Mafia style…

Wednesday, 3rd December 2008

Stigli tregeri! I to onak fora, crni… Ofkorz odmah ih nabacujem i sam se sebi smijem. Mrzio sam proklete stvari dok sam bio klinac. Pogotovo ono natezanje i naglo puštanje istih!

Ali evo, nekih 20 godina kasnije, oblaćim tregere i pomalo uživam u novom stilu… Hlaće, opasać i tregeri više kao modni detalj nego kao funkcionalnost… No vrijeme za zajebanciju iza mene, jurim na poslovnu većeru s jednim od klijenata. Zapravo, i nije neki klijent, već autor neke knjige na kojoj radim zadnjih par tjedana.

Ulazim u restoran. Uglađeni portir mi uzima kaput i upućuje me za stol. Pisac, šef i još neki lik su već tu… Sjedam za stol i malkice šacujem restoran. Talijanska glazba u pozadini, neka opereta ili tako nešt…… Svaki sekund oćekujem ulet Don Corleone-a i ekipe kako sjeda za susjedni stol.

Ay donosi konobar Menu i onak sav uslužan postavlja stol za većeru. Gledam ja menu, … gleda i on mene! Sve napisano na talijanskom. Hmmm… idem ukljućit moj deduktivni mozak. Piesce il tak neš je garant riba… dakle to preskaćem. Pasta … mora da je tjestenina… tu bi možd i ubo nešt jestivo… Sve se premišljam kak ispast što manja budala pri narućivanju, pa et ćekam da svi svoje ponarućuju.

“Što bi ste vi gospodine htjeli?”

“Imate odrezak?” – svima prvo pogled pada na mene, a zatim na konobara.

“Naravno”

“Riješeno… uzimam” – ponosno narućujem nešto poznato a da nije na meniju. Šef vidim polako pizdi što se nije sjetio sam narućiti isto već neku tjesteninu uzeo. Također, nije mi pobjegao njihov izraz lica tipa : fuck, on uzima dobru hranu a mi moramo ovu fensi…

Dalje polako prićica o projektu i ćaskanje kad evo konobar s vinskom kartom po zahtjevu šefa. Opet gledam ko tele i odlućujem da neću ništ – men i mineralna dovoljna. Cifre su za popizdit… 200 funti boca, 430 funti boca, 650 funti boca!!! Sam što me srćani nije strefio. Prvo, alkohol zaobilazim u velikom luku, i ond još kad vidim koliko košta… tc tc tc… Koliko im je cjena jela?! (mudro imaju jelovnik bez cjena)…

I dalje u pozadini neš operno se vrti. I dalje ja ćekam KUM da sjedne. Ćujem kak osoblje sve na talijanskom raspravlja… Sve ko u filmu… (a ja imam tregere na sebi- nema šta, uklopljen u scenografiju totalka)…

Stiže polako jelo na stol. Sve fensi organizirano na tanjurima. Stiže i moj odrezak. Iz daljine vidim da su mi oćekivanja oćito bila prevelika. Dva komadića mesa i umak, kriškica limuna, kriškica krastavca i list salate. Već razoćaran kolićinom pretpostavljam da ni ukus nije neki. Al tu se na sreću varam!!!

Odrezak fenomenalan!

Umak fenomenalniji!

To što sam u stanju pojest 6 taki porcija, to je druga pjesma… Jede se hrana i sve po bontonu. Ne ćuje se zveket pribora o tanjur, sve tišina.

I dalje mi se vrti scenografija iz mafijaških filmova… Sve je tu. Restoran, ambijent, mjuza… i tregeri…

Polako stiže vrijeme deserta i evo ope konobar s svojim talijanskim Menijima?!?! ionak niš ne kontam talijanski pa se odlućujem i dalje igrati na svoju cool kartu.

“Što može za vas gospodine?”

“U raspoloženju sam za nešto ćokoladno, ništa posebno, samo ćokoladno”

“Može ćokoladna torta i sladoled?”

“Može”

I dalje sam sav u ambijentu… tregeri isto…

Stiže desert.

Jednom rjećju- Genijalno!

Predobar desert. Kombinacija tople torte od ćokolade i hladnog sladoleda. Izmišljeno!

Po završetku deserta, zavšavamo ćakulanje o projektu i krećemo polako kući… Onaj uljudni portir mi donosi kaput… sve ko po špagi.

I eto sad, kad sam već kući… još uvijek sam uvjeren da je neki Godfather bio sjedio u separeu… I garant sam bio mafia materijal s mojim tregerima!

Popularity: 11% [?]