sam otok po sebi mi uvijek budi nekako dvostruke emocije. S jedne strane osjećam uvijek onako neki topli osjećaj oko srca. Sreća, fina sjećanja, uživancija, odmor… sve ljepe stvari.
S druge strane opet me peru negativne strane tog otoka – poniženje, siromaštvo, poniznost, tuga i bespomoćnost…
Razlog ove druge strane zapravo i nije otok sam po sebi, već prije moje osobno doživljavanje otoka i svega što se zbivalo u onim danima prognaništva, no neću o tome… sada me zanimaju samo one prve emocije…
No prerano je za mene jer brod kreće oko 6 ujutro (na godišnjem odmoru to je ravno neprospavanoj noći). Ulazimo na katamaran “Juditu” smještamo se i 2 sekunde kasnije tonem u san i razmišljam o Unijama.
Dežurnog liječnika nema. Zatreba li vam, raspitatajte se po selu koji doktor trenutno provodi svoj godišnji odmor na Unijama. U slučaju teže povrede ili bolesti može se dogovoriti avion ili gliser do Malog Lošinja. Hvala na pitanju, groblje na Unijama postoji. Dobra vijest je da gotovo svaka kuća ima lijes, a loša da je rađen po mjeri. Tko voli nek’ izvoli.
O šoping centrima: Dućan
Krenete li od rive prema unutrašnjosti mjesta, nakon stotinjak metara uspona očekuje Vas jedina trgovina na otoku, često zvana i Dućan. Pogađate, naziv i tog objekta je “Unije”. Ponuda u dućanu je solidna za otočke prilike, a moguće nedostatke nadomjestiti će osmjesi djelatnika. Iako su cijene proizvoda nešto više od uobičajenih, ovo mjesto nudi i dodatne draži. Primjerice, sjedenje pred dućanom već je dio otočkog rituala, a na otoku bez automobila ovo je jedino mjesto gdje možete nastradati u prometnoj nezgodi.
Pažnja!
Radno vrijeme dućana u sezoni je dvokratno (08-12h i 18-21h), a česte su i iznenadne nestašice neophodnih namirnica.
Tobacco
Prođete li dućan, nakon samo nekoliko metara naići ćete na fatamorganu tobacco shopa “Nia” (ne brinite i taj naziv odgovara riječi Unije, ali ovaj put na latinskom jeziku).
Pekarna
Uz dućan i kiosk, u neposrednoj blizini nalazi se i pekara. Jedini proizvod koji tamo možete kupiti je kruh, ali se on zato može podićiti iznimnom kvalitetom i modernim designom.
Pažnja!
Radno vrijeme pekare je od 7 do 10 sati ujutro, a KRUH JE POTREBNO NARUČITI DAN UNAPRIJED. Narudžbu možete ubaciti i u sandučić na vratima pekare.
Pošta
Hrvatske pošte jednu svoju poslovnicu imaju i na Unijama. Najvažniji dani pošte sežu u prošlost kada na Unijama nije bilo druge telefonske linije. Danas u pošti još uvijek možete obavljati mnoge (ali ne i sve) poštanske usluge, Simpa i VIP kartice, ali i šlape, mrežice, hladnjak, madrac te sijaset drugih važnih sitnica.
Pažnja!
Radno vrijeme pošte je klizno (jedno, dvo i trokratno), ovisno o dolascima brodova i mjesečevim mjenama.
Toliko o upoznavanju s Unijama… Jedinstven otok, ljep, miran… i također ima zrikavaca!!! No kako je još uvijek pre-rano jutro po mom godišnjem satu, odmah šetnja do omiljene plaže i omiljenog mjesta. I već par minutica kasnije… siesta…
Unije, siesta
Ako se ne varam, neki klinci me probudili. No ajde kad su Unije već tu, reko idemo Medijska osoba i ja na jedan obilazak mjesta. Šetnja uz rivu, malo uz ulice i eto nas pred crkvom. Nema šta, ožbukana, uredna i zakljućana. Nedaleko od crkvenešto nećuveno!!! (aj dobro, ne baš meni al već vidim kako bi stari mogo imat reakciju na viđeno) BOĆARSKI teren sav zarasto! Ćak se i zidić na njeg urušio… Samo zrikavci narušuju mir. Šetnja se nastavlja uz pekaru, pa niže prema jednom od “šoping centara”. Na moj šok, stari dućan najednom postao MARKET!
