Monthly Archives: February 2009

Malo frustracija…

PAS JE RETARDIRAN!
Danas krecem s tim, i vjerovatno cu se tog drzati neko vrijeme. Ranije sam spominjao ovog djukelu ovdje sto gazdarica ima (onaj mali iritantni kvazi pseci stvor). Naporan do bola…
Nekako mi nije smetao prvih tjedan, pa cak i pocetak drugog tjedna sam proso bez previse obaziranja na njega. Al danas mi zaista ide na zivce. Radja mi se neodoljiva zelja za jednim volejom!? (op.a. nisam nasilna osoba prema zivotinjama, al ova me polako izludjuje)…

Sve je krenilo s mojim odlascima u fitness klub (bolovi i sve pocetne muke iza mene – bravo ja)… Odem i nema frke. Kad se vracam ama bas svaki put pocne kesiti svoje zube na mene. Sto dalje sve gora zivotinja. Pozvijeri totalno! Zadnjim nogama odbacuje tepih, laje, trese se… aj ja laganini svaki put popizditis dobijem. I ond kad se ko fol zaleti na mene… samo pogledam svoju nogu i zamislim kako pseto leti u suprotni zid… nabacujem smjesak i djukela ond jos vise popizdi…

I onda 10-15 minuta kasnije – ko da nista nije bilo. Ond se mutava zivotinja oce mazit. E nes! Da je nebi jos pomazio!? Ni u ludilu. Jedini nacin da je pomazim je njezno da joj prstima obuhvatim taj mali vratic i ond stegnem… sve dok zadnji atom zivota ne iscrpim iz nje…. Uhhh.. malkice sam se zanio 😀
Doduse, ne bi me zivotinja toliko ni iritiala, vec ono sto mi zaista popije zivac je njena gazdarica. Uvijek ima neko opravdanje za nju!?

Djukela cvili – “joooj.. vidi oce ti nesto reci!” – Oce maunu, kretenska zivotinja ima tikove!! Ne zna ona nis rec! Sumnjam da uopce i misli??? PAS JE RETARDIRAN!
Djukela laje – “joooj… mora da je vidila pticu ili nesto” – Nije ona nista vidila a kamoli pticu! Mozd laje na jebene avione na nebu a ne na ptice! PAS JE RETARDIRAN!
Djukela se trese – “aaaa…. vidi je kako je uzbudjena” – Pseto ima drtavicu i treba ga uspavat! Fajrunt. PAS JE RETARDIRAN!
Djukela rezi – “ona bi se igrala” – Ma kakva jebena igra? Pseto je poremeceno. Neartikulirano! PAS JE RETARDIRAN!
Djukela ne reagira na naredbe – “ne razumije ona to” – Ne razumije ona pod milim bogom apsolutno, nepobitno, neoborivo jedno veliko NISTA! PAS JE RETARDIRAN!

Slag na vrhu je kad se gazdarica ide sporazumiti s zivotinjom. Najednom normalni ljudski jezik prelazi u neku vrstu neartikuilirano ljudskog zivotinjskog kreveljenja. Odurno. Nije ni cudo da nista pseto ne razumije…

Idem sad malo smiriti zivce, oprati ves… i nedo bog psu da dodje blizu masine. Riskiracu novu trenerku al cu i njega oprat – na max centrifugi!

Bande Londona…

Okej, svaki skoro dan ići u restoran… laganini dojadi… al nije ni toliko loše… Fino je doć na gotovo, sjest, platit, pojest (još bolje kad neko drugi non stop plaća)…

Ukratko, tjedan za pet…

Poso odrađen, novi dizajn za reklame složen (p.s. thx D. za razbibrigu i find the mistakes igricu), šef zadovoljan… ja još zadovoljniji…

Kak i ne bi bio kad mi et danas uleti s spikom: “D. od ovog tjedna na dalje imaš povišicu”

Kak ćovjek ne bi nabacio smješak na lice?? 😀

No et da to “proslavim”, sjedam u auto i pravac obližnje benzinske s supermarketom… Neko veće me uhvatila manija za ćokoladom pa et… idem preduhitrit krizu…

Laganini vožnja za uspavanim englezima, mjuza na radiju… smješak na licu… Bacam ljevi žmigavac i skrećem na parking… Okolo ni žive duše! “Pasmater, da nisu zatvorili ranije?” – i vrtim si krizni ćokolada scenario!

Ipak izlazim iz auta i idem prema supermarketu. Svjetla su upaljena, ima nekih ljudi unutra… sve fajn! Uzeću tu ćoksu… jupiiiiiii!!!!

