Samo nije 12. mjesec, nije Nova Godina. Nekako se sve manje-vise svodi na 11. mjesec kod mene. Frickin 11. mjesec.

Na osobnu notu, mrzim taj sugavi mjesec.

Al ovdje nije rijec o samo 11tom mjesecu vec o citavoj godini. Dakle slijedi:

Rekapitulacija 2009/2010

Predpocetna bilanca godine je bila u debeloj pozitivi, dakle sve ok. U planu bili dodatni prihodi, osnivanje firme, slaganje kockica jedna uz drugu i sve polagano sjeda na svoje mjesto. I onda krece godina.

Otvaranje krece s neplanskim izdacima, i kako to inace biva sve ide nizbrdo. No kukanje ne pomaze i ide se dalje uz motiv: “Proce sve”! I eto, 12 mjeseci kasnije, unatoc svim problemima i dalje se stoji, bilanca je napokon pozitivna, mentalno zdravlje ocuvano i sve je ok…

Ofkorz bez sredine price sve izgleda sasvim odlicno. No sredina nije zanimljiva, puna je gundjanja, problema, umora, iscrpljenosti rada, rada i jos rada. Epilog svega je nova osnovana firma, 2 odrzane aukcije i treca u pripremi i di koja sijeda dlaka na glavi.

I neda mi se gundjati, neda mi se zanovijetati… zapravo sve je kako spada i kako bi vjerovatno trebalo biti. I et, jedan dosadan post za jednu dosadnu rekapitulaciju godine.

U prošlosti sam nailazio na ćudne odluke šefova – tvrdoglavost, inzistiranje na pogrešnim stvarima i doslovce nisam mogao napraviti ništa. Doista frustrirajuća situacija!

Ovaj put, situacija je malo drukćija…

Situacija br 1: Ne tako davno, za vrijeme šefovog ljetovanja uspio sam skršiti neku staru vikinšku ogrlicu (za neupućene, radim dosta s antikvitetima i uglavnom su to skupocjene stvari). Oćekivao sam neku vrstu penala… a na kraju – ništ. Samo jedno – OK je! Dapaće, još me pohvalio kako smo držali firmu na okupu sve to vrijeme…

Situacija br 2: Egipatske shabti figurice. Jedna od njih mi doslovce iskliznila iz ruke i naravno ošla u 3 p….. m…..

oh yeah... i am clumsy

Situacija br 3: Ming dinastija konj. Nešto idem ubaciti u koš za smeće i nit manje nit više trknem konj na podu. Taman onak fino oćišćenog od blata i sranja (lik je proveo 3 sata ćisteći ga prije tog)

Puko dritto po sredini

I osto skraćen za dužinu glave

Swell…. zaista imam talent za izabrati skuplje stvari u kolekciji. No moj šef i ovaj put rekao – događa se! Zaista, respect!!!

(nemojte slućajno pomislit da ja sad gunđam jer moro bi radit mjesecima da ovo otplatim)…

No ni te moje smotanosti i njegova smirenost na njih nije toliko fascinantna. Ono što me zaista danas dojmilo je sljedeći razgovor:

“D., trebam ti nešto reći”

“Pucaj”

“Prije, davnih dana sam surađivao s likom koji se zove Milan…”

Tu napravi onako pauzu znaćajnu i vidim da promatra moju reakciju.

“On je iz Srbije, a znam da ih ti ne voliš zbog toga što ti se dogodilo u prošlosti s njima i tvojom obitelji…”

Vidim na šta cilja i odmah mu skraćujem muku:

“Ne brini, posao je posao, tu me ne dira previše nacionalnost. Štoviše, ukoliko možemo odraditi dobar posao i zaraditi nešto extra, ja sam uvijek za!”

Vidim da mu pada kamen s srca… Nastavljamo razgovor o tom poslu kroz skroz opušteni ton… Naime, njega brine kako ću reagirati. U principu, ima poštovanja prema meni i radije je pita za mišljenje nego li je ode i odradi svoj dio posla. Ono što zaista cijenim kod šefa je što on zaista prihvaća moje konstruktivne savjete. Ne odbacuje kritike, primjenjuje pozitivno i može se s njim normalno razgovarati…

Doista, nekad ima posla preko glave, i doista nekad pomislim da mi je klon potreba a ne zajebancija… ali što jest jest… ovo je dosad najzdravije radno okruženje u kojem sam ikada bio…

U svakom slućaju, dojmilo me se njegovo razmišljanje…

p.s. da ne bi pomislili da se ovim postom uvlaćim šefu u šupak – ne govori hrvatski, a translatori ne kontaju moj stil  pisanja

Pokušaj br. 1

Odlazak u policijsku postaju Vukovar, upit za putovnicu da vidim koji mi je najbrži naćin za dobiti/produžiti putovnicu. Normalnim putem, vele da traje oko mjesec dana što je  meni kasno zbog  mojih unaprijed bukiranih letova.