Napreduje ovaj svijet nema šta. Spuštanje na obalu i jedna šetnjica… bistro more, stijene i … zrikavci!
Nakon šetnjice, bacanje u bistro more, plivanje… uživancija. Nekako bih slobodno mogao reći da mi je taj dan nekako bio najodmorniji… ono baš mentani odmor od svega. Daleko od auta, civilizacije, buke (ako izuzmemo zrikavce), strke i žurbe… Sve nekako uspavano, mirno… baš onako kako spada…
Naravno, da ne zaboravim moju sad već uvježbanu gracioznost u hodanju po stijenama i pokazivanje turistima kako se skaće preko stijena s zaletom od 3 koraka!
U popodnevnim satima, stiže brod na koji se ukrcavamo i pravac Lošinj… Uz obavezno blesiranje medijske osobe i špricanje vodom po palubi broda… zadnji pogled na otok Unije:
Stiže kraj prvog dijela PREDOBROG godišnjeg… Dosadašnji godišnji prolazi sasvim savršeno, a odlazak na Unije je definitivno šećer na kraju…
Nakon Unija slijedi zadnje veće na Lošinju i povratak kući po ljepoj vrućini uz klasićno ćekanje na auto cestama. Dolaskom u Zagreb pozdravljam se s Medijskom osobom kojoj se eto srdaćno zahvaljujem što me je istrpila ovih proteklih dana. Uz sve moje gunđanje, hrkanje, gunđanje i hrkanje… ćudim se da je izdržala
Također, jedna važna lekcija u životu: Nije bitno koliko se ćesto s nekim vidiš – važno je da znaš da su ti uvijek blizu.
Još jedno ogromno HVALA za sve…
p.s. pozdrav i štrumPeti i zahvala njoj za gostoprimstvo… šteta što je nisam mogo više gnjavit i maltretirat (al biće vremena)
Red sieste, red hrane, red sieste, red kupanja, red hrane, red sieste, red šetnje, red gluposti, red televizije, red sieste i onda sve isponova…
Jedino što konstantno narušava tu harmoniju su oni mutavi zrikavci!! Navodno žive kratko pa explodiraju nakon nekog vremena. Žalosno, al i ja sam popušio tu priću… sucker…
Da sam znao za skakavce i jednu određenu fobiju… eee bila bi to već druga pjesma (garant bi imo jednog u kutijici pored sebe non stop)
Uz te zrikavce harmoniju blaženog i mirnog oporavka narušava konstantno gunđanje Medijske osobe. Malo malo je gladna, mora jest i šta ja znam. Uz to još uvijek joj trebaju sati i sati pripreme…
Na sreću, nekako joj to ćovjek ne može zamjeriti. Pogotovo jer onako iz vedra neba znaju uletiti mega provale… Doduše, mislim da je treba malkice ovdje spustiti na ljudski nivo…
Primjeri:
Bez obzira da li je dotićna osoba u vidokrugu ili ne, pozornijim slušanjem je zaista lako otkriti gdje se nalazi:
- Lagani “thump” za kojim slijedi polu dugo “aaaaaaaa” – oznaćava stolić u dnevnom boravku
- Kratko oštro “AAA” – kuhinja i samo ozljeđivanje
- Mješano “uuuu” i “aaaaa” – vjerovatno wc (nećem u detalje)
Također, nekad je dovoljno samo ponjušiti zrak… Npr, miris spaljenih dlaka definitivno upućuje na kuhinju i korištenje plinskog šporeta! O drugoj vrsti mirisa nebi radije… jer et… tu moja malenkost drži dominaciju
Nadalje iz eto ne znam kojeg razloga, vjerovatno od silnih bliceva, reflektora i teškog medijskog života ne razlikuje određena doba dana. Tako jednom prilikom oko 9 i po uveće (možda i malo kasnije), onako bunovna se budi i nešt brije o tome da odemo van. Normalno, ja spreman za sekund, a ona opet oteže… i tako da se opravda u svom otezanju daje mi neoboriv argument:
još je rano, vidiš da sunce vani sija
Oooooookej… skoro 10 u veće i jedino sunce vani koje vidim je svjetlo ulićne rasvjete!! Ali dobro, što god nju ćini sretnom, pa makar i par sunaca koja se eto postaviše u ravnopravnim intervalima uz cestu!!!
No da ne budem sad poput te osobe i poćnem samo gunđat bez imalo hvaljenja, moram priznat da ima i dobre kvalitete. Jedna od tih dobrih kvaliteta je i pravljenje izvrsnih palaćinki! I to ne jednom, već VIŠESTRUKO!! Respect!
Bilo je tu još nekih finih jela, ali moram posumnjati u iskrenost svih tih kuhinjskih majstorija. Jednom prilikom mi je pokušala servirati hrpu nekog ćudnog bilja na tanjuru. Još uvijek nisam siguran jel me zamjenila s nekim biljožderom il me htjela smaknit nekim ubi bože receptom!?
No hranu na stranu, ima još pozitivnih strana… uvijek je spremna za komentiranje sveg i svaćeg. Također, nisu joj ni moje budalaštine mrske. Tako na primjer uvijek nekako mirno izdrži moje pozdravljanje s Lošinjskim Apoksiomenom.
Štoviše… i sama je znala uredno pozdraviti Apoksiomena, al moj pozdrav je daleko uvjerljiviji…
Na dalje, primjećujem njenu fascinaciju kipovima… Oćito ima neka shema da joj se ti svi silni kipovi sviđaju pa et… ulovio sam samo par snimaka u relativno nekompromitirajućim pozama:
No, da rezimiram… Odmor na Lošinju je PRVA LIGA i to prvenstveno zahvaljujući ugodnom društvu. Što jest da jest, Medijska osoba ne samo da je ugodno društvo, već me dodatno dobrano oraspoložila hranom:
Taj zadovoljni smješak...
Doduše ni domorocima ne fali smisla za humor:
Uputstvo poštenom lopovu...
Naravno, ti prokleti turisti izgleda da su uvijek spremni za gluposti…
Majmuniranje na rivi...
Jedna smislena za buduće generacije...
I za kraj izleta u Lošinju, slika koja najbolje oćarava moje mentalno stanje:
Siesta
PREDOBRO… jedina rijeć kojom mogu opisati Lošinjski izlet… ! kad bih nastavio pisati o svemu što se tu još negdje provuklo (premetanje kamp kućice, post it naljepnice po svuda, poruke po autu, krađa pepeljara, pljaćka frižidera, hrkanje noći, video zapisi, graciozno skakanje po stijenama, moje dugometražno plivanje samo da se ne osramotim hodajući po stijenama etc…)
No, tu su sljedće na redu UNIJE!…. part 5 slijedi…
RSS
Kad sam već u domovini, red bi bio malo i te nove auto-ceste isprobati. Ali ni to nebi bio potpuni doživljaj bez gužvi na auto cestama. Jedna od ljepših gužvi se redovito nalazi tamo negdje ispred Lućkog.
A sad kad već imamo plan upada u njegov stan… plan je skovan – jedno veće, nećemo reć nit koje, niti kad (može biti ove godine, sljedeće…) ima da mu uletimo u stan u sitne sate i isprepadamo ga….
Jedino što konstantno narušava tu harmoniju su oni mutavi zrikavci!! Navodno žive kratko pa explodiraju nakon nekog vremena. Žalosno, al i ja sam popušio tu priću… sucker…
