Monthly Archives: January 2009

Too much relaxed? – Part 2

Mlad aktivan i sportski nastrojen… to bi bio opis nekog vitkog mladića, ali ne mene! (Za divno ćudo)

Svejedno ni to me ne sprijećava da pokažem svoje umijeće klizanja na ledu. Ekipica se okuplja i krećemo put Osijeka i lokalnog klizališta. O akterima neću puno osim da se među svim nama našla dva sasvim spretna klizaća. Moj buraz – koji nikad na led nije stao, i ja koji sam prije tog bio na klizanju cca 12 godina unazad (ili možd malo duže??)

Ponosno navlaćimo klizaljke i puni samopouzdanja stajemo na led. On još nekako… ja nikako 🙁 Trebalo mi ćitavih 45 minuta da naućim stajati na klizaljkama. Kad se napokon oslobodio straha, na kraju obojica završili na podu i umalo me zatuko klizaljkom u glavu.

Nakon tog neslavnog iskustva bris na sigurnu podlogu i ajmo ćekanje sljedećeg događaja… Gđica D. iz prethodnog posta dolazi ispuniti obećanje – napraviti palaćinke!!!

Jest da je potegla poduži put, i skidam joj kapu za to! No, unatoć mojim oćekivanjima da me oćara s umijećem pravljenja palaćinki… zakazala je. Da se razumijemo – palaćinke su sasvim OK, štoviše, izvrsne… ali kolićina… Tu je nekak uvijek bilo malo. Valjd u dalmaciji jedu tak sve neš sitno, al kod nas u slavoniji vole pojest. (Po njoj se neb reklo da malo jede – ne u smislu da je debela, već ko prije spomenuto – velikaaaaa)

Aj za prvi put joj nekak idem oprostit u nadi da će za sljedeći put pokazat veće kolićine hrane…

Da joj pokažem neku zahvalnost, ope se okuplja ekipica i opet idemo na famozno klizanje. Samo eeeeeeeeeeee…. Ovaj put sam već profesionalac, a gđica D. amater.

Tu se prikljućuje još jedan amater, stanoviti Mr.M. Ni jedno ni drugo, nikad klizali. Ofkorz malkice zloban kaki uvijek jesam zakljućujem da ću se od srca nasmijat gledajući nji dva kak se ubijaju na ledu.

I OPET me gđica D. iznevjeri. Mala kliže bolje neg ja… hmpf… Sam jednom je otvorila sezonu padanja i to bradom u led. Valjd kak nema tog u dalmaciji htjela vidit kaki led okus ima. Ko će je znat??

Sad jel kak samo svi manje više baletani na ledu idemo malo zainteresirati jedni druge igrom lovice. Ono klasika, jedan lovi, drugi glavom bez obzira. Mene et teško bilo nagovorit pa se odma prikljućio. E sad za neupućene, u igri lovice, onaj koji je brži, spretni, okretniji je ujedno i bolji. Nekako ne prednjaćim u nijednoj od odlika. Sve je OK dok lovim jer tu dolazi moja spretnost i lukavost do izražaja. Obmana suparnika, malo varanja i uvijek ulovim metu. Al dok bježim… sasvim druga simfonija.

Naime, brz znam bit, što i nije neki problem samo po sebi. Problem nastaje kad moram promijeniti putanju, ili se recimo – zaustaviti. Tu imam specifićnu strategiju zaustavljanja na zidovima rebrima ili nehotićnim zalijetanjem u prolaznike i djecu. Nekad koristim obje taktike zaustavljanja, a nekad ih kombiniram. Koliko se sjećam, jednom sam lukavo našao zaustavnu toćku u valjd najvećem liku na klizalištu, a drugi put u nekom jadnom djetetu i zidu- kombinirano. (reeeeecimo da sam na putu u zid pokupio i malo dijete… al et, samo recimo…)

Negdje u svemu tom klizanju sam uspio opaliti ljevo koljeno više puta uzastopno, pa su još i ostali našli zanimaciju udarit me u isto koljeno… i sve 5! Dakle ljevo koljeno – ćekirano više puta i oćekivano masnice… što se pokazalo da i nije neki veliki problem. desno koljeno… o tom ću kasnije…

Sve u svemu, drugi pokušaj klizanja – neuspjeh – totalni, bar što se mene tiće.

Valjd od silne hladnoće, zime i padanja sam se nekak navuko prehlade (Još uvijek mislim da je to rijeć o alergiji na gđicu D.). Šepajući, ponosa ostavljenog na ledu… odlazimo kući na Round 2  – Palaćinka tajm!

Gđica D. se svesrdno ponudila napraviti palaćinke za sve. OPET sve valja osim kolićine. No nećemo je kritizirati jer je i ona bila umorna od klizanja…

Noć…

Jutro…

Desna noga me ubija!?!? Nemam pojma kako, al sam uspio neš napravit s nogom i desnim koljenom. Valjd u mom super spretnom “Kid slam dunk into fence” zaustavljanju sam malkice okrenio i to nesretno koljeno. 8 dana šepanja, 8 dana kukanja i et napokon šetam kak spada…

Sve u svemu zakljućujem da je klizanje sasvim opasan sport – i moraću ga opet probat. Ponavljanje je majka znanja a ja moram usavršiti te pro padove.

Ev ovom prilikom se zahvaljujem gđici D. što nas je sve istrpila (pogotovo mene), lijećila i brinula se, sve nas nahranila (iako nedovoljno), pokazala da zaista spada u onu skupinu kod mene što stoji u kategoriji “Naj Naj”

Thank you D.

U R d best!?!
(but I’m the bestest 😛 )

Too much relaxed?

Xmas, nova godina, novi/stari ljudi, gosti, sport i ostalo… Sve zvući ko neki aktivni odmor. Neg da ne pišem bzvz o obićnim dosadnim stvarima koje se ponavljaju non stop (tipa xmas koji je prošo fenomenalno u obiteljskom okruženju, ili tipa nova godina gdje sam poćo godinu s glavoboljom) neg idem o drugim, onim meni zanimljivim…

Taman između x i ny sjedam u avto i idem put Ze-geja. Tam mi ono neki dragi ljudi za vidit nakon duuuuugo vremena. Jedna od tih ljudi je stanovita gđica V.

Gđica V.

E ta je onak možd s malo pretjerivanja oko metar i po visoka. Blondina, navodno ima “neki život” i to mi ko na nos nabada. Malkice povućen curetak al sve u svemu nije loša. Daklen, na putu za ZG, skrećem za Slavonski da nju kupim. Ćim je ušla u avto… prva misao mi – “Fuck, šta je meni ovo trebalo??!”

No uz malo umnog napora skontam da joj Đastin Timberlejk nešt ko ahilova peta. Ćim mi dojadi sam odvrnem Đastina i blaženi mir par minuta… No u rijetkim trenucima mira i manje iritacije, ćovjek može vidit da je cura OK na mjestu. Uvjek spremna za zajebanciju, pa ćak i zna prihvatiti šalu na svoj raćun (osim ak je ćoek uvati u šemu da je bosanka… tu joj nekak onaj prag tolerancije na koji je taaaaak zabavno stat) . A tek na tuđi raćun uffff… Naime u Ze-geju se trebamo naći s još jednom gospođicom, i gđica V. odmah prihvaća zajebanciju da malo zeznemo onu drugu. Tu dolazimo do stanovite gđice D.

Gđica D.

Visoka cura, velikog smješka, dugaćkih nogu i manje više svih tih ostalih dugaćkih epiteta. Cura ono stvarno Okej. Lajava ko uvijek. Štoviše tolko lajava da gđica V. nekak ostaje zasjenjena što se tiće priće. Doduše uz moju stasitu pojavu i visinu gđice D. jedva da se vidi, al et tu je… Gđica D. uporno prića 300 rijeći u minuti, i uz poveći napor uspjevam poloviti svaku 10tu rijeć… Ko da je neko navrnijo… no uz sve to brzo prićanje ne zaboravlja ubaciti koju o mojoj “televizićnosti”… taj dio sam dobro prokužio jer et, da budem siguran o ćem prića pitah je ljubazno da mi elaborira tu izjavu.

“To je ko jelušićka, ljupka, okupira publiku, simpatićna, ljepa…” – mislim da je tu bilo ubaćenih pridjeva poput “stasit”, “zanosan”, “šarmantan”, “zavodljiv” i slićnih u toj kategoriji, al et da se ne hvalim previše… televizićan sam 😀

Da još dodam onaj “cherry on the top” za poklon dobijem miris “Obsession”! I rest my case…

Kad su mi dojadile nji dvije zbriso sam do kuma i njegove divne ženice.

Kum i žena oćekuju prinovu. Kuma sva blista, kum još više 🙂 I tako u tom silnom trudnićkom ushitu nemrem odolit da ne taknem kumi trbušćić. Ono baš mi drago kad vidim ljude tako sretne! Ćak mi u jednoj sekundi palo na pamet kak bi bilo ljepo imat koje svoje derište,… i ond mi ope jasno da nisam materijal za tak šta. (Zanima me jel se mož kupit koji gotov da preskoćim ono riganje i kmećanje?)

Nakon trać partije, i kuminih fenomenalnih kolaća, odo ope do one dvije nesretnice. I ond ono najmanje oćekivano… ope nas ugosti jedna slavonka s ćvarcima i palaćinkama… sad  ko svaki fini i odgovorni gost nesmijem odbit palaćinke.

Krećem put nazad. Ope treba istrpit V. do Slavonskog. Pozdravljamo se s gđicom D. i krećemo put ravne slavonije. Ofkorz, kako to uvijek biva – di ja tu i ćopor žena. Stali odmorit na benzinskoj na avto putu i et ćim ja u WC odma zamnom jedno 4-5 komada. Neć reć da je lićilo na one “Axe” reklame, al et… ostaviću mašti na volju…

dost mi tipkanja za danas….

…slijedi klizanje, palaćinke (iliti manjak istih), bolovi, alergije…