Monthly Archives: October 2009

Loš dan?

Imate loš dan? (prevedeno s jednog portala)

bad day

Ajmo smjestiti stvari u perspektivu:
Vatrogasci u Kaliforniji pronašli leš u šumi ya vrijeme procjene štete od šumskog požara. Preminuli muškarac je bio odjeven u ronilačko odijelo, kompletno sa ronilačkom bocom na leđima, perajama i maskom za lice. Post-mortem otkrio je da muškarac nije umro od opekline, već od unutarnjih ozljeda.

Stomatološki zapis je omogućio pozitivnu identifikaciju. Istražitelji su bili zbunjeni kako potpuno odjeven ronilac završi u sredini šume u vrijeme požara. Otkriveno je da na dan požara, muškarac otišao na ronjenje uy obalu oko 20 milja od šume. Vatrogasaci, kako bi sprijećili požar što prije, zvali flotu helikoptera s vrlo velikim spremnicima za vodu. Voda je uzeta iz oceana i baćena na požar.

Pogodili ste. Jednu minutu ronilac je ronio u Tihom Oceanu a sljedeći trenutak pada s neba na požar.
Neke dane jednostavno se ne isplati izaći iz kreveta.
Ovaj članak je preuzet iz California Examiner, 20. ožujka, 1998.

Još uvijek mislite da imate loš dan?

Čovjek je radio na svom motociklu u vrtu a njegova supruga je bila u kuhinji. Turirajući motor, motocikl je najednom ubacio u brzinu a lik, i dalje drzeći upravljać, uleti u kuću s motorom i završi na podu. Žena, ćuvši lom nađe razbijenog muža, vrata i motor na podu.

Žena pozove ambulantu. Nakon što ambulanta odveze ćovjeka u bolnicu, žena podigne motor i izgura ga van. Budući da je gorivo proliveno po podu, žena uzme papirne rućnike, izbriše benzin, i baci ručnik u zahod. Čovjek je nakon pregleda pušten da dođete doma. Po dolasku kući, on je gledao u vrata i štetu na njegovom motociklu. Postao očajan, otišao do kupaonice, sjede na
WC i zapali cigaretu. Nakon završetka cigarete, baci opušak među svoje noge u WC školjku.

Supruga, koja je u kuhinji, čuje glasnu eksplozije i vrištanje supruga. Uleti u kupaonicu i nađe supruga na podu. Njegove hlače spaljene, opekotine na stražnjici, leđima, nogama i preponama.

Ista medicinska ekipa od ranije dođe po njega. Dok su ga nosili u vozilo žena im isprića šta se dogodilo a oni puknu u smijeh nagnu nosilo, i iskipaju muža van. Lik u padu slomi ruku.
Florida Newspaper

Još uvijek imate loš dan?

Moglo bi biti i gore … ..
Prosječni trošak rehabilitacije tuljana nakon nafte prosute na Aljasci (Exxon Valdez) je $ 8.000. Na posebnoj ceremoniji, dva skupocjena tuljana su pušteni natrag u divljinu. Usred klicanja i aplauza publike, kit ubojica ih pojede oboje.

Student psihologije u New Yorku iznajmi svoj slobodan prostor stolaru kako bi ga stalno izazivao i proučavao njegove reakcije. Nakon tjedana provociranja, stolar ga sa sjekirom zveknio u glavu i ostavio ga mentalno retardiranim.

Loš dan?

Prosvjednici su protestirali na okrutnosti slanja svinja u klaonicu u Bonnu- Njemačka. Odjednom svinje, dvije tisuće njih, pobjegnu kroz ogradu i u stampedu, zgaze dva nesretna prosvjednika do smrti.

I na kraju … ….

Irački terorist Khay Rahnajet, nije platio dovoljno poštarine za pismo bombu. Vratilo se sa “vratiti pošiljatelju” žigom na njemu. Zaboravljajući da je bomba, on ga otvori i raznese se.
Dan nije tako loš, zar ne?

Duboke misli …. Jack Handey
Sljedeći put kad imate loš dan, zamislite ovo:
Vi ste sijamski blizanac.
Vaš brat, priključen na vaše rame, je gay.
Ti nisi.
On ima spoj danas.
Ali ti si onaj koji ima anus.
Osjećate bolje sada?

