Bring a smile on my face…

A sad malo drukćije od uobićajenog baljezganja… Zašto?

Pojma nemam. Znam da sam se ujutro probudio s smješkom na licu.

Dižem se iz kreveta i iz ne znam kojeg razloga, na pamet mi pada pokojna baka i njeno ćuvanje novca.

Sirota žena živila od mirovine u visini maksimalnih 500kn. Zaista. No shit. 500kn joj je nekako bilo dovoljno da spoji kraj s krajem, svaki mjesec. I tu nije bio kraj… uvijek bi ostavila koju kunicu sa strane i uspjela nešto malo uštediti.

S tim sjećanjem i smješkom na licu budim se uz jutarnje sunce što se stidno probija kroz kišne oblake. Ustajem. Što me ćini sretnim u ovome trenutku?

Osjećaj uspjeha – moguće… Ćitav život se za nešto mućim, trudim, radim i ubijam… Ćemu? Pojma nemam, ali znam da me danas pere neki optimizam. Iz nekog idiotskog razloga imam razlog da se smješkam.

Prije par godina, da mi bilo tko na ovome svjetu rekao- “Hoćeš ići na vikend u LA, Beverly Hills preko vikenda, sve plaćeno” – mislim da nebi ni okom trepnio već bi ošo pakirati kovćege. Ono, put u Ameriku, land of the free… Beverly Hills, mjesto djećjih snova.  Pobogu tamo su Donna, Jason, Kelly, Brandon, Dylan i ostala ekipa svaki dan bili na teveju! Pa onaj Axl Foley, Beverly Hills cop! Iso mikiiiii pa sve one face što tamo zaista žive! LA, kalifornija, sunce i Terminator ko guverner! Hoolywood dream….

Danas na isto pitanje imam sasvim drugi odgovor – “Neda mi se!”

Svi sad koji razmišljaju kao ja prije par godina bi rekli – vidi mulca! Ali neeee… Pogotovo ako mi prijedlog uleti doslovce 3 dana pred put, a ni vizu nisam složio. I ond još kad pomislim na svo to putovanje vamo tamo?

Ironićno, baš mi šef uletio s takvim prijedlogom. Otići ovaj vikend tamo,  vratiti se u ponedjeljak. Sve to pod izlikom da slikamo neke stvari i da posjetimo najunosnije klijente. Ionako imam hrpu posla koja me ćeka vamo za završiti. Ond još pomislim da ću izgubiti doslovce 3 dana u putu… aaa jok… Sramota me reć, al danas dok sam zvao ambasadu (thx V. na podsjetniku – V. je moja osobna vjerna sekretarica), ćekajući da mi se neko javi nekako potajno priželjkivam negativni odgovor. Ono nešto u smislu, ne može bla bla bla … neki razlog. Na kraju, ostade sve na komunikaciji putem maila s ambasadom i sutra bi trebao znati rezultat.

I da li se imam ćemu smješkati… vjerovatno imam… jer zaista… baš kao moja pokojna baka ne treba mi ništa puno. Dovoljno mi je ono malo što imam da nisam gladan i da mirno doćekam svaki mjesec.

Ćujem kako ljudi spajaju kraj s krajem, životare, trude se… i opet razumijem ih. Ali nekako možda ćak i okrutno, ne suosjećam s njima. Zašto? Zato što se trenutno osjećam sretno. Ne želim uništiti ovaj trenutni good feeling… jer na kraju krajeva… i druge ljude je zabolilo kad sam osobno bio u ogromnoj frci… Trebalo mi je pune dvije godine odricanja, ali napokon sam na zadanom cilju!

I sad kad sam na cilju… nemam neki drugi cilj osim laganini životarenja. Ne želim obaveze, probleme i ostala sranja… mogu biti ono što jesam… kako bi draga D. rekla (osoba koja mi doslovce svako veće navuće osmjeh na lice i koja mi ubija sate dosade) – Utjelovljenje cijelog Olimpa!

Related Posts

3 thoughts on “Bring a smile on my face…

  1. vlatka

    Got something to say?

    noup, sve je već rečeno…. pozdravi mi brandona, može i dylana ak ih vidiš…ma može i onog plavog steve mislim da se zvao… :-))

    Reply

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *