Fucked Up Dream!! 2

Prije nego opišem san samo par natuknica :
– Imao sam glavobolju cijelo popodne
– Otišao sam u krevet u 3 popodne
– Pokušao odspavati, nisam mogao
– Oko devet uvećer ponovo legao
– U 0:55 probudio se u suzama
– U 0:56 pocinjem tipkati post

Još jedan dobar dan” – mislim si i ulazim u svoju novu zgradu.

Kupio sam neki stan na 4 etaže. Sve sam si već složio… i sve je već nekako uhodano iako je sve novo… Moj stan je na 4. katu, fini balkon s pogledom na grad… Velika soba s ogromnim krevetom, stakleni zid…

Treći kat sam poklonio starcima, ali ne zalazim tamo… Samo znam da se majka brine o urednosti ćitave zgrade i o hrani. Štoviše radi tako dobar posao da sve još uvijek miriše na “novo”… Iako ne zalazim u njihovu sekciju vidim ih svaki dan kad dolazim kući…

Drugi kat sam iznajmio nekim curama s Istoka. Ne dalekog, već neka od onih Poljsko Ruskih regija. Nisu se još uselile… sve je još uvijk prazno, ali znam da su tu….

Prvi kat je nekako zajednićko podrućje za sve. Svi imaju pristup i svi imaju kljućeve od tog. Nekakvi bar ćitavom dužinom dnevnog boravka, stol za biljar, soba pretvorena u kino s udobnim foteljama, veliki trapezni stol i kuhinja o kojoj se majka brine – opet sve besprijekorno ćisto.

Još jedan dobar dan!” – s smješkom na licu dolazim kući… Već imam sve nekako unaprijed dogovoreno. Slijedi mi rućak, malo odmora, malo spavanja i onda mi dolazi neka cura. Dogovorena većera negdje vani. Imam samo jedan smješni problem – Ne sjećam se di je dogovoreno ići.
Sjetiću se kasnije” – Osmjehujem se sebi i u mislima pokušavam naći Crnu Knjigu – “Znam da sam negdje zabilježio, mora da je u Knjizi

Vadim kljućeve i otvaram vrata… “Miris novoga… još uvijek je tu, dokle će se samo zadržati?” – Čudim se i opet me taj prepoznatljivi miris okupira. Zanimljivo mi kako neki mirisi ostaju u sjećanju… poput onih iz djetinjstva na koje ćovjek komplet zaboravi i onda najednom sjećanje naleti kao svježi val kad ih se ponovo osjeti….

Blagavaona za rućak postavljena, majka prolazi s nekom zdjelom ispred mene – “Rućak za 20 minuta, nemoj zaboraviti”.
“Ma neću, baš mi se nešto fino jede!” – uzvraćam i nastavljam put uz stepenice…

Još se nisu uselile… ah… nema veze, glavno da su platile sve unaprijed…” Prolazim kraj vrata od cura… Nastavljam dalje svoj put gore… … otvaram vrata mog dijela stana… osmjeh…
Sve kao što sam ikada želio… moja oaza…” – bacam sako na krevet i sjedam u svoju fotelju okrenutu prema staklenom zidu i gradu. Automatski se pali glazba i ogromna plazma na zidu…Sve je perfektno… osim jedne sitnice… ne sjecam se di je Crna Knjiga.

20 minuta se topi i silazim dolje u blagavaonu… Ne znam kako, ali umjesto u blagavaoni završavam u stanu Pojakinja. Otvaram vrata i ulazim… “Isuse koji idiot, fulo sam cijeli kat… bolje da me niko ne vidi” – sav posramljen zatvaram vrata i nastavljam silaziti dolje… još jedan kat… otvaram vrata kad ono… Stan od mojih roditelja!? – “Pa jebemu kak sad ovo?” – sad već pomalo zbunjen – “Ma koji mi je sad vrag??“. Zatvaram vrata za sobom i silazim dolje… “Blagavaona, napokon!

Sjedam i jedem rućak sam samcat. Nema nikog osim mene već samo ćujem majku.
“Kakav ti je dan bio?”
“Dobar, jako dobar… E znaš šta mi se malo prije dogodilo?
“Šta?”
“Fulo sam sobe kad sam silazio dolje” – govorim kroz nelagodni smjeh
“Ma to je kad si uzeo ovaj ogromni stan i nikada te nema tu… ” – brižno majka mene tješi… još uvijek van mog vidokruga…
Završavam jelo, nosim tanjur u kuhinju i idem malo odmoriti. Imam par sati prije nego mi se dejt pojavi, a i baš mi se nešto prispavalo…

Idem gore uz stepenice, otvaram vrata i opet nisam u svojoj sobi – već stan od roditelja, zapravo njihov kat. Stari me pogleda i pita – “Ej stigo si, jel trebaš nešto?”
“Ma jok, fulo sam kat… opet…” – Nevoljko odgovaram, izlazim van i nastavljam put gore…
Sad već isfrustriran što sam pogriješio par puta za redom samo želim malo odmora i sna… Otvaram vrata – “E da mu jebem mamu!!!” – ulećem u stan od poljakinja… – “Garant su se starci s njima mjenjali kad sad žive na obrnutim etažama” – Pokušavam sam sebi pojasniti situaciju.

Izlazim van na hodnik i ćujem mamu – “Jel sve u redu?”
“Je mama, sve je ok… idem u svoj stan samo” – Vićem njoj i mislim si – “Ako ga nađem…

“Jebemu zašto nisam narućio drukćija vrata za svaki kat” – prolazi mi kroz glavu dok hvatam sljedeća vrata u nadi da je ovo moj stan… Ulazim unutra i skontam… “Pa fak, ni ovo nije moj… mora da je jedna od neiznajmljenih soba…”
Sad već pomalo uplašen tražim okolo i po sjećanju previrem… Di je taj stan, kako se ne mogu sjetiti!?? Što mi se događa…

Panika me hvata… Otvaram sljedeća vrata – “Pardon, opet sam fulo” – Opet stan od roditelja… Stari me zbunjeno gleda, a majka s njime…
“Jesi u redu?” – oboje pitaju…
“Da, da” – izlazim van i osjećam napad panike…

Osjećam neku bespomoćnost i manjak inteligencije. Strah.
Pokušavam se skoncentrirati ali ne ide…
ZAŠTO,  ZAŠTO se ne mogu sjetiti banalne stvari poput mjesta gdje živim???
Otvaram sljedeća vrata i gledam oko sebe… Opet stan rezerviran za poljakinje…

“Isuse…. izgubljen sam… ne znam više ni katove brojati… ništa…. ŠTA MI SE DOGAĐA???” – Hvatam se za glavu sav izbezumljen… Okrećem se i izlazim van…
“Sine, jesi li u redu?” – ćujem majćin glas…
“Jesam” – pokušavam reći što mirnijim glasom… – “Samo gledam malo sobe”
Znam da lažem, ali sramota me priznati istinu… – Ne sjećam se nićega…

Idem pokušati još jednom….
Penjem se i brojim… 1, 2, 3, 4…. to je to…. MORA BITI… Otvaram vrata – još jedna prazna soba….

Nemam više snage… ne sjećam se više nićega, razum me napustio… Kleknem na pod i briznem u plač… Onako istinski iz dubine duše… Izgubljen sam, nemam sjećanja… razum me napustio… i sjedim u praznoj sobi… plačem koliko mogu…

“Sine, šta ti je…”  – Ćujem majku, ali ne želim da me vidi ovakvog… dižem se…


..
..
.

Tu otvaram oći pune suza… nos mi je balav…
Jebem ti ovakve snove…. oću li napokon imati neki fini sexualni san a ne ovakve noćne more??!!

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *