Monthly Archives: December 2009

Where did that plane go?

Neki kažu viša sila, neki peh… meni tak svejedno. I jedno i drugo mi ide na živac!

Prije jedno nekih 5 dana padne snijeg  Engleskoj i odmah drama. Ne znaju voziti avte, avioni im ne lete, škole ne rade… I svakom njegovo veselje. Međutim, snjeg je pao prije ćitavih 5 dana i to masivnih 5cm (10 ako je bila “mećava”)…

No ajd, ljudi si uzmu slobodan dan da uživaju u zimskim radostima – razumljivo…

Međutim nakon 5 dana, evo snjeg padne ćitavih 15 minuta… i epilog: zatvore se aerodrumi (okej, na pol sata delay u svima, ali dovoljno da jedan specifićni krene svojim naumom)

Na žalost, baš taj specifićni ima moj let zakazan. No ajde, nema veze, prate se vijesti, baci oko na letove, kašnjenja etc… Većer prije leta prate se obavijesti: “Letovi kasne i nastaviće se oko ponoći” (hmmm… moj let je negdje ujutro, dakle sve fajn)… i ajde, spakiraju se stvari, dogovori se vrijeme kretanja…

Kratak san i oko 4 ujutro opet se baca oko na obavijesti. Tam evo ovaj put lista otkazanih letova od većer prije – mog leta nema među njima… sve fajn, sve uredno i po planu, idemo na put…

Malo đir po autocestama, dolazak na aerodrum i bacanje oka na listu polazaka. Okej, otkazani letovi crveni, moj veli zeleni – ukrcaj u tijeku! Wooohooooooo…. Bacanje smješka na lice i pogled na ove ostale sirotane kojima je let otkazan. “Hvala bogu, moj je tu i kreće.” Doduše, veli da kreće s debelim zakašnjenem ali kreće…

Predajem putovnicu, prtljagu, redovito pipanje carinika i ulazak na terminal za ćekanje. Mhm… pola trgovina otvoreno, pola nije. Opet zabušavaju mamuim! Mora da se furaju na “snijeg od prije 5 dana đir”… Vrijeme polako ide i bliži se vrijeme redovitog polijetanja i eto najednom moj let opet zeleni!? Veli ajmo na izlaz 16 – ukrcaj.

Sweet, ipak krećemo na vrijeme!!!

Međutim, neko je smislio drukćiju igru koja se zove – Otkažimo let svima!?

Najednom eto i ja jedan od onih nesretnika s otkazanim letom… milina… Dakle opet šetnja po aerodrumu u potrazi za informacijama. Ćovjek fino ode od jednog reda, do drugog, pa treći šalter i na kraju vele, odite online i promjenite booking ili nazovite službu za rezervacije. I zovu se informacije po posebnim tarifama koje naravno iscrpe zadnji impuls iz mobitela…

Naravno, svi oćito imaju istu namjeru ko i ja… linije zagušene, nedostupnost, online nemoguće išta promijeniti. A ništ, ajmo sad fino stat na loptu. Dakle ovuda ne ide, drugi aerodrumi poprilićno daleko (i za divno ćudo rade neometano ćitavo vrijeme), dakle treba se prebaciti nekako. I ajmo, kontaktira se prijevoz (god bless free poruke unutar mreže ) međutim i on je zakaćio promet pa et – još jedan delay 🙂 …

Dakle sliijedi epizoda ćekanja… No, ne bi to bilo teško da et, neko pametni s aerodruma se dosjetio držati sva vrata otvorenima. Fino se navućem zime, bubrezi poklecaju i posjeti wc-u postaju redovitiji… Vrijeme ide… polako… jako polako…

Nakon 4.tog posjeta WC-u, lista s polascima polako postaje zelene boje. Na žalost, moj let nije među njima… jer eto… onak koji se sjetio otkazati ga, valjd je mislio da zima može potrajati cijeli dan, a mooooožd i 15tominutni snijeg zamete pistu? No bilo kako bilo, viša sila valjd ima drukćije planove…

Ćekajući prijevoz nekako mi se vrzma kroz glavu – đto je to drukćije u odnosu na jutro kada je let otkazan?

Temperatura zraka – ista 2 stupnja

Padaline – nepostojeće

Pista – ista ko i ranije

I onda mi sine: MRAK – ahaaaaaa… pa to mora da je to. Avioni se boje mraka!!!

 

(doduše nekako je vjerovatnije da je u prići onaj poznati engleski Health and Safety izgovor – dakle preventiva da se nedajbože nešto ne bi dogodilo, jer eto ipak su rekli da će padati snjeg, pa eto… ljudi se ponadali još jednom slobodnom danu)

 

Onome koji neće pročitati…

vukovar_groblje

Uvijek će ostati samo jedno pitanje u mojim mislima… ono jedno jedino… ono djećje, radoznalo, naporno, neumoljivo…

Na žalost pitanje nema odgovora, niti će ga ikada biti. Ostaje samo radoznalost i divljenje u mojim očima.