Žurna putovnica – moram ići u Zagreb….
Pokušaj br 1 odmah tu završava…

A ništ, reko ajd kad već idem na Lošinj, usput stanem u ZG-u pa predam zahtjev i papire. Bacim brzinski pogled online da vidim što mi treba (stara putovnica, iskaznica, domovnica i još neke shemice)

Pokušaj br. 2

Na putu za Lošinj, stajem u Zg-u kod buraza i skontam da nisam ponio pravu papirologiju… swell! Pokušaj br 2 – failed.
A nema veze, ići ću još za Dubrovnik pa onda stanem…

Pokušaj br. 3

Paaaaaa….. recimo da ga ni nema jer eto niti na putu za Dubrovnik, a niti na povratku uopće ne stajem u Zagrebu.
Godišnji odmor prolazi, a meni se dan leta približava!! Jedan dan odmora u Vukovaru i stiže Ponedjeljak – vrijeme je za pokret!!!

Pokušaj br 4

Ranim jutrom sjedamo buraz i ja pa laganini đir prema Zagrebu. Ne žurimo se nigdje i imamo vremena. Malo laganini po Podravskoj magistrali i eto nas u Zagrebu pred policijskom postajom! Parking odmah pored…. milina!!!

Sad mali savjet svima koji idu raditi “Žurne putovnice”. NEMA ama baš ništa žurnog u tome. Sve se svodi na ćakanje u redovima… i onda još malkice ćekanja…. i na kraju JOŠ ćekanja u redovima… Radije povedite još jedno 2 osobe sa sobom i zauzimajte mjesta u redovima!

Ah da, postoji i onaj automat za uzimanje rednog broja… (hint na kraju posta)…

Slijede uputstva:

Na šalteru “02” – upit o potrebnoj proceduri. Tu naravno preusmjere na drugu lokaciju i tutnu mi papirić s natuknicam u ruke. Swell…

Odlazak u onaj dolje poštanski ured, plaćanje biljega i papirologije. (U ovom trenutku bi dobro pri ruci došla prva dodatna osoba – da sjedne u red za plaćanje na Pošti – thx braf…) Slijedi popunjavanje papirologije koje traje cca 10-15 min (što je više nego dovoljno da ispred vas uleti 10 ljudi u red za plaćanje). Ukoliko imate pomagaća, zamjenite mjesta, ukoliko ne – zaboravite na sljedećih cca 35-45 minuta…

Nakon plaćene papirologije, biljega, vrijeme je za stati u red na šalter (08 – za žurne). Ukoliko ste bili mudri uzeli ste broj na putu u poštu, a a ko ne… tough luck… uzmite sad broj pa ćekajte (tu bi dobro došao drugi pomagać koji bi rješavao brojeve dok ste u pošti)

Iako smo mi uzeli broj nakon izlaska iz pošte, još smo relativno dobro prošli – saaaaaamo 50+ ljudi ispred nas… Sad je već skoro podne pa ajde… imamo vremena doći na red. Vidimo da obrada ide onako okej… cca 5min po osobi i kontamo da imamo vremena otić malo prošetat…

Šetnjica Zagrebom

Vraćamo se nazad nakon ture cuge (mislim da bi bio red spomenuti jedan određeni i znakoviti pogled jednog određenog lika što je posjetio WC dritto nakon mog blagoslova istog) , ali još smo daleko od reda… slijedi još jedna šetnjica…

Munjevitom brzinom VEĆ oko pola 5 POPODNE napokon stižemo na red. Sad već polagano iziritiran ćekanjem stižem na šalter.

“Moliću uplatnice i zahtjev!”

Okej, dam joj popunjene papire, ali svi ostali dokumenti su kod mene. Oćekujem zahtjev da mi provjeri osobnu, staru putovnicu, domovnicu ili što već misterioznog oni već rade…

“Upišite ovdje razlog zahtjeva i potpis”

Pokazuje mi di da napišem moćne rijeći “Poslovni put” i di da tutnem moj doktorski potpis. 2 sekunde  kasnije vraćam joj papir i ona meni:

“Isprava će biti gotova kroz 48 sati, dođite po nju u srijedu na šalter 3.”