Proslošt u sadašnjosti…

no turn

Ovaj post poćinje nekih 17 godina u prošlosti… Ne, nema interneta, nema mobitela, nema facebooka, msna i twittera. Severina i index su nepoznanica, Kerum, Todorić i ekipa su još uvijek relativno normalni i ne pretjerano bogati, domoljublje se cijeni, biti hrvat je ponos i dika, a branitelji su cijenjeni… no, ovo nije post o nijednome od njih…

Autobus na parkiralištu, torbe su spakirane i vrijeme je okrenuti novi list u životu. Zadnji pogled prema obitelji, duboki uzdah… i bez puno razmišljanja odlazak u nepoznato. Gledam okolo i tražim mjesto za sjesti. Svako sjedalo ima jastuk i dekicu… biram ono prazno. Ne želim sjesti na nećije mjesto… želim svoj mir…

Zvuk autobusnog motora me nekako trgne… Neki lik uzima putovnice, pregledava neku listu, stavlja kvaćice… Uz mene još 16 nepoznatih lica… daleki put za preći… krećem…

U prvih pola sata već vidim tko je tko…

Jedan klinac oćito želi svu pozornost za sebe – neka ga, nisam zainteresiran a prićanje i igru… Jecanje, glasan plać i drama – Već mi jedna klinka ide na živce. Stvaraju se neka prijateljstva, dijele se slatkiši i prića se o novcima… ali ne ja… ja samo želim mir… Ionako nemam nešto slatkiša uz sebe, a kamoli za dijeliti, novac što imam saćuvati ću…

Tu kreće moje sedmomjesećno putovanje…

….

..

.

Sedam mjeseci kasnije…

Ne znam je li isti autobus, ali klinci su isti… Ulaze u autobus, smjeh, vriska, pozdravljanje i preprićavanje sedmomjesećnih dogodovština… Jedan po jedan ulaze i sad su svi unutra. Vozać pali autobus i kreće se put domovine… Mašu kroz prozore, smjeh na licima… idu kući…

…da….

…oni idu kući…

…ja ne… ja ostajem…

Da li sam tužan – Ne znam, iskreno mislim da nisam, ali tamo di oni idu, ne želim ići… ionako nitko i ništa ne ćeka mene na njihovom cilju. Mene zanima drugi cilj, druga destinacija…

2009. Listopad – jedna Subota…

U rukama držim požutjeli stari papir. Na njemu lista od 17 imena. Prvo ime na papiru je moje… uz njega kvaćica… Isti onaj papir koji je prije 17 godina u rukama držao neki lik i pisao kvaćice pored imena. Pokušavam povezati imena s licima onih klinaca što su otišli… Zanimljiv osjećaj… zanimljiv broj godina, zanimljiv broj imena…

Zanimljiva je i sudbina koja uvijek nekako sve vodi u krug. Zanimljivo je vidjeti draga lica… ali najzanimljivije je vidjeti kako je život okrutan… Zanimljivo je vidjeti kako neki ne zaslužuju ali sada uživaju, zanimljivo je vidjeti kako ispravni ljudi samo pate… i zanimljivo je vidjeti kako se stvari zaboravljaju…

..

.

Nemam obićaj pisati ozbiljne postove, ali s vremena na vrijeme se sjetim kako nekada nije sve bilo lako… Ovaj post možda jednom nastavim i objasnim zašto je sudbina prema nekima okrutna, možda ćak i podijelim crticu iz davne prošlosti što se prepliće s sadašnjosti nakon 17 godina.  Najvjerovatnije neću jer vjerujem da svaki osmjeh treba cijeniti, svaki trenutak ćuvati… a loše trenutke treba samo preći i nastaviti preko njih…

I samo još zadnja kratka misao… sve se plaća u životu… i sve se vraća… bilo kako bilo…

Uživajte dok možete… Ne vrijedi “ćekati bolje dane”… Ti dani su SAD!

Žene su zlo… part II

evilwoman

Ne tako davno, opalio sam ovaj ljepi post: Žene su zlo a danas je vrijeme da ga nastavim…

Deja-Vu… tako bi se to dalo opisati u jednoj rijeći (aj dobro, dvije rijeći i crtica između)…

Lokacija – OPET Fitnes klub, OPET jakuzzi… ali druga ženska…

Nakon što odradim svoju seriju, zavalim se u jakuzzi i poćnem drijemati… Voda ugodno topla, balonćići me laganini masiraju a misli daleko negdje na ispaši… Kad evo, neko poprilićno stasito biće prošetava ispred bazena. Baca ona pogled, i refleksno uzvraćam (pomalo sanjivo)… Ne znam zašto ali odmah refleksno uoćavam detalje i nakit na njenom potamnijelom tenu… Srebrni lanćić oko vrata, tetovaža iznad stražnjice, narukvice – i vjenćani prsten.

hmpf… aj dobro, neću se zezat s time i prepuštam se dalje odmoru… Par minuta kasnije, vidim da ona škica (ipak smo samo nas dvoje u jakuzziju)a prsten prebaćen na drugu ruku?! Naravno, od tog trenutka mi osmjeh s lica ne silazi. Pomalo onaj u stilu “smirk”, neki polu osmjeh… i naravno krenemo nešto prićati nevezano o svemu… Mala flertuje onako oćito da boli glava….