Automatska vrata se otvaraju pred menom. Ulazim unutra…

Hrana po podu…
Ćips otvoren i razbacan…
Limenke razbacane…
Police polomljene…

A ništ… laganini prekoraćim taj nered, uzmem ceger u ruke i pravac polica s ćokoladama. Ćujm kak nešt opisuju: “Ma luđak jedan, tu je nož izvadio i prijetio se mušterijama. Nema ni 5 minuta! Porušio sve, uzeo novce iz blagajne i istrćo van! Ima ga snimljenog na kamerama…”

Aj kontam, frka prošla… Nije više greda, što je bilo bilo je. Mene zanima moja ćokolada, a ovaj nered – nije moja briga. Vidim nema nigdje niko ozljeđen, nema murije… a što drugo već put blagajne…

Et mene s cegerom nevino na blagajnu. Nigdje nikog!!?!
“Alooooooo… ima li koga?” – Vićem tamo…

Od nekud izlazi neki problijedio lik…
“Ste ok? De naplatite mi ovo pa da idem polako…”

Pogleda me i dalje zbunjen…
Nekak on to sirot meni provuće kroz one skenere. Skonto sam da me uopće nije pito jel sam toćio gorivo ili ne?!? Valjd ga panika il nešt?!

Zanimljivi su mi ti englezi… uljuđeni, fini… a u drugu ruku kriminalni…
No bilo kako bilo… imam svoju ćoksu za većeras 😀

Napušeno nedjeljno popodne…

NAPOKON – upale prebrođene i mogu normalno nastaviti s svojim putem k zdravijem životu. No, od nedjeljnog posjeta klubu nisam imo ama baš nikakva oćekivanja… kad vid vraga…

Taman poslije rućka sve puno mladih cura u fitnessu! Milina za oći… No kak sam se namjerio prvo posložiti svoje zdravlje a tek ond krenuti uništavati tuđe… nabijem si slušalice u uši i krenem s svojom dnevnom dozom…

Onak u ritmovima mjuze (memo sebi – kupiti mp3 player onaj mali s klipom) vježbam svoje i usput gledam sve te cure… Sve sirote pretjeruju s vježbom samo za bolju liniju… Pohvalno nema šta. Dok je njih ljepih i utegnutih men’ će fitness bit zabavan 😀

Na zidu i na ulazu već vidim postavljeni panoi za Valentinovo. Ove godine hvala bogu nemam “Valentinovo” problema (memo sebi – kupiti si nove tenisice, majice (već kupljeno) i trenerku od ušteđene love za valentinovo). Nema brige oko poklona, cvijeća i ostalih komercijalnih gluposti. Komplet se posvećujem sebi i svom egu ove godine 😀 . Dakle, izvešću sebe negdje na neku hedonistićku većeru, po mogućnosti neki dobar akcijski film i kupiti sebi neke sitnice! Najbolje Valentinovo dosad – stress free 😀

Završavam laganini s vježbom i sad već polako zujim okolo…
“Bok…, mogu li ja?” – jedan od onih komada ćiju sam stražnjicu odmjeravo prije par minuta stiže na jednu od sprava na kojima sam radio…
“Naravno…” – Polusmješak na licu, polako se mićem iz polunaslonjenog položaja držeći u ruci bocu vode u ruci…
“Ti si novi ovdje?” – pita ona
“Novi?” – opet bacam svoj nezainteresiran sam štih…
“Da, nisam te vidjela ovdje?”
“Vjerovatno nismo ovdje u isto vrijeme” – i dalje polako pijuckam vodicu…
“Da, ja sam ovdje 3 puta tjedno” – Smanjuje težinu i kreće s svojom serijom..
“Aha, ja skoro svaki dan… uvećer… danas sam došao ranije za promjenu” – Odmjeravam joj liniju dok je pod opterećenjem… (damn… ova je bome izvježbana)
Cura odrađuje svoju seriju a ja sjedam na sljedeću spravu onako ćist da odmorim… Ona završava i evo nje opet…
“Erm… jel mogu ja?”
“Pa sad, jel me misliš tjerat sa svake sprave ili ti to samo današnja šema?”
“Ma nee… imam svoju rutinu, a ti ionako ne radiš ništa…” – opet smanjuje težinu i kreće s vježbama…
“Aham… dosta mi za danas… vidimo se sljedeći put…” – i odoh prije nego ona uspjeva išta reći. Neda mi se ćekat na sljedećoj spravi i nekako nisam raspoložen za ćavrljanje. Ionako mi se neda niš prije valentinova 😉

Tuš, auto i pravac kući!

“Daniel… ideš samnom!”
“Di šefe?”
“Ma, idemo na većeru kod jednog mog starog prijatelja, a ti i ona (njegova ženska) onako “podsjetite” me da moramo ići kući…” – Objašnjava on…

Nije greda… biće hrane. Što se mene tiće može. Pomalo umoran oblaćim se i odosmo…
Stižemo pred neku kuću, onak klasićno engleske gradnje… šef zvoni na vrata…
Vrata se otvaraju i izlazi lik s bradicom. Pozdravljaju se njih dva i ulazimo unutra…
DAAAAAAAAAAAAMMMMMNNNNNNNNNNNN!!!!!!!!

Miris Trave me opali odmah!
Opet neki napušeni – prođe mi kroz glavu…

Sjedamo za stol… a njih jedno 10 već za stolom. Nas 3 i eto sad već pomalo gužva. Sve ono uredno, hranica na stol… pećenje, prilozi… sve super… Malo prićice i opet me preimenuju al ovaj put u Dan.
“Dan odakle si”
“Šta ima u hrvatskoj”

..
i redaju se prića i zezancija i ond šef veli…
“On niti ne puši, niti pije, ne drogira se i sad je krenio u fitness – pravi primjer zdrave osobe!”
Super… još će me svecom proglasiti!

I onda kreće…
Otvaraju prozor i poćnu rolati đointove! I to ne male… već onak jebeno 10cm duge! I to ne jedan već nji 4 rolaju odjednom svako sam sebi!!?!
Šef se nagne i šapne mi – “Sad ti je jasno zašto sam poveo vas dvoje sa sobom… da me izvućete odavdje!!!”
Ćitava obitelj kolektivno puši?! Bacaju spiku i šeme o nekom poslu s autima i albanijom?!? mozak im valjd komplet spaljen jer oćito nemaju pojma o ćemu govore.

Jedna stvar što cijenim je to što nijednom nisu forsirali niti nudili travu nama trima. Oni puše, mi ih gledamo i slušamo kako valjaju gluposti…
“Koliko ja popušim…” – kreće Ludi toni kak ga zovu – “… moro sam poćeti uzgajati vlastitu marihuanu! Imam je u bašti a susjedi su mi policajac, sudac i istražni sudac!!!”

I tako jedno 45 minuta…
Mene već glava zabolila… (I još me boli…) Pasivno sam se napušio!

Napokon nešto smuljamo i mićemo se iz te kuće…

U životu sam vidio svakakvih droga i konzumenata… ali ovi šiju sve. Komplet obitelj od njih 10 puše onako svi zajedno. Naknadno saznajem da se striktno drže samo trave i nićega drugog!

Fuck…. moram si mozak razbistriti…

Mazga vs Leđa…

pain-tfPridržavanje prema pravilima mi nikad nije teško palo… ali danas… danas ih kršim… Naime, sljepo i naivno vjerujući u “strućnost” mlađeg brace jer eto – On je onaj na faxu koji to ući i valjd zna o ćemu prića! – danas sam skoro poćo vrištat. Toćnije… malo prije…

Momak mi je kao što sam ranije spomenio napravio “Plan” po kojem bi se trebao pridržavati što, kada i kako vježbati u fitness klubu. Prvi dan – junaćki odrađujem sve kako spada, pa ćak i malkice dodajem… jer znam valjd ja koliko mogu… Klasika muški ego trip…

Posljedica je uobićajeno neka upala mišića i slićno. Ali neeeeeeeeee – Ne boli to mene, neeeee… – Osim možda malkice danas dok sam moro slikati neke kovanice i kad me prvi put leđa uklještila. Da bude još zanimljivije i foto aparat najednom dobio valjd na kilaži…

No naivno eto kontam – Proće to ćim se zagrijem

Poslije posla, opet opremica i sad već majstorski nalazim redom: parkirno mjesto, svlaćionu, slobodni ormarić, i poziciju na ergometru odakle vidim sve one fine komade na tae-bo satu…

Navrnijo ja ko mutav navlaćit ona “vesla” (ergometar je ono što simulira veslanje) jer taman pored mene evo neka ženska – Ma nećeš ti brže od mene… – Sivonja navuko skoro duplo brži tempo od nje i onak sam krajićkom oka pratim kolko mi još vremena ostalo…

pobjedonosno završvam poćetni dio i vidi vraga… ona upala ko da je nestala 😀

I sve to ljepo i uredno dok nisam došo do jednog trenutka di mi leđa otkazuju bilo kakvi oblik poslušnosti! Ja bi – leđa neće. I kreće mazga sama protiv sebe.

Da ne dužim – leđa su pobijedila i et me sada… trpi mulac svoje greške…

Upala je pokucala na vrata…

Pomalo morbidno?

Sjedam za stol a ispred mene jedna od izložbenih ladica puna zlatnih predmeta. I to ne onaki zlatnih predmeta ko na turskim, španjolski i inim tržnicama, već ono baš pravo antikno zlato… Sve neki predmeti koji pripadaju povijesti…

Među njima neke ženske naušnice, lanćić s medaljonom, masivni prsten, velika ukrasna zlatna igla… i još par predmeta…

Inaće usvi predmeti prije ili kasnije pređu moj stol i na meni je da ih slikam, arhiviram za oglase, promotivne materijale i slićno. A kad zagusti i kad (ne AKO, već KAD jer je pitanje vremena) ovi što odrađuju obradu slika za web stranicu zakažu, onda uskoćim i obradim te slike…

Normala, snjeg i te šeme i eto odma kolapsa…

A ništ, hvatam se sveg i ajmo na posao…

Međutim, ima jedan izrazito mali prsten… a u njemu natpis “Remember the end” (Sjeti se kraja)… odradim slikanje, malo obradim sliku i evo rezultata:

Ono, ništa posebno…

No, nešto me uporno kopka i sad želim znati priću iza tog prstena… a prića ide otprilike ovako:

Prsten je izrazito male velićine i nikako ne može biti za odraslu osobu… Naime, nađen je na jednom od polja koje se igrom slućaja prostire preko nekadašnjeg groblja. Vlasnik prstena je prerano umrlo dijete kojem su roditelji dali izraditi taj prsten nakon što je umrlo…

Jeza…

Mislim nekako mi sama ideja prstena na mrtvom djetetu creepy… a i natpis nimalo ne pomaže….

I ćitav dan mi taj prsten nekako u glavi…

Na sreću… danas fitness radi!!!
(Buraza ću ubiti za njegov ubitaćni plan)

Poslije posla na brzaka smažem većericu i trkom u klub. Već unaprijed osiguran da neću poljubit vrata, sjedam u auto i pravac klub!

Miškooooooo…. kolko autaaaaa…
Jedva nađem parking valjd na najudaljenijem dijelu parkirališta.
“Ko zna, valjd svi nadoknađuju propušteno?” – onak si mislim i sad već bez problema nalazim svlaćionice 😉

Vadim svoj papir s planom i junaćki krećem. Stepenice… vrata… gužvaaaaaaaaaaaaa…. Milijun i jedna osoba!? (Okej, malkice pretjerujem, al mi se ćinilo da je tek 5-6 sprava bilo slobodno) Svi navalili vježbat ko mutavi.

sweat-tfStrateški zauzimam traku za trćanje s pogledom na ostatak sale…
Ljevo ispred mene neki komad i pol, utegnutih guzova trći na traci- motivacija za trćanje – check!
Desno ispred mene, neki komad recimo ocjena 8,9/10 polako na biciklu pegla – motivacija za trćanje s extra žarom – check!

Štelam to  ćudo na 10 minuta i polagano trćkaram. I dalje osmatram okolicu i et moglo bi se reći da ima jedno 7-8 komada. (Normala, uz svaki komad dođe još 3 babe koje uništavaju prosjek) Sirote se tamo izvijaju preko onih lopti a ja umalo da ne sletim s trake…

Usput mi na pamet pada V. i njeno gunđanje i konstantno upitkivanje – “Ima li šta za mene?” – Aj da ne ostanem dužan, malo pogledam okolo i skontam da je broj muških i ženskih podjednak. neki lik tamo diže tonu i po utega i zakljućujem – taj nevalja. Zamislim si samo tog grmalja i V. u istoj sceni… hmmmm….

Za one koji ne znaju V. evo doćaraću to na drugi naćin: Recimo ko da spojite konja i pudlicu… Tak nešt. Što tu ispadne (osim pudlici oći) nemam pojma, al baš tako bi nji 2 pasali…

No, nakon te vizualno uznemirujuće scene zakljućujem da ću se radije posvetiti onim ženskama…

Ali, da ispadnem faca, ipak idem se pridržavati burazovog plana. 30 min i par toćaka po planu, nit sam vidio te ženske, nit sam bio u stanju se koncentrirati na bilo što drugo. Ruke se tresu, trbuh grći, znoj izbija al nedam se!!!

2 sata kasnije – umoran, iscrpljen… vućem se kući i et molim boga da me poštedi upale sutra…

Engleska pod snjegom…

ls-tfSpušimo u rukometu – nije bed, ipak je tu neko srebro… Al ono, nemogu toliko nabijat englezima na nos… Nema veze – dan broj 1 – ajmo u klub na malo pokretanja ove moje mase…

Plan simpl – jedno laganini 45 minutica vježbanja, malkice plivanja i et za poćetak dost. Ne želim se preforsirati pa onda patiti danima.