I to je to.

Onak zabezeknut gledam. Ne mogu vjerovat. Ama baš nikakve provjere, nikakve dokumentacije na uvid…

Lijepih 5 sati ćekanja za potpis??!! Normalno, osobno moram podignuti putovnicu tako eto reda radi.

Sad već malkice razoćaran u kompliciranost postupka sjedamo u auto i pravac kući. Putem se poćastimo s jednom pizzom (da, ja i brat smo skromni u jelu)…

Fooooooood!!!!

Rezime dana – provoženih 550km

Srijeda…

Juniora dotukla vožnja

Ponovo sjedamo brat i ja u auto pa pravac Zagreb… woooohoooo… ipak se dugo nismo vozili. Opet đir magistralom… putovanje, slušanje mjuze…

3 sata kasnije evo nas opet u Zagreb, opet pred policijskom postajom. Sad već iskusni posjetitelji lokacije odmah vadimo broj za šaltere. Na naše iznenađenje ODMAH smo na redu!

Teti na šalteru dam potvrdu o predanim dokumentima, ona zatraži moju staru putovnicu i odmah bez da je otvori kako spada uzme si uzorak za konfete. Doda mi novu putovnicu i TO JE TO!
Opet ama baš nikakvih provjera identiteta!?!

Swell…

Sjedajmo u auto i ajmo OPET nazad… ovaj put auto cestom…

Rezime dana – provoženih 550km na ugodno toplom danu

I think it might be warm?

Kako mi je let sutra, ponovo ću viditi istu relaciju i još jednom utvrditi trasu puta… et tako da ne zaboravim…

…a sada ono obećano ranije u postu:

BONUS HINT:

Da bi se onako malkice zabavili dok ćekate red, slobodno uzmite jedno desetak brojeva od svakog mogućeg šaltera odmah s automata na ulazu. Promatrajte reakcije i šokirane izraze lica na ljudima kad shvate koliko dugo moraju ćekati red Vrijeme će ipak malkice brže proći…

I ponovo dok sav normalni svijet uživa u slobodnom danu… ja ope radim…

Sve u svemu sasvim okej dok me nije ćopila neka fljaka tamo poslije rućka. Em me uhvatio drijemež, em toplo…

Ovaj put su mi pod ruke dopale neke figurice iz Egipta. Da ne duljim evo opis njih:

The ushabti (also called shabti or shawabti, with a number of variant spellings) funerary figurines were placed in tombs among the grave goods and were intended to act as substitutes for the deceased, should he/she be called upon to do manual labor in the afterlife. They were used from the Middle Kingdom (around 1900 BC) until the end of the Ptolemaic Period nearly 2000 years later. Most ushabtis were of minor size, and many produced in multiples – they sometimes covered the floor around a sarcophagus. Exceptional ushabtis are of larger size, or produced as a one-of-a-kind master work.

Iliti po naški:

Ušabte su pogrebne figurice smještene u grobnice i služile su kao zamjena za mrtve ukoliko budu pozvani na manualni rad… bla bla bla… korištene u srednjem kraljevstvu (oko 1900 prije J.C.-a) sve do 2000 godina kasnije….

Dakle, primjerak koji je meni došo pod ruke spada među najstariji period… Brat bratu… skoro 5000 godina. Lijepa figurica, preživila sve to vrijeme mirno ležeći na podu neke grobnice. I ond je neko našo, brižno pokupio, zamoto, spremio, transportiro sve do engleske… Pa povremeno uspjela ugledati svjetlo dana na izložbama gdje su joj se ljudi divili… Lijepo staro stvorenje brižno ćuvalo dušu svog vlasnika sve to vrijeme…

I ond naleti na mene!

No 15 minuta samnom i sirota figura popustila! Onak fino po pol!

E sad… il sam ja taj fatalni faktor… ili je tu Bob imo svoje prste i pokazo ko je gazda na svom terenu! U svakom slućaju et sad uz Bob-a imam još jednog malog Egipćana da me zeza!?

Obićno mi ta stvarćica ukljućena non stop i uvijek ima neko na drugoj strani da mi skrati vrijeme… ali danas – jok! Naime umjesto deadline na sutrašnji datum najednom je sve promjenjeno i skraćeno za ćitavih 24 sata. Ko da svi imaju Božić u isto vrijeme pa se žure negdje. Ali nema veze… kad je pritisak zasijam (nećemo sad tu neku lažnu skromnost prodavat). Odjednom sjedam i radim simultano na 3 raćunala, šef laganini u nevjerici i baca mi oklade da neću uspjet. Al et, što god ga ćini sretnim jel… znam da igra na onu kartu na kojoj uvijek pobjeđujem i radim maximum kad je najveći pritisak.

Ovaj put ga je oklada koštala malo više od uobićajenog Nr. 9 u Burger Kingu. Malo sam podigo ljestvicu i ubacio onaj svoj APP sistem (Ako Prođe Prođe):

- Šefe, ovaj put se idemo kladiti na nešto malo jaće!

- Što ti je u planu ovaj put?

- Znaš da sam sucker za igraćkice jel?

- Aham… nastavi?

- E ovaj novi I-phone, koliko znam daju ga samo na ugovor…

- Okej, već vidim na šta ciljaš…

- Aham… sad ti šefe nastavi okladu…

- Oš predložit da ako uspiješ, da ti uzmem I-phone 3G!?

- Pa kad već predlažeš… neću se bunit…

- Ok, ak uspiješ uzimam ti novi I-phone na raćun firme i plaćam pretplatu za njega…

- Deal…

I tako, oklada pala… meni par sati na raspolaganju i I-phone u igri. Da ne dužim – uozbiljio se, sve posložio i et zaradio novi I-phone. Jedina kvaka je da mi ga uzima kad se vratim iz Hrvatske s godišnjeg. Nema veze, preživiću i to

I tak et ja siroti i tak skromni vidim da moj APP sistem radi. Na istu foru sam nabacio cifru za izradu loga i et – prihvaćeno iz prve… i APP uvećao moj raćun za trošenje na E-bayu za stanovitu cifricu (Hello Silver Thors Hammer)…

Dal je bilo pritiska – JE

Da li se isplatilo – DA

Da li sam skromna osoba – NE

Da li idem na godišnji za 3 dana – DA!!!!

Normala, pritisak polako raste… i danas mi laganini prekipilo pa sam se na šefa otreso. Ono radimo već neko vrijeme na toj knjizi i on bi da bude po njegovom. Sve to fajn i ljepo, al nemre. Moj naćin je bolji, inteligentniji i pametniji.
hmmm..kako ovo objasniti…

On radi listu s onim caption ispod slika – dakle on ima 1 file.
Ja obrađujem slike, ubacujem captione od drugog autora… etc…
E sad došlo vrijeme da se svi izvori pospajaju u jedan ogromni file. Ofkorz, kak jedini imam pregled nad cjelokupnim procesom a ne samo nad jednim dijelom uzo sam i pospajo sve. Normala, šefu ostalo nerješenih djelova koje sam ostavio sa strane…Treba jednostavno  samo nadopuniti nerješene djelove i fajrunt… sve u svemu sat vremena posla…
Danas se on dovatijo baš tih nerješenih djelova i krenio mi palamudit kako sam obriso ovo, izgubio ono, nevalja ovo nevalja ono…

-Šefe, nije niš izgubljeno…
-Je, obriso si mi slike koje sam htio u knjizi!
-Nije ništa obrisano, samo još nije uvršteno i nalazi se tu /pokazujem mu na folder na kojem masnim slovima piše NEUVRŠTENO/
-Nisu imena fileova ista, promjenio si imena
-Imena su ista kao u originalu i ovaj stupac /pokazujem mu stupac s listom originalnih imena/ sve govori
-Nešto tu meni fali, garant si zbrljo…
-Šefe…
-Kako ću se sad ja ovdje snaći!!-
-Šefe…
-Sve je naopako…
-Šefe…
-Sve je zbrljano, sigurno ima milijun grešaka…
-ŠEFE, dost je!- – puca mi film!
-Šta je dost?-
-Dost je gunđanja. Sve je tu. Samo treba proćitat!
-Kako, di proćitat kad je zbrljano- – i dalje palamudi…
-Nije zbrljano već ti neznaš ćitat. Da malo prestaneš kukat vidio bi da je sve logićno složeno-
-Ma kako logićno, vidiš da nema smisla!
-Ima. Simpl. Odradi samo ono što sam ti reko na poćetku i sve će se složiti na svoje mjesto!-
-Neće bit dobro.
-Oće! Duplo ili ništ!- ma ko ga šljivi, bacam okladu.
-Šta duplo ili ništ?
-Šefe, dužan si mi trostruki burger, sad idemo okladu u duplo ili ništ da si OPET u krivu, i da sam OPET ja u pravu!
-Ma nisi..
-Ajde, duplo ili ništ!
-A jok, neću se s tobom kladit… zadnji put nisam dobro prošo
-E ond me slušaj, i ako sam u krivu kukaj… nemoj me sad još živcirat ionako imam hrpu za dovršiti!

Tu ga ostavljam da kuka. Ionak ću ga provjeriti za pol sata da vidim kako napreduje.
Vrijeme ide, on se uživio i radi. Ko pravi. nakon sat vremena zove.

-D. trebam tvoju pomoć!
-A jel, šta sad nevalja? – malo onak ironićno dobacujem.
-Ma sve je ok, samo trebam da mi provjeriš ovo…

Bacam oko i vidim ostalo mu samo 4 predmeta koja nemože nigdje smjestiti. Sve ćovjek posložio i sve sjelo BAŠ na svoje mjesto kako sam reko da će sjesti!

-Okej, ta 4 su izbaćena na prvom sastanku.. poso rješen… A sad…
-Šta sad? Pa to je sve što ti je trebalo?
-Sad oću da ćujem iz tvojih usta – D. je OPET bio u pravu!

Normala, promrmljo je da sam opet bio u pravu i da je on bio u krivu… I sad eto imam 3 hamburgera što mi dužan…

Da budemo jasni… ovo je jedina stvar na mojoj listi. Sve ostalo nekako preguram, ali laži nikako.

Prije par dana mi otišao hard s preko 500gb podataka. Među njima omiljene serije (stargejt, ncis, heroes, prison break), firlmovi, mjuza… što i nije neki veliki bed jer et danas se sve može ponovo downloadati… Ono što mi je bed su sve privatne slike.

Ćak i privatne slike mogu prežalit. Ionak sam fenomenalno na svima izgledao, a općepoznata ćinjenica je da sam ko vino.. dakle, nije neki gubitak…

Ono što ne mogu prežaliti je moj radni folder. Odnosno više backup folder nego radni. Na žalost u backup folder odlažem završene projekte, slike i sve ostalo i po potrebi ih povlaćim u nove projekte. Kroz vrijeme se nakupilo tog oho-ho… i sad mi pada mrak na oći kad pomislim da ću neke stvari morati krenuti od nule…

No, ni to nije toliko bitno. nije kraj svjeta… Ono što je bitno je to da sam popizdio na jednu kompaniju.

Naime, situejšn:

“Dobar dan, riknio mi je hard, da li se podaci mogu vratiti?”

“Naravno *ubaci dugaćki niz pitanja i odgovora* ”

“Imam oko 500+gigi podataka, je li to problem?”

“Nije bitno koliko ima, pošaljite nam disk i mi ćemo riješiti sve.”

“Koliko me taj sport može izaći?”

“Oko 195 funti.”

“Hmmmmm… a koji je najgori scenario?”

“Najgore je ako je nešto mehaničko otišlo  *ubaci puno tehnikalija*, u tom slućaju maximalno 350 do 450 funti.”

Okej, cijena je tu… disk se spakira i pošalje. Normala danas stiže mail s ponudom za recovery:

“bla bla bla….. cijena 600 funti plus porez“

ALOOOOOO… to je ono maaaasno iznad prije spomenute cijene!! Otprilike tu negdje mi se dogodio kurcšlus u mozgu… Ne znam toćno kako al sam mirno i staloženo rekao da odbijam recovery i da mi vrate disk. Kad disk dođe nazad (ako i dođe??) Ima da im serviram ljepi komentar, da ih nježno ocrnim apsolutno svuda i nježno im dignem tlak prijavljujući ih na sve moguće službe za lažno oglašavanje i davanje lažnih informacija… (već su im konkurenti potiho obavješteni o njihovom modus operandi il kak se već to piše)…

da skratim priću…. pizdim na sebe jer sam si dopustio gubitak vitalnih podataka…. i pizdim na njih što su lagali…

Posljedica…. makar i nekoj 3. firmi duplo platio, nemam problema s tim, al laganje ne podnosim…

odoh se dalje frustrirati i spominjati im rodbinu…

Ali evo, nekih 20 godina kasnije, oblaćim tregere i pomalo uživam u novom stilu… Hlaće, opasać i tregeri više kao modni detalj nego kao funkcionalnost… No vrijeme za zajebanciju iza mene, jurim na poslovnu većeru s jednim od klijenata. Zapravo, i nije neki klijent, već autor neke knjige na kojoj radim zadnjih par tjedana.