Sjećam se i ljepih i ružnih dana, s time da ljepi prevladavaju. Iz ne znam kojeg razloga, nekako mi pada posebno jedan dan na pamet… bilo je to neke, sada davne, 1992. Razgovor između nas dva, onako sasvim neobavezan i sasvim neočekivano – izjava…

“Dok sam ja živ, nećete biti gladni i ništa vam neće faliti…”

I doista, proročke rijeći. Svojski se trudio održati obećanje… Osoba koja šuteći sve podnese, ne odaje svoje probleme drugima i nosi teret na svojim leđima je uvijek heroj u mojoj knjizi… Ali isto tako, nekada ta osoba treba podijeliti teret… pogotovo s onim najbližima koji su u stanju podijeliti ga… No sad je kasno… A i nije više ni bitno…

Teret je tu da se nosi, problemi su tu da se rješavaju… svakom na svoj način.

No ovo nije post o teretu, niti problemima… ovo je post o ponosu i ljepim sjećanjima koji ima na pretek… i evo samo da ostavim natuknice po nekoj svojoj ljestvici:

  1. Ha – da
  2. Glađenje brkova
  3. Osmjeh
  4. Spremnost za pomoć (bilo kad, bilo gdje)
  5. Ukočeni položaj u vožnji auta
  6. Bangavi prsti na ruci što orahe lome
  7. Jurcanja u GSI-u
  8. Razumjevanje
  9. Grah, Šnicle i Sarma
  10. “Idi i donesi šibu”
  11. Fangla i mistrija
  12. Boćanje i boćarski klub

Naravno, ima tu još toga… ali neke stvari su mi nekako više prirasle srcu od drugih… “Ha – da” – najpoznatija uzrečica koja paše kao potvrdna, negacijska i svaka druga nijansa odobravanja i neodobravanja. Onako u stilu:

Jel tako da sam u pravu?

Ha – da…

Normalno, nikad mi nebi bilo jasno jel rečeno da jesam ili nisam…

Obićno “Ha – da” je popraćeno glađenem brkova. Onako, za vrijeme Remi partije taman pred handiranje – samozadovoljno glađenje brkova. Svaki hand je izvukao poznati osmjeh popraćen s nekim komentarom koji završava na “Ha – da…”

Ukoćenost u vožnji je bila legendarna… Kratke noge koje jedva dodiruju papućice zahtjevaju približeno sjedište. Ali ni to nije dovoljno… nekako je valjda praktičnije namjestiti si upravljač na pol prsa. Neprirodno ali opet, za njega nekako funkcionalno… istovremeno simpatićno i iritirajuće … No ni to ga nije sprječavalo jurcati se protiv audija, mercedesa i novih vozila, jer eto – može se s GSI-om….

Prsitma izlomljenim od valjka, isćašenima u povremenom okršaju s negativcima uvijek u stanju lomiti orahe… Legendarno!!!

I bez obzira na problem, nevolju, sreću ili nesreću čovjek je uvijek imao razumjevanja… ili ako ništa drugo, dodati jedno “Ha – da” i ćovjeku odmah bude nekako lakše…

Grah i šnicle – definiraju kulinarsko umijeće. Unatoč čestim spravljanju specijaliteta, ova dva su se uvijek našla na repertoaru. Zapečeni grah treći dan – najbolji ikad! A sarma, e to je već posebna prića koja poćinje nekako s izjavom “Pojeo sam 4 za probu…”

“Idi i donesi šibu” vuće svoje korijene unazad par desetljeća… legendarna tehnika odgoja, uvijek upamćena i poštovana – ali UVIJEK pravedna!!!

I Fangla i Mistrija imaju svoje korijene u davnim godinama. Nekako omiljeni alat majstora… trebalo je znati vitlati s time. Bezuspješno me pokušao naučiti toj vještini… jednostavno nemam talenta za to…

Za kraj ostaje Boćanje i Boćarski klub… mjesto gdje se provodilo najviše vremena. Mjesto koje je znalo uzrokovati debate o “Prvenstvenoj utakmici” i “Turniru” (normalno, završavane s jednim “Ha – da” )

I što reći dalje osim:

Stari je bio predobra osoba vrijedna divljenja… Nikada neću biti niti dio onoga što je on bio, ali ako uspijem postići samo dijelić toga tijekom svog života… smatraću da će me pogledati odozgor i reći jedno… ” ha – da”, pogladiti brkove i nasmješiti se…

legenda

Mojoj legendi koja ovo nikada neće vidjeti…

Zbogom… i volim te…