Uzimam opremu, svoj novi sat, ćlansku karticu i pravac tamo. Snjeg pada sve jaće, cesta zabijelila a avtić ide kud oće. Ovdje oćito niko nije ćuo za zimsku službu, zimske gume i tak te šeme… Nema veze – namislio sam si i idem, makar me mećava zavila!

Mic po mic i eto mene… provlaćim ponosno karticu na ulazu i ulazim. Pogled ljevo, pogled desno i ond onak skontam da se ne sjećam di se nalaze svlaćionice. Zbunjola. Nabacujem onak “Znam ja di sam” pogled i ko fol nekog tražim. Jedno 6-7 vrata kasnije nalazim tu nesretnu svlaćionicu. Lijepo, sve uredno, ogledalca, sušila za kosu (iako ne vidim kak će mi baš poslužiti), ormarići… Presvlaćim se u sport edišn i idem reko polako…

Gledam sve te silne sprave – a i one mene… Izvlaćim tamo negdje iz nekog prašnjavog kuta u mozgu – “Zagrij se prvo!” – i krećem s laganini rastezanjem i ostalim šemicama. Gledam one silne strojeve ko s TV reklama. Nešt mi to sve u reklamam izgledalo jednostavno… al ovo – sto i jedan gumbić, TV ispred tebe, milijun i jedna opcija…

Nekak ja tu sve nešto ispritišćem i napokon pokrenem taj neki Orbi trek šema stroj… 10 min za zagrijat se.

Ćim sam obradio Orbi trek, led je probijen i idem od jednog do drugog stroja. Nekak mi svi simpa. Svaki bi ja isprobo, a energije ima ćak i viška…. odlićno!!!

Mojih 45 minuta se najednom pretvorilo u sat i pol!!?

Nije bed mislim si… za poćetak ne osjećam umor, imam energije. Biće da sam u boljoj kondiciji nego sam oćekivao 🙂

Silazim dolje u svlaćionicu s željom da se još bućnem u bazen… Otvaram ormarić, uzimam vodu i vid vraga – ruka mi se trese!!

OK, vaaaaljd je to znak da je dost za danas…

Prvi trening završen i crta kući!

Blaženi umor me hvata i polako prolazi prva noć…

..

.

Stiže jutro, otvaram oći i polako ustajem iz kreveta. Oprezno se rastežem i već se nadam najgorem – upali mišića… Dižem ruke iznad glave kad ev vraga, poćinje me sve zatezati. No nije bed, uopće nije tako strašna upala. Ono izdržljivo sasvim. Ustajem na noge, kad ono malo butine i listovi bride. Trbuh laganini zateže, al sve je u granicama normale… TOOOOOOOOOOOOOO NISAM PRETJEROOOOOOO!!!!!!

Smješak od uva do uva i silazim dolje u ured. Hmmmm…

“Ovdje mi je nešto ćudno?”

Gledam, nema nigdje nikoga. Palim kompjuter, gledam vijesti i dalje ništ ne kontam. Ćekam da se neko pojavi, al uporno nigdje nikog??!

“Il sam ja nešt pomješo…, il sam se prerano usto…, il još sanjam???” – vrtim razne scenarije i nijedan mi nekako nije moguć. 15 minuta kasnije stiže šef…

“Neće danas niko doći, snjeg je pao vani.”

“Da, I?” – I dalje mi to ništ ne znaći…

“Pa sad….” – I krene on s objašnjenjem kako je engleska u kolapsu kad padne snijeg, kako niko ne ide na posao, škole se zatvore i tako to…

Odlićno, dakle opći kolaps a ja živim u kući di mi ured – mislim si nekako…

Sve okej, odradim svoj dan nabrijan na dan 2 u klubu! Ovaj put idem pripremljen. Brat mi složio plan za vježbanje da ne budem ko muha bez glave (thx iliti š10q Bro)… Izlazim van i jedno pol sata se mućim s snjegom na autu. Nema veze, entuzijazam me i dalje drži… Napokon sjedam u auto i krećem put kluba…

Ovdje zaista ralice ne postoje. – Vrti mi se kroz glavu dok puževim korakom kližem prema klubu.

Napokon – stižem do kluba.

Al Figa!!!

Zbog snijega danas ne radimo

AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA… pa ne mogu vjerovati… ova nacija ovdje je doista na koljenima zbog 15cm snjega!!?