Ulazim u restoran. Uglađeni portir mi uzima kaput i upućuje me za stol. Pisac, šef i još neki lik su već tu… Sjedam za stol i malkice šacujem restoran. Talijanska glazba u pozadini, neka opereta ili tako nešt…… Svaki sekund oćekujem ulet Don Corleone-a i ekipe kako sjeda za susjedni stol.

Ay donosi konobar Menu i onak sav uslužan postavlja stol za većeru. Gledam ja menu, … gleda i on mene! Sve napisano na talijanskom. Hmmm… idem ukljućit moj deduktivni mozak. Piesce il tak neš je garant riba… dakle to preskaćem. Pasta … mora da je tjestenina… tu bi možd i ubo nešt jestivo… Sve se premišljam kak ispast što manja budala pri narućivanju, pa et ćekam da svi svoje ponarućuju.

“Što bi ste vi gospodine htjeli?”

“Imate odrezak?” – svima prvo pogled pada na mene, a zatim na konobara.

“Naravno”

“Riješeno… uzimam” – ponosno narućujem nešto poznato a da nije na meniju. Šef vidim polako pizdi što se nije sjetio sam narućiti isto već neku tjesteninu uzeo. Također, nije mi pobjegao njihov izraz lica tipa : fuck, on uzima dobru hranu a mi moramo ovu fensi…

Dalje polako prićica o projektu i ćaskanje kad evo konobar s vinskom kartom po zahtjevu šefa. Opet gledam ko tele i odlućujem da neću ništ – men i mineralna dovoljna. Cifre su za popizdit… 200 funti boca, 430 funti boca, 650 funti boca!!! Sam što me srćani nije strefio. Prvo, alkohol zaobilazim u velikom luku, i ond još kad vidim koliko košta… tc tc tc… Koliko im je cjena jela?! (mudro imaju jelovnik bez cjena)…

I dalje u pozadini neš operno se vrti. I dalje ja ćekam KUM da sjedne. Ćujem kak osoblje sve na talijanskom raspravlja… Sve ko u filmu… (a ja imam tregere na sebi- nema šta, uklopljen u scenografiju totalka)…

Stiže polako jelo na stol. Sve fensi organizirano na tanjurima. Stiže i moj odrezak. Iz daljine vidim da su mi oćekivanja oćito bila prevelika. Dva komadića mesa i umak, kriškica limuna, kriškica krastavca i list salate. Već razoćaran kolićinom pretpostavljam da ni ukus nije neki. Al tu se na sreću varam!!!

Odrezak fenomenalan!

Umak fenomenalniji!

To što sam u stanju pojest 6 taki porcija, to je druga pjesma… Jede se hrana i sve po bontonu. Ne ćuje se zveket pribora o tanjur, sve tišina.

I dalje mi se vrti scenografija iz mafijaških filmova… Sve je tu. Restoran, ambijent, mjuza… i tregeri…

Polako stiže vrijeme deserta i evo ope konobar s svojim talijanskim Menijima?!?! ionak niš ne kontam talijanski pa se odlućujem i dalje igrati na svoju cool kartu.

“Što može za vas gospodine?”

“U raspoloženju sam za nešto ćokoladno, ništa posebno, samo ćokoladno”

“Može ćokoladna torta i sladoled?”

“Može”

I dalje sam sav u ambijentu… tregeri isto…

Stiže desert.

Jednom rjećju-  Genijalno!

Predobar desert. Kombinacija tople torte od ćokolade i hladnog sladoleda. Izmišljeno!

Po završetku deserta, zavšavamo ćakulanje o projektu i krećemo polako kući… Onaj uljudni portir mi donosi kaput… sve ko po špagi.

I eto sad, kad sam već kući… još uvijek sam uvjeren da je neki Godfather bio sjedio u separeu… I garant sam bio mafia materijal s mojim tregerima!

Na žalost evo i one nesretne đukele nazad! Da bude sve onak još ljepše zvao me šef prije koji dan i veli:

“Zeznio sam se u raćunici i dolazim dan kasnije. Jel možeš pokupiti Kitty?”

“Ma naravno!” – izlajem bez razmišljanja.