Tri serije vodene masaže kasnije, mene ubija znatiželja:

“Nego, sad može jedno brzinsko pitanje?”

“OK?” – pomalo zbunjeno

“Jel ima neki razlog što si promijenila prsten s ruke na ruku?”

Prvo što primjećujem je promjena boje tena… u laganini crvenilo i nelagodu… Poćne ona nešt s izmotavanjem…

“Ma prst mi je natekao, mjenjam ruku” – bla, bla, bla…

Normalno, nedam vrag mira. Ego mi je ionako već nahranjen, ali sad oću brutalnu istinu i nakon nekog vremena evo nje…

“Udana sam…”

Priznanje ispliva na površinu…

Ono što mi nekako ne ide u glavu… što je s tim udanima? Zar uporno traže neki izlaz? Onako, ZAŠTO su se udale kad traže nešto drugo???!!!

I ond ti vjeruj ženama??!

Post za Musku populaciju

Vrijeme je napisati post za mušku populaciju. No, kako mi normalni muški razumijemo jedni druge u puno manje rijeći od žena… dovoljno je onako laganini se pogledat, šakom u rame i sve jasno…

Stog razloga i ovaj post ide sasvim kratko s rijećima.

Kao prvo, slućajnim naletom na ovaj komad, stavljam je na prvo mjesto. Ćista desetka!deamn fine

Za sljedeću sliku nisu potrebni komentari…
mmm

A vezano za ženske dekolteje ću samo reć jedno: ako je izloženo – treba vidjeti!
cleveage

I za kraj… jedan viralni video… Navodno djeca vide nešto drugo… ja sam izgleda zaglibio 😀

Kao što rekoh… držim post kratak ali sladak…
Toliko o PG13 rejtingu bloga 😛

My legacy to the world…

Proteklih dana/tjedana se kockice polako slažu…

Poslovi se dovode kraju, rezultati se naziru u daljini i sve sjeda na svoje mjesto. Naporno ali s dugotrajnim efektom u svakom slućaju…

BA

Naime, šef objavljuje prvu knjigu u seriji, a ja sam zadužen za sve ilustracije i fotografije (layout, fotografija, editiranje, etc…). Onako, simpa posao za složiti, ali tek sad postajem svjestan koliko to u biti sve znaći.

Originalno, ideja o izdavanju knjige je bila moja, više u smislu marketinga firme i stvaranja imena tvrtke… ali izgleda da stvari imaju dugoroćniji efekt… Knjiga je nešto malkice drukćije od weba i ostalih šema (dosad ima par stranica koje su se ugasile… i sav posao otišao u zaborav)… Knjiga je ono što ostaje u fizićkom obliku… I nakon niza godina, ista knjiga će biti vjerovatno na polici neke knjižare, možda u arhivi… I ko zna koliko godina kasnije, netko će vući referencu iz nje i reći – našao sam slike u tom i tom izdanju…

E upravo te slike… to je ono što ostavljam iza sebe…

I da se razumijemo, nisu to slike brda, planina i ljudi… to su slike raznih artefakata… To su slike koje su svjedoci jedne povjesti… nešto što je puno duže od trenda i mode… nešto što ja još uvijek nisam uspio svatiti… Ova publikacija će najvjerovatnije završiti kao dio arhive Britanskog muzeja kao referentni materijal…

Istinu za volju, nisam oćekivao nikakav spomen moga imena, zadovoljan sam bio i s plaćenom lovom za obavljeni rad… no jedna zaista ljepa gesta me danas oraspoložila i ponukala da ostavim ovaj post…

U poćetku knjige stoji…

“Posebna zahvala Damiru Radiću i Stephen Pollingtonu za pomoć pri izradi teksta i ilustracija, kao i Lindsday Kerru za skice.”

Dakle… ostavština za budućnost je tu…

www.british-artefacts.co.uk

Osmjeh na lice… ponovo…

Nekad mi je dovoljno cuti nekog kako se smije… a ova ekipica me doista nasmijala…. onak od srca. Videi su s Youtube (jubitoa il kak vec ocete). Znam da je ovo varanje pisanja posta, al et, nekad se samo moram nasmjesiti… No reason… just share the fun…

Prvo neka zenka… presmjesno…

I ultimativno na kraju…. (ujedno i razlog onog videa prije ovog 😉

Bonus:

Naci sobu i ured u ovakvom stanju:

Uredan krevet

Uredan krevet

Thx mojoj ljubaznoj spremacici 🙂