Ujutro negdje oko pol 10 umalo zaboravio na đukca i ond brže bolje sjedaj u avto i pravac štenare. Kad vidi vraga!! U štenari radi neka zgodna plavuša!! Na žalost, đukac kojeg kupim ama baš nikako mi ne ide u prilog… jebga…

S njom izmjenjujem par rijeći, i prirodno (barem meni) smijemo se oboje psu nakon što je utvrđeno da pseto NIJE moje… Ćak i nekako onak ofrlje dogovaramo nać se na nekoj usputnoj kavi jedan vikend. (Jel moram uopće spomenit da od sad na dalje se dobrovoljno javljam nosit đukca u štenaru??)

Vraćam se u ured, a jebena đukela cvili od sreće. Najednom sam joj najveći prijatelj na svijetu, a sutra garant slijedi lajanje najranije i totalni kurcšlus u glavi tog stvorenja! Ćitav dalje dan mi ide na živce… Jebga.. baš ne volim to stvorenje!

No da rezimiram tjedan…

Sve poslovno zacrtano – odrađeno

Zajebi – Komada jedan. Onak… kako se firma bavi raznim artefaktima iz povijesti ljudskog roda… većina tih artefakata preživi stoljeća u zemlji te bude jako osjetljiva jeld… tak je i jedan stari artefakt iz doba vikinga doživijo dan da se sretne s spretnim rukama vašeg D. Odma pri dodiru – puko. Nije izdržo. Jebga… srećom imamo restauratora pa on to nek popravlja. Šteta… nemam pojma kolika je…

Baksuzi - Komada par. Prvo riknila sklopka za struju u uredu oko subote. Srećom imam iskustva s majmuniranjem i kablovima pa et dovuko ja štrom u ured iz kuće. Drugo i najbolnije – bojler crko. Neću uopće spominjat tuširanje u hladnoj vodi… uopće… (ne da mi se stisooo.. vec sam skoro žensko posto)

Novosti - Najednom iz vedra neba poćele se bivše javljati!?! Da bude najzanimljivije, ne javi se jedna… već odma tri!?!? Jebeš mi sve, al ćini mi se da su u dogovoru! Već ono vidim zavjeru kak se kuje:

“Idemo mu se sve javit istovremeno.. da vidimo reakciju!”

…mda… reakciju? mhm.. od mene… ev sve trćim… Da budem iskren, nemam niš protiv nijedne, al taj vlak je za mene odavno prošo. Nekak nemam nikakvog interesa obnavljati stara prijateljstva. Nije da sam bezosjećajan.. al …

Ok. Možd i jesam. Al zaboli me. Danas je novi dan i ne živim za jućer već za sutra.

Srećom nije baš sve totalka bedara. Ima tu i pozitivnih strana…

Odlućio sam nazvat onu Gotiku (Saru) pa et ne bijo lijen ukucam ja onaj broj što mi dala neki dan u trgovini…

“Sara?”

“Da, a ko je to?”

“Daniel… tvoja pomoć iz trgovine…”

“A ti si… već sam pomislila da si bacio broj… uhhh… sad mi je neugodno?”

“A jel? Aj kad ti je već neugodno sad, idemo riješiti to jednom cugom u petak ili subotu…”

“Ovaj… ne znam šta da kažem”

“Da. Reci da za poćetak i onda još di i u koliko sati…”

“Ovaj…” – Oklijeva malo.

“Ok, što misliš o Lakeside,restoran kod broda?” – Ma da skratim razgovor. Nemam vremena cijeli dan na telefonu bit.

“Zvući ok”

“8 sati? Petak.”

“Pa ono… može.”

“Imamo dejt… vidimo se u petak.” – I prije neg se predomisli poklopim. Ono, malo sam si razmišljo o tome da li je cura moj tip. Definitivno sam siguran – NIJE. Al ak ništ drugo, radoznao sam pa odo vidit kako njeni klikeri u glavi funkcioniraju… Uostalom, nemam šta pametnijeg raditi u petak. I nakon tog mi tek sine u mozak… “Idiote, pa i s plavušom si išo dogovarat dejt!!?”

Jebga… baš sam u štimungu lomit srca…

Toliko o mom organiziranom ljubavnom životu. Koma. Totalka.

I ond na vrh svega, uleće mi jedna kolegica koju redovito ćitam i tu i tamo koju rijeć izmjenimo, i to ni manje ni više nego s shemom – “Upravo sam odradila sešn samozadovoljavanja pa et došla te vidit pred spavanje!?!?”

I što sad meni mutavom kroz glavu proleti?!?! – “En je tamo došla mene vidit da se smiri poslije sešna?!” Ma fenomenalno… umjesto da mene dođe vidit da se napali, ona baš obratno. Et mi moj MOJO… nestade!

No nije sve loše sve u svemu. U svakoj nesreći ima i neka sreća.

Stiže šef na vrata u većernjim satima i onak odma…

“Pa nisam ti ostavio novce za hranu!”

“Ma dobro je, bio sam u šopingu pa ima…” – nisam ni završio rećenicu kad pufff… utjera mi on u ruke 50 funtica. Ma nećem se bunit na takvu gestu jel. Iako me cjelotjedni trošak nije prešo više od dvajst! Aj to me malkice obradovalo jer je onak uletilo skroz neoćekivano…

Još kad pridodam onaj poslić od sat vremena u subotu i kad su mi poćeli hvalospjeve bacati za obićni flayer… ispade da mi ovo bio sasvim profitabilni tjedan. Isplatilo se radit… što jest jest… lova je tu, dejtovi su tu…

I’m the King Of the World…

Sirot cu sad sljedecih dana imati firmu u svojim rukama. Na zalost ostaje mi samo kucica na cuvanje… Djukela fala bogu ide u sinteraj na edukaciju (dabogda je pit bull silovo i naucio da bude manje lajava)…

A sad malo o meni sirotanu…
Ostaje mi kucica na cuvanje… shmrtz…
Soba s biljarom, blu ray, kucno kino, Plazma TV od 122cm, kuhinja, pun frizider pizza, Range Rover ko prijevozno sredstvo, Mazda kao pomocno…

Aj dobro da ne bude sve crno u tom mom sirotom zivotu, sef se odlucio malkice rastrositi na moju malenkost… i eto sad vam ja sirot tak jelte… tipkam na MX 5500 tipkovnici (za laike… cca 1300kn tipkovnica), scrolam na mishu ergonomskom… i naprezem okice na 22 inca monitoru. Puta 2. Jel eto, dual screen pomaze pri produktivnosti… Necu valjda naprezati okice na nekim malim monitoricima?

I da mi ne bi usfalilo prostora, dobijo sam jedan mali dodatni hard disk od 1TB (za lajke 1000GB). Mora valjd savjesni radnik spremit negdje silne downloadane filmove, programe i tak dalje jel…

Naravno, da mi ne bi bilo dosadno… stari monitori idu kod mene u sobicu uz laptop da me ima sta zabavljati na par ekrana istovremeno u sobi….

A kad mi dosadi sve to… tu je X-box 360 za ubit koji sat dosade..

Ahhh taj teski zivot…
Mislim da cu se morati zaliti upravi kako je tesko ziviti u vako nemogucim uvjetima!

I tak, prije nego sef ode na put osli mi na sastanak u Burger King, valjd u detalje sve da dogovorimo….

“Ostavljam sve tebi da pripazis i nadam se da ce biti u redu”
“Ofkorz sefe..”
“Kad ti ono ides na godisnji u hrvatsku?”
“Pred Bozic”
“Hmmm… prije nego odes, moracemo neku vecericu organizirati.”
“Ma meni i ovaj Burger King valja”
“Ma je, ti uvijek hladovina… za tebe ne postoji pritisak?”
“Kako da ne, samo sto ne pokazujem”
“Dobro, vecera ce past, al sad ono sto mene muci…”
“Sta to?” – vec vrtim neku bukvicu u glavi….
“Ti ides na mjesec i nesto na godisnji…”
“Da.”
“Pa ono, zanima me hoces li se vratiti?”
“Ovisi koliko je moja malenkost potrebna” – idem malo potpaliti vatru…
“Ma eto… samo da znas…. prije nego odes… mogao bi mi ispostaviti jedan extra racun?”
“Svidja mi se ovo… Koliki racun?”
“Pa eto mislio sam nekih 1000 funti… da ti bude kao bonus i inicijativa da se vratis”
“Nema problema sefe… samo reci datum”
“Dakle vracas se?”
“Aha… i mislio sam se vratiti… osim ako mi neko ne ponudi bolje uvjete” – sad vec serem, jer zaista ne znam nikog u hr ko bi mi ponudio bolje uvijete…
“Odlicno, onda kad se vratis, ubacicemo isto neki bonus”
“Sefe, ovo je sad vec melodija za usi… al moj Burger se hladi…”

Ostatak dana zajebancija.. i napokon hladovina… Zasluzena…